U Zagreb stiže strašni Kiel. Može li Zagreb u godini kad je ostvario povijesnu pobjedu protiv Barcelone napraviti još veće čudo i iz Lige prvaka izbaciti strašnu njemačku momčad? Kiel cijele sezone igra puno bolje nego Barcelona i bit će jako teško pobijediti. Barçu jesmo ranili, ali treba realno sagledati situaciju. Kiel nije izgubio nijednu utakmicu domaćeg prvenstva, a u Ligi prvaka samo jednom. Bit će teško, ali kao sportaš uvijek se nadam da ćemo baš mi biti ti koji će im nanijeti drugi poraz.
I baš u toj povijesnoj pobijedi protiv Barcelone nije Vas bilo. Je li Vam žao? Pa normalno da je, ali što se može, ozljeda me spriječila i na to nisam mogao utjecati. Bio je gušt gledati utakmicu na televiziji i mislim da smo stvarno odigrali super kao ekipa i jedino tako možemo pobijediti i Kiel.
Nakon uspješne sezone u SEHA ligi, Zagreb je izgubio od Vardara u polufinalu. Koji su uzroci poraza? Ma teško je to reći, poklopilo se puno lošeg taj dan, promašili smo puno zicera, a ni u obrani nismo bili pravi.
Koliko je loš rezultat i pokvaren dojam u doigravanju SEHA lige utjecao na momčad uoči Kiela? To je jedna sasvim druga utakmica, drugačiji adrenalin i mislim da to neće utjecati na utakmicu s Kielom!
Kakvo je trenutno zdravstveno stanje Ivana Balića? Opet imam problema s ramenom i zglobom. Ali bez brige, mislim da ću biti spreman.
Uvijek Vas je kroz karijeru pratila ta ozljeda leđa... Otpočetka, ha, ha, ha...
...da nije bilo te ozlijede, biste li bili još bolji igrač? Koliko Vas to sputava, makar podsvjesno? Možda je na početku karijere bilo nekih kočnica, ali s vremenom sam se naviknuo živjeti s tom boli. Neću reći da ne smeta, ali mi je puno lakše nego nekom koga je zaboljelo prvi put.
Znači, to je već dio Vas? Da, baš tako. Bilo bi mi čudno kad bih ujutro ustao iz kreveta, a da to ne osjetim.
Je li počela strka oko Kiela, ludnica oko karata... Pa još ljudi nisu napali za karte, ali svi nešto pitaju, informiraju se i čini mi se da vlada veliko zanimanje za utakmicu.
Zagreb CO se s obzirom na budžet svake godine dobro nosi s europskim velikanima. Hipotetski, da ima novca, koga biste voljeli vidjeti u momčadi? Doveo bih samo hrvatske igrače! Volio bih u Zagrebu vidjeti ove starije, kojima više odgovora klupski ritam nego reprezentativni, tj. jedna do dvije utakmice tjedno. Recimo Metličić i Dominiković. Doveo bih i ove mlade talentirane igrače iz lige.
Vratimo se par mjeseci unatrag na Europsko prvenstvo u Srbiji. Što se to zapravo dogodilo u polufinalu protiv Srbije. Bili smo favoriti, svi smo očekivali pobjedu, ali na kraju bolan poraz. Očekivali smo i mi pobjedu, ali dogodilo se ono što se jedino nije smjelo dogoditi. Prihvatili smo njihov ritam igre koji nama jednostavno ne odgovora. Hrvatska reprezentacija je u posljednje vrijeme ubrzala igru, gura u leđa, igra brzi centar, a protiv Srbije smo prihvatili njihov ritam, malo golova, dug napad, čvrstu obrana, tučnjavu... To nam nikako nije odgovaralo i jednostavno smo izgubili, plus njihov vratar Stanić, koji je, po meni, napravio veliku razliku u toj utakmici.
Od 2003. godine javnost je stekla dojam da su Pakleni mogli osvojiti puno više medalja s obzirom na snagu naše reprezentacije. Je li ta priča opravdana? U potpunosti, morali smo! Po meni, od 2003. godine do danas morali smo igrati u svakom polufinalu. Treba malo sreće da bi to bila ona najsjajnija, ali mislim da smo se sa svakog natjecanja trebali vratiti barem s medaljom.
