U sljedećih deset dana, trebali bismo dočekati Červarovo "da". I sam je, dovodeći Metalurg u Zagreb, na gostovanje u SEHA ligi, kazao da "krv nije voda". Evo što bi "mago di Umago" trebao dočekati u Hrvatskoj:
1. Više - manje posložena reprezentacija
Što god mislili o Željku Babiću, činjenica je da je, nakon četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj ostavio, manje-više posloženu reprezentaciju. Neki zagovaraju povratak veterana Igora Vorija i Blaženka Lackovića koji su svoj igrački zenit imali prije pet, šest, pa i deset godina. Na mjestu krila i vratara zazivaju se Ivan Čupić i Mirko Alilović koji u svojim posljednjim akcijama nisu bili na pravoj razini.
Červara bi dočekala prilično jasna situacija u kojoj ne treba previše "kemijati". Sigurno bi u momčad vratio Marka Kopljara, koji je propustio SP zbog problema s koljenom. Uostalom, Kopljar je Červarov "izum", a povratkom bi postao prvo rješenje na desnom vanjskom, ispred dvojice Luka, Stepančića i Šebetića. Ivan Slišković vratio bi se nakon mononukleoze, uz sjajnog Marka Mamića imali bismo rješenje na lijevom vanjskom, na kojem se čeka, još uvijek, prava "eksplozija" Stipe Mandalinića. Marina Marića je ozljeda odvojila od SP-a u Francuskoj, ali bio bi siguran na poziciji pivota, uz Željka Musu i Tina Kontreca. Domagoj Duvnjak i Luka Cindrić kao srednji vanjski u nekim su situacijama igrali čak i zajedno. Krila nisu problem, Manuel Štrlek na lijevoj i Zlatko Horvat na desnoj strani, samo da ih suigrači proigraju. Na vratima su trojica podjednakih, IvanStevanović, Filip Ivić i Ivan Pešić, možda ne bi bilo loše da se isprofilira prvi vratar
Jakov Gojun, Domagoj Duvnjak i Luka Stepančić
Još za vrijeme SP-a, dok je vodio Makedoniju, a igralo se po skupinama. Červar je pohvalno govorio o Hrvatskoj.
"Momčad je dobro pripremljena. Volio bih vidjeti našu reprezentaciju u finalu. Želio bih da se borimo za zlato, dosta mi je tih brončanih medalja, iako je medalja medalja i treba je poštivati i cijeniti", kazao je prije mjesec dana Červar.
2. Navijači u euforiji, ankete su rekle - Lino
Rukomet je sport koji još jedini, nakon što su se navijači podijelili u one koji su za Vatrene i one koji su, blago rečeno, suzdržani, može naciju "baciti u trans". Česta natjecanja, svjetska i europska prvenstva naizmjence svake godine, prilično lak put do četvrtfinala pa i polufinala, jamstvo su rukometnih uzbuđenja, koje podržavaju sponzori i mediji.
Lino bi u svom povratku uživao veliku podršku, što je bitno uoči Eura na domaćem terenu zbog građenja ozračja oko cijelog natjecanja. Teško bi se to moglo postići s nekim strancem na klupi, jer Gobac je spominjao i Ulrika Wilbeka i Valera Riveru.
Znakovito je što su navijači su nakon Babićeve smjere u anketama najviše glasova dali Linu Červaru. Sigurni smo da je to bivši i vjerojatno budući hrvatski izbornik pomno pratio. Nije loše kad se poklope želje Hrvatskog rukometnog saveza i navijača. Dobro je u anketama stajao i Veselin Vujović, sve do one izjave o "bahatim Hrvatima", ali Červara se doživljava kao čovjeka koji, poput Billa Belichicka s New England Patriotsima može "napraviti posao".
3. Statistika je neumoljiva, Červar je sinonim za osvajanje medalja
Vremena Lina Červara povezuju se s razdobljem kad je Hrvatska bila rukometna velesila i redovito igrala finala na velikim natjecanjima. Nakon toga, stiglo je brončano Golužino doba, a onda je Hrvatska u tri natjecanja s Babićem kao izbornikom osvojila jednu broncu, što je za hrvatske rukometne standarde koje je postavio Červar, postalo premalo.
