Tom je prilikom još jednom progovorio o najtežem trenutku u karijeri, ali je prije toga govorio o izbjeglicama koje je sreo u Beogradu. Koliko ga je to pogodilo govore njegove suze dok se prisjećao susreta s jednom djevojčicom.
"Tako su, bez ičega, pješice krenuli tko zna gdje. Takve vam stvari slome srce. Stotine tisuća izbjeglica prošlo je kroz srbiju na putu za Njemačku i Austriju. Bili smo im na putu. Izgubili su obitelj, dom i tražili su krov nad glavom. Išao sam posjetiti jednu od tih lokacija u Beogradu. Točnije jedan hotel. Pretpostavio sam što će me čekati, ali čim sam došao osjetio sam snažne emocije. Bol, nesigurnost, tuga. Otišao sam do djece. Htio sam biti s njima. Počeli smo se igrati, ali poslije desetak minuta netko me iz UNICEF-a potapšao po ramenu. Došla je majka djevojčica s kojom sam se igrao. Imala je oko dvije i pol godine i rekla joj je: 'Vrijeme je da idemo'. Pomislio sam: 'Gdje, što će se dogoditi", ispričao je Đoković suznih očiju.
Što se tiče najtežeg trenutka u karijeri on se dogodio 2010. na Roland Garrosu.
"Bio sam treći na svijetu. Već sam osvojio Grand slam naslov, ali dvije-tri godine nisam osvojio titulu na četiri najveća turnira. Treća me pozicija nije zadovoljavala. Onda je došao Roland Garros. Vodio sam 2:0 protiv Jürgena Melzera pa izgubio. Slomio sam se. Otišao sam kod roditelja, razgovarali smo. otac mi je rekao da budem čvrst, ali nje pomoglo. Nisam znao trebam li nastaviti igrat. Razgovarao sam i s trenerom te članovima stožera. Rekli su mi da uzmem vremena i razmislim. Podsjetili su me koliko volim tenis, a zaista ga volim. Vrlo brzo osvojio sam naslov u Davisovu kupu, a onda je uslijedila serija od 43 pobjede zaredom", ispričao je Đoković.
