Za vrijeme bavljenja sportom i sudjelovanja u njemu u ikakvom obliku suce sam smatrao negativnim likovima u cijeloj priči. Kao dijete i mladi sportaš uvijek sam imao dojam da kroz igru na terenu pokušavam izbjeći da sudac vidi što radim. Percipirao sam ih kao nadzorne kamere koje samo čekaju i najmanju grešku i najmanji propust kako bi te kaznili. Problem je bio što te nadzorne kamere nisu istim očima gledale mene i mog protivnika. Nekada namjerno, nekada slučajno no kriterij sam počeo gledati kao oblik nepravde.
Kada odlaziš na neko gostovanje, imaš sliku kako će suđenje tamo izgledati. Pogotovo kada se radi o nižim ligama i kada se putuje u manja mjesta. To razmišljanje se može poduprijeti argumentima i primjerima iz prošlih utakmica. Suđenje mi je kroz godine postajalo zanimanje koje si nikada ne bi dopustio raditi. Iako su ljudi oko mene i prijatelji počeli sa suđenjem, jednostavno mi se taj posao odnosno hobi činio kao teški mazohizam.
Sat vremena trčanja u dvorani i koncentracije dok se drugi igraju. I dalje ne zvuči primamljivo. No kroz razgovore sa sucima, poznanicima i prijateljima koji sude polako sam počeo shvaćati zašto ljudi rade posao u kojem 60 minuta dopuštaju da im netko s tribina viče kako im opći s članovima obitelji. I ti ne smiješ reagirati. Shvatiš da ti taj hobi priraste srcu, da na uvrede postaneš gluh i da je napredovanje u suđenju jako izazovno i zanimljivo.
Kroz razgovore i iskustvo shvatiš da za biti sudac treba imati jak želudac i jaku glavu. Salva uvreda koje stižu s tribina, prijetnje, bezobrazno ponašanje igrača na terenu i donošenje odluka u sportu kao što je rukomet jako je teško. Rukomet je specifičan po tome što sudac ima veliki utjecaj na igru. Suđenje je jako subjektivno i kriterij se može promijeniti iz posjeda u posjed. Najčešće, govorimo o sudcima nižih liga koji nemaju favorita nego sude po osjećaju. Tribine to vide drugačije, igrači, drugačije i trener drugačije. Različita percepcija svih strana na terenu često donosi i ekscesne situacije na rukometnim igralištima. O tome kako je suditi u nižim ligama u Hrvatskoj ispričala nam je jedna sutkinja. Jer ako je ponašanje prema sucima degutantno, možete zamisliti kako je tek prema sutkinjama.
Odustajanje od suđenja zbog bizarnog razloga
"Moj tata je bio trener, sudac i delegat i pitao jesam li zainteresirana za suđenje. Rekao je kako ima jedna curka koja bi sudila i koja traži partnericu. Krenuli smo, položili sudački seminar, teorijski dio i ispit iz pravila. To se mora polagati svake godine. Počeli smo suditi u kadetskoj ligi, moj tata je najčešće bio s nama i odgajalo nas se. U drugoj sezoni sudile smo najniži rang natjecanja i zatim prešli na treću ligu", započela je priču Tea Lacković, rukometna sutkinja i IHF sutkinja rukometa na pijesku.
Kroz moje praćenje rukometa, kao igrač i kao trener jako puno puta su mi sudile sutkinje. U rukometu na pijesku čak i prevladavaju ženski sudački parovi. No kada sam sudjelovao u tim utakmicama nekako ne gledaš suce nego si koncentriran na svoju igru, svoje igrače i svoj posao. Kako sam prigovarao sucima, tako sam prigovarao i sutkinjama. Nitko u mojem klubu nije radio razliku, no nekoliko puta smo se i sami našli u situaciji kada protivnički trener, publika i igrači neumjesno i u najmanju ruku odvratno reagiraju prema sutkinjama. To nam je potvrdila i Tea.
"Odnos trenera, igrača, publike prema sutkinjama je priča koju možda najbolje da ti ispričam kroz priču kako je moja prva partnerica odustala od suđenja. To je bilo zato što je jedan od naših cijenjenih trenera podivljao zbog nekakve sudačke odluka i na kraju je dobio crveni karton. Prilikom izlaska s terena je došao do nje i rekao: "Doći ćeš ti u moju kancelariju da vidiš kako pravi frajer j***". Ona je došla do mene i rekla kako više ne želi suditi."
