Nepozivanje Ivana Balića na Svjetsko rukometno prvenstvo u Španjolskoj (11.-27. siječnja 2013.) podignulo je na noge rukometnu Hrvatsku. Kako ste reagirali kad ste čuli? Ja sam mišljenja da Balića treba zvati u reprezentaciju. Evo, čitam u novinama da zadnja dva, tri kola igra dobro u Španjolskoj, ali mislim da prvi korak mora biti da se Ivano očituje o čemu se tu radi. Jer ako se ne javlja na telefon, onda je ljut na nekog iz razloga koji samo on zna. A razlog zašto bih ga pozvao u reprezentaciju je taj što je on daleko od igračke mirovine, pa čovjek ima 33 godine. Sjetite se samo Saračevića, Mikulića, Perkovca, Smajlagića, koji su s 36 godina bili u Atlanti i igrali vrhunski rukomet. Slažem se da ovo nije Balić iz najboljih dana, ali sigurno može pomoći reprezentaciji i jednom nogom ako treba. Da sam ja izbornik, jasno i točno bih mu objasnio što tražim od njega, jer mi je u nekim trenucima u igri u reprezentaciji bio malo nonšalantan. On treba braniti svoj rejting bivšeg najboljeg igrača svijeta. Ali gledajte, Ivano treba biti u toj reprezentaciji, ne samo jer ga suigrači slušaju, nego i zato jer nas druge reprezentacije drugačije gledaju kad je on tu. Kad čuju da je Balić tu, druga je to stvar. Ja da sam unutra, ja bih ga zvao u reprezentaciju.
Ima li Balić, po Vama, opravdanog razloga za ljutnju? Na posljednja tri velika turnira se potezalo pitanje njegove premale minutaže, čudna vađenja iz igre koja igraču razbijaju ritam. A svaki put je igrao ozlijeđen, nije se štedio... Možda razmišlja – zašto da me četvrti put zaredom netko vuče za nos? Konačan odgovor zna samo on. Recimo, to što se događalo na Olimpijskim igrama i to finale s Francuskom. Mislim da je on tu trebao više igrati, Francuzi igraju 'tarabu' s kratkim izlascima i ta je obrana njihov zaštitni znak. A na utakmici protiv nas su nam izlazili na nekih devet, deset metara. A tko to može probiti ako ne Ivano? E sad, zašto nije igrao? To zna izbornik ili on. Ali ovo nije rješenje, trebaju o tome otvoreno porazgovarati. Mislim da je Ivano jako osjetljiv na ta vađenja iz igre, čovjek zna rukomet i ako vidi neku krivu odluku trenera, reagira, osjetljiv je na to, a neki drugi igrač bi to prihvatio bez pogovora.
Balića već duže vrijeme muče i ozljede. Postoji li sad opasnost i da se ponovi Vaš slučaj? Vi ste također otišli iz reprezentacije napadnuti brojnim ozljedama, a Gobac vam nije vjerovao, nego je javno izrazio sumnju da ne želite igrati za reprezentaciju. Da, ja sam isto imao takvih negativnih iskustava, ali sam to shvaćao kao moralnu obavezu prema reprezentaciji Hrvatske i prema naših četiri i pol milijuna ljudi. Međutim, i ja sam imao pravo itekako biti ljut. A sad ću objasniti o čemu se radi. Gobac me je javno prozivao na Svjetskom prvenstvu u Egiptu 1999. godine. Ja sam se uslijed velikih bolova vratio u Zagreb na snimanje, napravio sam snimku, te se jasno vidjelo da mi je puklo rebro, to su bili neizdrživi bolovi. A odgovor iz reprezentacije je bio: "Ako on kaže da je ozlijeđen, vjerojatno je to tako." Ja sam poslije nazivao čelništvo reprezentacije i tražio da mi objasne zašto javno to govore i sumnjaju u mene kad imaju čvrst dokaz da je bilo što je bilo. Druga situacija je bila 2001. godine u Francuskoj, gdje mi je pukla kost na nožnom palcu i poslije prvenstva sam se skupio, osjećao sam se kao siroče, nitko me nije ni nazvao iz Saveza da pita kako sam i što je sa mnom. A posebno me je pogodilo kad nisam išao u Portugal 2003., prozivalo me se, bili su napisi po novinama da ne želim igrati za reprezentaciju, da nemam motiva. A to uopće nije bilo točno. Iako sam imao pravo biti ljut na te koji su me prozivali, a to je konkretno Zoran Gobac, pričao sam s njim telefonski i rekao sam mu: "Čovječe, pa ne mogu igrati, satran sam, evo u posljednje tri, četiri akcije reprezentacije došlo mi je do pucanja mišića." Meni je to bio savršen znak da ne mogu više trenirati tri puta dnevno. Zato sam i otišao iz Barcelone u Granollers, gdje sam stavio u ugovor da treniram jednom dnevno. Tamo sam igrao jednu utakmicu u dva tjedna i oporavio se od paklenog ritma iz Barcelona, dvije utakmice u tri dana. Neke stvari se mogu provjerit na Wikipediji, na Googleu, moji golovi i sve što sam dao za reprezentaciju... Pa sigurno se nisam ozlijedio zato što sam šetao na terenu, nego sam izgarao i borio se. Eto, to je moja istina, a možda je i Balićeva.
