Oni koji su se uspjeli oduprijeti emocijama i s realnošću sagledati stvari, a da su pritom i poznavali tenis više od prosječnog laika, znali su da nikakav drugačiji ishod nije moguć. Bez obzira što je sve do finala Rafael Nadal nudio sliku tenisača koji je sposoban zaustaviti Novaka Đokovića u nezadrživom sprintu ka rekordu Australian Opena.
To je zaključio i Eurosportov komentator i analitičar te višestruki Grand Slam pobjednik Mats Wilander tipujući na Đokovićev trijumf. Pa čak i oni čije je prognoze taknula ruka subjektivnosti, negdje su dublje u sebi držali svijest da će se prvi igrač svijeta otarasiti Roya Emersona i Rogera Federera te sa sedmim peharom Norman Brooks postati najtrofejniji u povijesti prvog Grand Slama sezone.
Ni kada je prije osam godina u finalu pomeo Andyja Murrayja, nije to učinio na takav zastrašujući način koji je Nadala pretvorio u izgubljenog čovjeka koji je na morskoj pučini ostao bez svakog zrna optimizma bespomoćno dozivajući i tragajući za bilo kakvim oblikom spasa od surovih ralja hladnog oceana. Dok se na kraju ne preda pomirivši se da mu pomoći nema. A Španjolac je sve samo ne onaj koji će baciti ručnik kada vidi da je tako.
Dva seta nisu tri
I tako smo umjesto utakmice, koju su neki, pokazalo se iracionalnim, nazvali i utakmicom stoljeća, dobili superiorno iskazivanje moći jednog čovjeka u kojemu je gledanje na sat i čekanje da sve što prije završi postala glavna zabava. Jer više nikome nije bila zanimljiva što je bio hladan tuš za sve teniske fanove koji, a među njima je i ovaj autor, nisu ni u najdepresivnijem raspletu mislili da je takvo što zamislivo.
Tenis za spektakl treba dvojicu, a Nadal za to nije bio sposoban. Ne treba ga zato braniti makar je to učinio Đoković u završnoj ceremoniji podsjetivši na njegovu nedavnu operaciju, ali teško da bi u nedjelju itko drugi bio na njegovom mjestu protiv stroja koji u polufinalu i finalu u šest setova pogriješi ukupno 14 puta. Četrnaest. A nije bilo tako davno da je u jednom meču, čak i na istom turniru, štoviše, napravio 100 pogrešaka. I svejedno pobijedio Gillesa Simona.
Prizor iz finala 2012. nije se promijenio sedam godina kasnije (AP Images)
Novak Đoković opet dominira svjetskim tenisom. Nije to zaključak od prošlog tjedna, ali on ga je samo još pojačao jer su pojedinci poput Bautiste Aguta u Dohi te nadolazećih, ili već nadošlih, Karena Hačanova u Parizu i Saše Zvereva u Londonu pokazali da i Đoković može imati lošiji dan i izgubiti veliki dvoboj.
Međutim, u sva tri slučaja nije on bio na tri dobivena seta, a 31-godišnji Beograđanin ih je nakon poraza zbog kojeg je otišao na petodnevno planinarenje, onog u osmini finala Roland Garrosa od Marca Cecchinata, kada mu budućnost nije izgledala ovako ružičasta, dobio 21 zaredom. Ode li u Parizu za nekoliko mjeseci i do 28, drugi će put u karijeri aktivno držati sva četiri najveća naslova u svojim rukama.
Stoga smo opet stigli do pitanja koje je kroz godine aktualizirano nekoliko puta, a konačan je odgovor još u magli; hoće li Đoković prestići Federera po broju najvećih naslova? Istina, da bi krenuo u napad na Švicarca koji ih sada ima pet više, 20, prvo mora preskočiti Nadala koji je na 17, ali 32-godišnjak iz Manacora samo će, i to tek mora potvrditi kroz sljedeće mjesece, na Roland Garrosu biti favorit za naslov i danas je malo onih koji vjeruju da će ostati ispred Srbina.
Prije gotovo tri godine, u jeku najveće Đokovićeve dominacije, Goran Ivanišević nije uopće dvojio da će Đoković dostići Federera, dapače, bio je uvjeren i u puno više od toga.
"Debelo će ga prešišati", govorio je Goran u trenucima kada je mag iz Basela bio na 17.
Novi Wawrinka
U međuvremenu je otišao do 20, no ta hipoteka koja se do prošlog Wimbledona činila sigurnom i nedostižnom sada je na staklenim nogama. Novak Đoković dovoljno je mlad i u kombinaciji sa svim svojim kvalitetama kojima na vrhuncu ne može parirati nitko opet jako dobra oklada.
Malo je tko vjerovao da će se Federer maknuti i sa 17 velikih naslova, stoga ga još ne treba otpisivati (AP Images)
Uostalom, Andre Aggasi, veliki Amerikanac koji je do prošlog proljeća radio s njim, vjeruje da ćemo Đokovića u ovom ritmu uskoro oslovljavati kao najtrofejnijeg tenisača u povijesti.
"Bio sam uvjeren, kada smo krenuli surađivati, da će osvojiti barem dva Grand Slama kroz sljedeće tri-četiri godine."
Lani je osvojio dva, oba, doduše, bez Agassija u stožeru, a ove je godine već na jednom. Znajući da je Federer u 38. i da više ni u svom Wimbledonu nije favorit sve češće gubeći ono što nije prije, da je Nadal izgubio 13 od posljednjih 16 susreta s Đokovićem, da je Andy Murray gotov makar si je dao još jednu šansu s novom operacijom, da mladi sve više shvaćaju da pobijediti Đokovića u dva dobivena seta nije isto što i u tri, onda ostalima ostaje nada da će ga uz vlastitu inspiraciju uhvatiti u lošijem danu kao što su to činili Stan Wawrinka ili Kei Nishikori...
I što onda? Što ako Đoković nadmaši i Federera i Nadala? Hoćemo li ga uz najtrofejnijeg tenisača svih vremena zvati i najvećim ikad? Taj epitet za mnoge drži Federer i ne znam hoće li mu ga i u tom slučaju Đoković oduzeti jer za takvo što ponekad nisu važne samo brojke i slova, već i nematerijalna ostavština koja nekog sportaša čini najvećim za masu koja u takvom izboru subjektivnog karaktera ima prednost. A masa je Federerovo bogatstvo.