Mislite li da bi Petar Metličić još uvijek mogao pomoći ovoj reprezentaciji? Igračkom kvalitetom svakako, ali pitanje je zbog kojih je razloga otišao. Je li njegovo tijelo i dalje moglo pratiti ovakve napore, ne znam, ali njegova je kvaliteta neosporna. To potvrđuje i njegov potpis za Montpellier u kojem će nastupati sljedeće sezone.
Postoji li mogućnost njegovog povratka, iako su godine u pitanju? To ja ne znam, to je već pitanje za ljude u Savezu i za izbornika. Kopljar je dobio nagradu za najboljeg desnog vanjskog, a tu je i Bunta kao jedan stariji i iskusniji igrač, i njih dvojica se stvarno dobro nadopunjuju. Koliko je realno da se Pero vrati u ovom trenutku, stvarno ne znam.
Pitamo, i kao primjer navodimo dansko krilo Christiansena, koji je već zakoračio u 40-e, a i dalje je tu. Da, ali mislim da je njemu malo lakše igrati po pola sata na krilu. Pero je, za razliku od njega, i sjajan obrambeni igrač, on je skoro sedam-osam godina konstantno igrao u dva smjera, gore-dolje, i taj ritam kad-tad dođe na naplatu.
Vaš odnos s Linom Červarom, prije i danas? Naš odnos se nije puno promijenio, uvijek možemo porazgovarati, kako prije, tako i sada, samo što ga danas ne vidim tako često. Tu i tamo kad igramo utakmice naletimo jedan na drugog, ali nemamo puno vremena za pričati zato što se vidimo tek par minuta prije utakmice.
Igrali ste nedavno s Metalurgom. Da, vidjeli se jesmo, popričali smo malo nakon utakmice i to većinom o samoj utakmici. Moram napomenuti da Makedonci igraju jako dobro, baš iz razloga što ih je Lino jako dobro posložio.
Vječno pitanje je i Irfan Smajlagić. Koliko je reprezentacija izgubila njegovim odlaskom? Izgubila je dosta, jer dok je Lino to temperamentno vodio, Irfan je to sve smirivao sa strane i uputio bi nas na neki sitni detalj koji možeš iskoristiti u napadu. Meni je osobno puno pomagao i moram priznati da mi dosta nedostaje.
Danas je tu Slavko Goluža, nekad suigrač i Vaš bivši kapetan, danas izbornik. Naš odnos je isti kao nekad, možda danas treba imati malu distancu jer je ipak on izbornik i treba poštovati sve što on traži. Moram reći da se osjeti velika razlika od dana kad je tek preuzeo reprezentaciju do sada, dosta je napredovao, jako dobro gura prema naprijed.
Rukometna javnost je zapamtila videoisječak kad ste na jednu njegovu opasku burno reagirali na klupi. Joj ne, ha, ha, ha! To se dogodilo na kraju utakmice, gdje sam ja poludio na pojedine sudačke odluke, a on me došao smiriti. Vidio sam taj video i stvarno je ispalo da je moja reakcija bila upućena njemu, ali ja sam onako bijesan rekao da me pusti, da ću se smiriti i da neću ići prema sucima. Ali jasno mi je, ljudi montiraju ono što im je zanimljivo i ispada da smo imali nekakvu svađu, ali stvarno nije bilo tako. Ponavljam, vidio sam tu snimku i iskreno, i ja bih pomislio isto što i većina ljudi.
I onda, s kime se bolje slažete, s Golužom ili Červarom? Realno, slažem se podjednako, iako su razlike očigledne. Kad je Lino došao za kormilo reprezentacije, već je bio iskusan trener koji je prošao dosta toga, dok Keta ima još puno za učiti, tek je upao u sve to. Nije lako biti trener, moraš se brinuti o 15-16 igrača, svakog zadovoljiti, svako od tih ljudi želi igrati, tako da nije lako. Goluža se za sada dobro snalazi u tom poslu, a i od Line je mogao dosta naučiti, i iskreno, ne bojim se za njega. Za razliku od njega, Lino je znao sve što treba.
Nakon Ivice Obrvana, Goluža je postao i trener Zagreb CO-a. Vaš komentar na smjenu trenera i izjavu Zorana Gobca da su igrači bili nezadovoljni trenerom? Nemojte se ljutiti, ali to zaista ne bih komentirao. Ja sam profesionalac i zaista ne bih to htio komentirati. Tko god dođe na trening taj nam je trener i ja ga poštujem kao takvog!
