Prisjetio se Goran na početku kako su mu roditelji prodali stan kako bi financirali njegovu karijeru iako nisu imali nikakvo jamstvo da će njihov tada 14-godišnji sin postati vrhunski tenisač i da će moći živjeti od sporta. Bilo je u to doba i jako teških razdoblja, i za njega i za roditelje.
NAPRAVIO SKANDAL: Pred milijunima gledatelja pokušao poljubiti novinarku! ‘Da nismo bili u prijenosu, udarila bih ga’
'Sva lova mi u jakni, oka nisam sklopio'
"Najgori dan u mojem teniskom životu se dogodio 1988., sjećam se kao da je bilo jučer. Išao sam u Australiju igratiAdelaide, pa onda i kvalifikacije za Australian Open i juniorski turnir. Prije nego što sam otišao, otac mi je rekao: 'Vidi, imam loše vijesti, sestra ti je bolesna, moramo se posvetiti njoj, sada si sam'. Sve to kao da je probudilo nešto u meni. Tretmani za tu vrstu bolesti koju je ona imala bili su jako skupi, malo se znalo o tome, dosta ljudi je umiralo od te bolesti... Ja te noći nisam spavao. Sljedeći dan sam otputovao za Australiju i tamo izgubim u finalu kvalifikacija za Adelaide, ali uletim kao 'lucky loser' i završim među osam. To me je svrstalo među prvih 300 na svijetu i donijelo mi izravan ždrijeb u kvalifikacije za AO. Ja tu prođem kvalifikacije i postanem prvi koji je iz kvalifikacija ušao u četvrtfinale, pa na kraju nisam ni odigrao taj juniorski turnir. U svakom slučaju, odjednom sam 121. na ATP listi, i sav taj nagradni fond što sam zaradio u Australiji uzmem u - kešu. Znači, toliko novca sam vidija samo na televiziji... i sjećam se, letim za Beograd s tom hrpom love sam u avionu. Ej, oka nisam sklopio od Melbournea do Beograda... Sva lova mi u jakni koju nosim, stjuardesa me jedno 16 puta pitala hoće li mi uzeti jaknu i ostaviti je negdje, a ja sve 'neka, u redu je, dobro mi je', a nije da nije bilo vruće. Kad sam došao kući, samo sam rekao ocu 'evo ti pare, evo ti i jaketa', ma samo da idem spavati više."
Goran Ivanišević
Jedan od najčudnijih Ivaniševićevih poraza u karijeri bio je onaj u Wimbledonu 1991. od Nicka Browna, tada 591. igrača svijeta.
"Jao... to samo ja mogu. To samo ja znam. To je jedna specifična situacija u mom mozgu, ali zbog toga su me ljudi u neku ruku i voljeli, jer sam bio nepredvidiv. Taj čovjek nije pošteno ni igrao tenis. Dolazi čovjek autom i na autu mu piše 'teniski trener. A ja, ja došao na meč ka da iden na plažu. Opušten sam skroz, razmišljam, ma ovaj je trener, ne mogu ja od ovog izgubiti sve da igramo sedam dana zaredom. I malo po malo, ide treći-četvrti set, stvari se zakompliciraju, ruka mi se skratila, on počne pogađati i odoh ti ja tako u povijest, izgubim od 591. i proslavim čovjeka. Eh, mnoge sam ja čudnovate proslavio... Ali znaš što je sreća? Sreća je što u ono vrijeme nije bilo kladionica, jer da jest, vjerujem da bi netko posumnjao da ja to namjerno gubim."
'Mlatnuo me glavom, nokautirao'
Jedna od najluđih ozljeda u Goranovoj karijeri bila je ona kad se glavom sudario s Markom Philippoussisom.
"Igram ti ja tako parove s ovim Australcem koji nema pojma o nogometu, a misli da zna nešto. Stojim ja na mreži i lopta se odbija prema meni i hoću je glavom dodati skupljaču, onako, lagano, kad se odjednom nađem na podu. Znači, ka da me onaj brzi vlak japanski udarija - samo vidim krv oko sebe, ležim, pojma nemam o čemu se radi. Kad ono, Philippoussis, moj partner dobri, u istom je trenutku imao istu ideju kako bi on glavom mogao dodati loptu ne znam kome, i onda me tako mlatnuo glavom, nokautirao. Odveli me odmah u svlačionicu, sašili mi jedno tri-četiri šava... Poslije sam ga pitao, di si ti molim te krenija, njemu to eto ni danas nije jasno, ali na kraju priče, ja sam taj koji ima četiri šava na glavi, a on nijedan."
Goran Ivanišević
Nakon osvajanja Wimbledona 2001. godine Ivaniševiću je u Splitu priređen doček koji će pamtiti dok je živ.
"Ja sam u jednom trenutku pomislio, je li moguće da je ovoliko ljudi došlo zbog jednog čovjeka? Split je gorio... More je gorjelo. Svatko tko je bio živ tog dana je došao na doček. Nema veće nagrade kada te grad, koji bi te u jednom trenutku možda i pojeo, ovako digne i ukaže ti to poštovanje. To je moj grad, to je posebna priča, jedna ljubav... ne znam. Ne vjerujem da bi išta bilo od mene da nisam iz Splita. Možda i bi, ali ne ovako. Taj grad ti daje jednu posebnu energiju. Ako uspiješ iz Splita, onda si stvarno uspio."
'Dolazio sam u hotel u 7 ujutro'
Ivaniševićava karijera je prepuna anegdota, ali jednu dosad nikad nije ispričao.
Goran Ivanišević
"Uf... Pa evo, recimo, kada sam osvojio Moskvu 1996., sjećam se da sam svaki dan turnira dolazio u hotel u sedam sati ujutro. Znači, poslije meča bih išao u izlazak, krenuo bih nazad u hotel oko pet, stignem u sedam, odspavam do tri, ručam, i onda bez zagrijavanja izađem na teren oko šest-sedam... i osvojim turnir. Samo odmah da poručim mladim tenisačima da ovo nije zdravo i da ne pokušavaju to isto. Dodao bih da uopće nisam pio tijekom turnira, ako piješ, odmah si gotov. Ali znaš kako, bila je dobra atmosfera. Kažu, Moscow never sleeps, a bogami ni ja. Eto što je dobro samopouzdanje, niti se zagrijavam, niti spavam, i osvojim turnir. A 2000. sam trenirao po sedam sati dnevno, išao u devet u krevet i ispao jedanaest puta zaredom u prvim kolima. Jedanaest puta. Ej, da mi je netko puštao, ne bih ga mogao pobijediti."