"Malo ću ti namignuti pa mi progledaj kroz prste"
Treneri, oni starog kova kakvih je zapravo dosta u Hrvatskoj znaju biti neugodni prema sudcima. Mnogi, oni iskusni, inteligentni i koji znaju svoj posao i imaju kućni odgoj lagano provociraju i pokušavaju uvjeriti sudca da dosudi koju loptu za njegovu ekipu. Oni koji nisu sposobni zadržati svoje emocije i kontrolirati reakcije najčešće reagiraju kao u Teinom primjeru. Igrači s druge strane nemaju toliko ovlasti kao treneri.
"Što se tiče igrača najčešće nije bilo nikakvih prevelikih problema, jer oni u principu pokušaju prvih par minuta nešto i vidiš nekakvo podsmijavanje kad dođu cure na teren kao što će one nama ovo-ono. Međutim ako u prvih par minuta pokažeš da znaš suditi i da imaš stav da oni se najčešće prilagode i na kraju utakmica smo redovito dobivali čestitke od igrača. Ne mogu reći da smo s igračima bas imali često nekakva neugodna iskustva bilo je naravno par igrača koji su si dozvolili seksualne provokacije međutim to se na terenu rješava kartonima i tu nema neke bitke. Nije nas nikada to pretjerano uzrujavalo. Od igrača je naravno bilo pokušaja u stilu malo ću ti namignut pa ćeš mi progledati kroz prste. Od trenera je bilo znati puno gore i treneri su se teže barem u startu navikavali na činjenicu da im sude žene", kazala nam je Tea Lacković.
Za vrijeme pandemije koronavirusa dvorane, odnosno utakmice su bile zatvorene za gledatelje. Mislim da nema trenera ili suca koji sudjeluju u utakmicama mlađih dobnih kategorija, a da nisu bili zadovoljni tom odlukom i tim periodom. Kada treneri i igrači komuniciraju sa sucima, to je još uvijek u granicama sporta i to jednostavno mora biti tako. Kada ljudi na tribinama koji su najčešće laici komentiraju, vrijeđaju u utječu na suce onda zaista postane degutantno sudjelovati u takvoj utakmici.
"Ne igra se zbog sudaca, igra se zbog publike"
"Hrvatski rukomet nije toliko popularan i najčešće na tribinama sjede roditelji mladih igrača tako da na seniorskim utakmicama nismo imali nešto problema s publikom. Najviše problema s publikom smo imali na kadetskim utakmicama i na utakmicama različitih turnira s tim da moram naglasiti isključivo hrvatskih turnira. Na stranim turnirima nismo imali problema. Što se tiče publike tu smo imali isto vrijeđanja seksualne prirode i na temelju spolne osnove. U tom trenutku sudac opet ima pravo zaustaviti utakmicu i reći da se isprazne tribine ili ako ima baš jedna osoba koja te posebno maltretira možeš zaustaviti utakmicu pa ta osoba napušta tribine i ne moraš početi utakmicu dok se ona ne izbaci. Mi to zapravo nismo nikada napravile jer iskreno utakmica se ne igra zbog sudaca, igra se zbog publike."
Tea je sudac i u rukometu na pijesku. Sudi najveće svjetske turnire i pod organizacijom je IHF-a.
"U Europi i svijetu to je apsolutno drugačije, puno više cijene suce. U rukometu na pijesku ima puno više ženskih parova. Nataša i ja smo EHF sutkinje i prošle smo dosta europskih turnira - dva sa svjetskom federacijom i nikad nije bilo vrijeđanja na spolnoj osnovi. Nije bilo seksualnih, neprimjerenih komentara", kaže nam.
Suđenje je u Hrvatskoj potplaćeno, rukomet je u Hrvatskoj potplaćen, cijeli sport. Sudci u Hrvatskoj najčešće zarađuju jako malo i čak su si do nedavno svu opremu morali sami financirati. Kako možemo očekivati da će na nižim granama hrvatskog rukometa suđenje biti na razini kada ljudi rade za minimalne naknade?