Još malo o Europskom prvenstvu, što se dogodilo moćnoj Francuskoj u Srbiji? Gdje je nestao Nikola Karabatić? Ne znam, možda ljudi imaju nekakve osobne probleme koje su preselili na teren. Za neke igrače i znam da imaju jer sam razgovarao s njima, a možda su jednostavno malo povukli kočnicu zbog Olimpijskih igara, da bi u Londonu malo lakše disali.
Mirza Džomba nam je rekao da on smatra da su Francuzi definitivno izgubili motiv i da je to pravi razlog njihovog posrtaja. Motiv? Pa može biti i to, možda je došlo do zasićenja. Ja iskreno mislim da će na Olimpijskim igrama oni opet biti pravi.
Je li to čujemo strah od Ivana Balića? Ha, ha, ha, ma ne. Imam veliki respekt prema njima i svi ti igrači koji su bili u Srbiji mogu igrati za reprezentaciju na visokom nivou. Dogodio im se posrtaj, stvari su im otpočetka krenule nizbrdo i poslije je bilo teško nadoknađivati propušteno. Jednostavno, loš turnir.
A Danci? To je definitivno bila iznimka.
Uz Vas se vežu nekakve zanimljive anegdote, nazovimo ih 'sto maraka'? Goluža ih je više izgubio, više puta po 'sto maraka'. Obično je to nekakva glupost poput dolaska u veliku dvoranu u kojoj se treba dobaciti do vrha. Keta kaže da ne mogu, a ja mu obično dignem pare iz džepa. Bila je jedna oklada i u Srbiji, točnije u Novom Sadu, izgubio je, ali nije htio platiti.
Zanimljiva je jedna stara anegdota s Nikšom Kalebom i Patrikom Ćavarom. Navodno je u pitanju bilo prljavo more u koje nitko nije htio skočiti. Ponuđena je oklada, a prihvatio ju je nitko drugi nego Ivano Balić. Ha, ha, ha, pa odakle vam ta informacija. Najsmješnije od svega je što je bio mrak. Bilo je 10 sati navečer, sjedili smo u kafiću, Pako je rekao da sigurno neću izaći iz kafića i u robi se baciti u takvo more. Naravno, ja sam se odmah dignuo, potrčao preko ceste i hop u more.
I je li platio? Naravno! I bez problema sam onako mokar sjeo natrag u taj isti kafić kao da se ništa nije dogodilo. Ha, ha, ha, to je njemu bilo draže od ikakvog novca.
Neizbježno pitanje, Zoran Gobac? Je li on stvarno alfa i omega hrvatskog rukometa? Da! Gobac je stvarno napravio sve za rukomet. Borio se za njega u vrijeme kad je to bio mali sport i uspio je. Ja s njim imam korektan odnos i nikad nismo imali međusobnih problema.
Često Vas baš on zna malo podbosti... Pa ubode on mene preko medija, ali ja mu to ne uzimam za zlo. Valjda to tako mora biti. Njemu mediji lako prodaju netočnu informaciju i nakon toga on mene malo boce, ali nema veze.
Istina je da gotovo uvijek baš Vi potegnete onu zadnju loptu jer se od Vas i najviše očekuje, pa nekad uspije, nekad ne, a Gobac reagira. Pa je, valjda tako treba biti, ja stvarno nemam problema s tim. Ne dira me to, mislim da svatko ima pravo na komentar. Kao da ja ne znam da ako ja potegnem i pogriješim da sam ja kriv. Znači, nije rekao ništa novo. A onda tu nastupaju i mediji, valjda je bolje prenijeti neku lošu vijest, bolje se čita, ljudi klikaju, ha, ha, ha.
Općenito, bi li hrvatski rukomet bio toliko uspješan i bez Zorana Gobca u zadnjih 20 godina. Teško je to reći, ali činjenica je da je on tu prvi potegnuo, da je pomogao. Imali smo do 2003. tek nekoliko medalja, a od tada čak šest-sedam. Mislim da je njegovo vrijeme jedno uspješno razdoblje.
Vratimo se malo Vašim počecima, počeli ste s košarkom. Zašto? A zašto, pa zbog Jugoplastike, naravno. Logično, kao i sva djeca u Splitu. Prvo prođeš Hajduk, pa košarku...
