Za siječanj kažu da je najdepresivniji mjesec u godini, ali rijetko je tako ako pratite hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Brzo se svi nakačimo na uspjeh, jednu, drugu i treću pobjedu, a dok u svojim glavama kujemo medalje, gubimo živce u adrenalinom nabijenim utakmicama.
Koliko ste sijedih zaradili dok se Hrvatska u polufinalu nadmetala s Norveškom na proteklom Europskom prvenstvu? Koliko ste tableta za smirenje popili? A sve to zbog sporta koji se ne prati redovito, već samo na velikim natjecanjima.
Ništa to nije neljudski ni slučajno, no svake nas godine iznenadi fenomen euforije koja se napuše zrakom dobrih utakmica i onda poput balona rasprsne na znak prvog neuspjeha. O tom smo fenomenu popričali s doktorom sociologije Draženom Lalićem koji se hrvatskim sportom, a pogotovo navijačima bavi gotovo cijelu svoju karijeru.
Ritual dočeka sportaša
"Rukomet je u posljednje vrijeme zauzeo mjesto koje je imala košarka. Još od medalje u Atlanti. Košarka je kod nas dosta pala. Istina, Hrvatska je uspješna u vaterpolu, ali vaterpolo nije toliko medijski atraktivan. Kad malo pogledate rukomet, to je dosta dinamičan sport. Rukomet je tako postao drugi sport u Hrvatskoj nakon nogometa, naravno", objasnio nam je Lalić pa se osvrnuo na već ustaljeni ritual koji imaju hrvatski navijači.
"Rukometna euforija je kombinacija više faktora. Rezultati Hrvatske u rukometu su jako dobri, ali Hrvati kao sportska nacija imaju tradiciju odnosno ritual koji nije vezan samo za kolektivne sportove. Dočekivali smo tako tenisače i skijaše. Ljudima treba to u ovoj teškoj svakodnevici. Treba im uspjeha i samopouzdanja s kojim će se poistovjetiti. Ipak smo dogurali, na primjer, puno dalje od jedne Francuske ili Danske."
Doček hrvatskih rukometnih reprezentativaca na Trgu bana Josipa Jelačića koji su na Europskom prvenstvu osvojili srebrnu medalju.
Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Trebamo heroje
Sport je, uz glazbu, prema Laliću jedina oaza u kojoj mi Hrvati možemo sebi pronaći heroje s kojima bismo se poistovjetili.
"Uzmimo za primjer Domagoja Duvnjaka koji je fascinantan igrač. Bio je umoran i boljelo ga je, ali se ipak borio. To je jedna od vrijednosti koji navijači cijene. Te poruke se ne šire u Hrvatskoj u drugim područjima. Usporedite, recimo, Duvnjaka i Kujundžića. Duvnjak je autentičan, kao i njegova borba. Kad se on bori, tako ozlijeđen i umoran, on se u našim očima bori za svoju zemlju i svi mu u to vjeruju. A kod Kujundžića nije to tako. Ljudi kod nas trebaju heroje. Kod nas su političari davno bili heroji, a u današnje su vrijeme hrvatski heroji – sportaši", objasnio je Lalić.
Jeste li primijetili da Igoru Karačiću nitko nije prigovorio zbog izgubljene lopte u ključnom napadu u finalu? Evo i zašto.
"Kod nas još uvijek vlada dosta jak domoljubni zanos. Nije prošlo tako puno vremena otkad smo se izborili za svoju državu i kod nas se sport još uvijek shvaća kao prvorazredan simbol nacije. Ljudi se žele poistovjetiti s time i ne bi dolazili na proslave i dočeke da ne ispunjavaju neke svoje potrebe. Ima nešto i u motivima rukometaša koji ne zarađuju kao npr. nogometaši ili tenisači. Zašto nitko nije niti jednu riječ rekao Karačiću koji je u ključnom napadu u finalu izgubio loptu? Upravo zbog toga", zaključio je Lalić.