I gdje je puklo na Gripama? Dogodila se smjena generacije u klubu, nisam dobivao puno prilika. Pošto su mi otac i majka igrali rukomet, na nagovor jednog njihovog prijatelja završio sam na terenu u poznatoj splitskoj Vukovarskoj ulici, gdje sam tri godine proveo na betonu igrajući rukomet. Tada je sve krenuo.
Ima li to razdoblje provedeno u košarci utjecaj na Vašu današnju igru? Mislim da ima, u košarci te stalno uče da držiš glavu gore, puno kretanja, čitanje igre, a toga u rukometu nedostaje.
Tome pridodajemo ona Vaša dodavanja bez da gledate u igrača. Ne razmišljam o tome kad igram, jednostavno mi dođe. Dodajem ja puno puta i tzv. obična dodavanja, koja se ne primijete. Glavno da je efikasno, da suigrač kojem je upućena lopta zabije gol, a kako će lopta doći do njega, iza leđa, preko glave ili kroz noge, sasvim je nebitno.
Omiljeni košarkaš? Scottie Pippen mi je bio najdraži, bio je prava radilica, igrao je i obranu i napad, asistirao, lijepio 'banane'. Čudo od igrača.
Onda Vam smeta nadimak rukometni Jordan? Ma kome bi to smetalo? To je možda najbolji sportaš svih vremena, tako da usporedba s njim sigurno godi.
A rukometni Mozart? A što reći na to, ponosan sam i sigurno da mi je drago.
Obožavate američke sportove, posebno hokej na ledu. Odakle ta ljubav? S hokejom je počelo prije nekih 14 godina, kad sam slučajno na televiziji pogledao jednu utakmicu i strašno mi se svidjelo kako lupaju pak i kližu 300 na sat. S vremenom sam postao obožavatelj, sviđa mi se što svaka momčad ima tri do četiri zvijezde od kojih se očekuju nemoguće stvari, ne smiju imati slab dan jer na klupi svoju priliku čeka 15-ak igrača. I tako svaka tri dana, a nekad i dan za danom. To me fasciniralo i zato ga obožavam, sport je pun tempa, nema puno igre između dviju plavih linija, stalno se događaju nekakve šanse.
Tučnjave? To je samo plus, ha, ha, ha. Baš su nedavno Devilsi i Rangersi igrali utakmicu u kojoj su se dogodile tri tučnjave nakon tri sekunde. Zanimljivo je da svaka ekipa ima jednog do dva igrača koji su određeni za takve stvari, koji može utjecati na moral ekipe, jer ako gube utakmicu, probaju je tučnjavom preokrenuti u svoju korist. To je normalno kod njih, Amerikanci vole malo krvi, pa treba i njima udovoljiti.
Jeste li se umorili od rukometa? Ne!
I do kada tako? Dok se jednog dana ne umorim, ha, ha, ha. Stvarno mi je gušt, i kako starim, neke situacije puno bolje vidim, puno mogu pomoći i mladim igračima. Rukomet mi je stvarno super i stvarno ga volim.
Ostajete li i nakon karijere u rukometu? Pa vjerojatno, volio bih postati trener mlađih uzrasta. Taktika koju nauče dok imaju između 12 i 14 godina ostaje za cijelu karijeru. Teško je nekog od 24 godine učiti novim stvarima.
Vidite li se jednog dana možda i na izborničkoj klupi? Teško! Lako mi je sada dok još igram dati nekome savjet, ali biti izbornik i brinuti se o 16 ljudi, koji svi trebaju biti zadovoljni, strašno je težak posao.
'Biti zvijezda u hrvatskoj je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi!' Slažete li se s tom izjavom jedne estradne zvijezde? Uopće se ne smatram zvijezdom jer se bavim sportom i uživam u tome.
Da, zvijezda ste u sportu. Ajde dobro! Pa ne slažem se s tom izjavom. Teško mi je jedino razgovarati s medijima o svojim privatnim stvarima, o sportu uvijek možemo razgovarati i mislim da o tome i dosta toga mogu i reći. Iako nekad i nije sve pametno, uvijek nekom mogu dati savjet, pa čak volim i popričati s ljudima na ulici o tome.
Umorite li se od svih tih silnih intervjua, ljudi u javnosti koji Vas sigurno svaki dan vuku za rukav? Taj je naš uspjeh dolazio postupno. Nisu nas ljudi odmah nakon Portugala napadali 24 sata dnevno. S vremenom smo se svi nekako naviknuli na to, danas mi je sasvim normalno da me netko zaustavi na cesti i nikad mi ni s kim nije problem porazgovarati.
Vjerojatno ste rukometaš koji je primio najviše batina ikad. Kako to da je ta želja za atraktivnim prolazom, dodavanjem ili nekom dobrom akcijom uvijek jača od straha i boli? Vi se u 80 posto situacija i kad dobijete batine samo smješkate. Kad kreneš s rukometom, odlučio si se na dobivanje batina, kako na treningu, tako i na utakmici. Još otkad sam bio kadet i junior, već sam se naviknuo na to. Možda je nekad šteta što u rukometu nema tučnjave kao u hokeju, pa da im vratim, ali zato moji suigrači to vrate na drugoj strani i na kraju se sve to izbalansira.
Najbolja momčad u kojoj ste igrali? Definitivno hrvatska reprezentacija, i to postava koja je 2007. godine nastupila na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Stvarno smo dominirali i zbog neke više sile nismo prošli te Francuze. Šteta, da je bilo izbalansirano suđenje, osvojili bismo to prvenstvo bez poraza. Bili smo uvjerljivo prvi u svojoj skupini, i baš su Francuzi morali biti četvrti u drugoj grupi. Pegula!
Igrali ste u Splitu, Zagrebu i Metkoviću. Gdje je najluđa rukometna atmosfera u Hrvatskoj? Bilo je super navijanja u sva tri grada. Sezonu u kojoj sam s Metkovićem igrao Ligu prvaka nikad neću zaboraviti, cijeli grad je disao za rukomet, u dvorani je vladao kaos, na tribine bi se uguralo i 500 do 1.000 ljudi više od kapaciteta. Ljudi su doslovno sjedili jedni na drugima. U Splitu ću pamtiti Svjetsko prvenstvo, ono je bilo nešto nemoguće. Dvorana se tresla sat vremena prije svake utakmice, atmosfera je bila neviđena, nisi sam sebe mogao čuti. Jednom riječju – čudo! U Zagrebu uvijek ima dosta ljudi u dvorani, posebno kad se igra neka bitna utakmica. Znaju moji Zagrepčani napraviti dobar kaos na tribinama.
I? Ha, ha, ha, ne mogu usporediti. Drugačije su to publike, Metković je poseban jer svi znaju rukomet i drugačije reagiraju od ljudi u Splitu i Zagrebu, ali u ova dva grada zna isto biti vatreno, predobro... Ne znam, teško je to uspoređivati.
Izuzmemo li Vas, najbolji rukometaš svih vremena?Jackson Richardson! On je uvijek bio moj idol i imam sreće što sam s njim igrao godinu dana u Španjolskoj. Na treningu sam viđao stvari koje, nažalost, na terenu nikad nije upotrebljavao. Dosta sam pričao s njim u vezi s tim i rekao mi je da su ga sputavali u karijeri. Više su od njega tražili disciplinu u igri i više ga orijentirali na igru 5-1. Njegova generacija u reprezentaciji je imala dobre šutere zbog čega mu trener nikad nije davao potpunu slobodu. Šteta što više ljudi nije vidjelo kakav je to genijalac bio.
A u Hrvatskoj? Hrvatska je imala malo puno i previše dobrih igrača. Ipak, izdvojio bih Patrika Paku Ćavara jer je mogao igrati sve pozicije, i napad i obranu. U ono vrijeme je bio fizički nadmoćan, čudo od igrača. Istaknuo bih još i Petra Metličića jer je ginuo za Hrvatsku, on je najbolji obrambeni igrač kojeg sam ikad vidio.
Najbolja hrvatska sedmorka svih vremena.
Pako, Pako, Pako... ha, ha, ha. Ovako, Pako na lijevom krilu, lijevi vanjski Lacković, kao nevjerojatni šuter, srednji vanjski Puc, jer je imao i šut i mozak, što je danas rijetkost u rukometu, a Pero na lijevom vanjskom. Zbog lijevog krila bismo morali igrati s igračem više jer se ne mogu odlučiti između Džombe i Smajlagića. Na poziciji pivota ide Sulić iz subjektivnih razloga, poznajemo se još iz kadetskih dana, uvijek smo se dobro slagali. To je čovjek koji cijelu utakmicu radi na crti, čak više za vanjske igrače nego za sebe. Kao vratara bih uvrstio Valtera Matoševića. S takvom bih ekipom pristao biti trener jer bih samo sjedio na klupi, uživao i ne bih morao davati nikakve upute.
Komentar na novi prijedlog Zakona o sportu, sportske mirovine, ali i to da profesionalni sportaš može imati maksimalno 30.000 kuna plaće. Nepravedno je koliko zapravo kod nas ima sportaša koji treniraju po nekoliko sati dnevno, bez dana odmora, Hrvatskoj donesu toliko medalja, a od toga nemaju ništa. Mirovine su prvenstveno spas za njih, odnosno za sve manje sportove. Što se tiče ovih plaća, ne znam što bih komentirao. Ja sam u karijeri dogovarao svoje plaće, sam se borio za svoj ugovor i svoju cijenu. Iskreno, meni se to ne sviđa, ha, ha, ha.
Rekao je naš bivši nogometaš Mario Stanić da će radije dati bubreg nego svoju zasluženu mirovinu. Čuo sam za tu izjavu i nije loša. Sviđa mi se!
Omiljena knjiga?Koliba! Pročitao sam je više puta! Stvarno je duboka, dirne čovjeka i potakne ga na razmišljanje.
Film?Iskupljenje u Shawshanku! Ali nedavno sam gledao ovaj novi francuski film Nedodirljivi. Fascinira me kako su odlično povezane komedija i drama. I zabavan je i poučan, a nakon izlaska iz kina sam baš bio nekako sretan.
Omiljen nogometni klub? Inter! Kako su mi majka i otac igrali u Italiji, ja sam svoje djetinjstvo proveo blizu Milana i tako sam zavolio taj klub.
A u Hrvatskoj! Normalno da navijam za Hajduk, pa iz Splita sam. Ali moram priznati da u posljednje vrijeme nogomet jako slabo pratim. Otkad je Inter osvojio Ligu prvaka, rekao sam da sad mogu ispasti i u drugu ligu, uopće me više nije briga. Od 1985., otkad znam za sebe, navijam za Inter.
Iako više ne pratite nogomet, možda biste mogli pogledati Vatrene na EURO-u. Prognoza? Pa možda bih i mogao pratiti, ha, ha, ha. Naravno, pratim sve hrvatske reprezentacije, volim Hrvatsku, hrvatski sport i navijam za sve naše selekcije. Prognoza? Teško je i glupo prognozirati nekakav rezultat, ne bih se htio praviti pametan. Mislim da imaju šanse proći grupu, ali samo neka se trude i bore, to je najvažnije. Svaki sportaš nakon utakmice mora izaći mokar od glave do pete, dati sve od sebe da se poslije može pogledati u ogledalo. To je dovoljno!
A Pakleni na Olimpijskim igrama? Teško je reći, rukomet se dosta izjednačio. Prije si imao Rusiju i Švedsku, zatim Hrvatsku i Francusku, a sada je izjednačenije nego ikad. Pokazao je to i ovaj posljednji turnir, gdje su Danci prošli prvu grupu s nula bodova, a poslije došli do naslova. Sve će biti dosta otvoreno, ima dosta kandidata za medalju.
Već dugo njegujete dugu kosu, zašto? Ne sviđa vam se, ha, ha, ha? Jednom sam odlučio pustiti kosu, naviknuo sam na nju i nije mi se dalo ošišati. Sad stoji tako dok me jedan dan ne pukne, onda ću je skrojiti i aj bok.
Tijekom utakmice se često stječe dojam da Vam duga kosa zapravo smeta. Meni ne smeta, na terenu to već postaje automatski.
Jeste li praznovjerni? Bio sam na početku karijere, a sad sam shvatio da su sve to gluposti. Mora�� prvo obući desnu čarapu, pa lijevu, pa lijevu tenisicu, pa desnu, ili prvo majicu, pa gaće. Čovjek prije ili poslije shvati da su to sve čiste gluposti.
Kad biste mogli birati, koja biste životinja bili? Vuk ne može, to je izabrao Zoran Gobac. Zmija, jer leži, a ide, ha, ha, ha. Ne, bio bih konj, njemu je lijepo, svi ga maze i paze, malo ga istrče i to je to. Čisti hedonizam!