Na osam natjecanja s Červarom kao izbornikom, Hrvatska je osvojila čak šest odličja, dva zlata i četiri srebra. Dobro, ne treba zaboraviti da je tad u reprezentaciji igrao i Ivano Balić, to bi bila sretna okolnost za svakog trenera, kao što je Phil Jackson imao Michaela Jordana, a onda Shaqa i Kobeja Bryanta u momčadi.
Jedini naslov koji Hrvatskoj nedostaje je europsko zlato. Sljedećeg siječnja Hrvatska je domaćin, prilika je to kao stvorena za Červara...
Svi Červarovi rezultati s Hrvatskom:
2003. zlato na SP-u u Portugalu 2004. zlato na OI u Ateni 2004. 4. mjesto na EP-u u Sloveniji 2005. srebro na SP-u u Tunisu 2006. 4. mjesto na EP-u u Švicarskoj 2007. 5. mjesto na na SP-u u Njemačkoj 2008. srebro na EP-u u Norveškoj 2009. srebro na SP-u u Hrvatskoj 2010. srebro na EP-u u Austriji
4. Što danas može Červar
Koliko je Lino Červar bolji ili lošiji trener od onoga kad je zadnji put vodio Hrvatsku? Sedam godina radi u Makedoniji, dignuo je tamošnji rukomet, preko Vardara pa Metalurga i reprezentacije, na višu razinu. Ipak nas zanima je li Červar jedini hrvatski trener koji u ovom trenutku može voditi reprezentaciju ili se samo čelnicima HRS-a ne da eksperimentirati i riskirati uoči Eura u Hrvatskoj. Gobac kaže da je Červar jedini hrvatski trener koji je u kombinaciji za izborničko mjesto. Znači li to da ostali hrvatski treneri ne rade dobro svoj posao ili im se baš ne vjeruje? Ivica Obrvan, Irfan Smajlagić, Nenad Kljajić, Zvonimir Serdarušić - nitko nije imao šanse protiv "malog čovjeka iz Istre".
Zoran Gobac
5. Nenormalan pritisak, Hrvati su 'ludi' kad je rukomet u pitanju
Naravno da se na Červara neće gledati kao u vremenima kad je tek preuzeo reprezentaciju, dok je još bio rukometni "Woody Allen", simpatičan lik s naočalama koji žestoko gestikulira uz aut-liniju. I koji osvaja medalje s novom hrvatskom generacijom, kojoj se dogodio, ne zaboravimo, genijalni Ivano Balić.
U međuvremenu je Červar pokušao biti i nešto više od izbornika, politički angažiran, saborski zastupnik, što mu je u polariziranoj hrvatskoj stvarnosti možda uzelo dio energije i fokusa u bavljenju rukometnim poslom. Červar se znao obračunavati s raznim "neprijateljima", koje je vidio čak i u novinarima, dugogodišnjim rukometnim kroničarima, stvarajući oko sebe ozračje nepovjerenja, što je do Babićevog spominjanja "prijatelja Isusa" kao jednog do razloga pobjede, također bilo iritantno.
O da, imao je Červar raznih ispada prema novinarima. U sedam godina njegove makedonske epizode to se zaboravilo.
Treba biti jasan, ako Červar preuzme reprezentaciju, medalja na Europskom prvenstvu je imperativ, a zlato, jedino koje nedostaje u kolekciji, ultimativna želja. Za 67-godišnjeg Umažanina to bi bilo "vraćanje filma" iz 2009. kad je Hrvatska bila domaćin SP-a i borila se za naslov protiv Francuske.
Već možemo zamisliti pritisak koji će se stvoriti uoči Eura. Opet će se ponoviti sve pogreške koje gledamo iz natjecanja u natjecanje, o tome kako smo najbolji, najljepši, pisati o poniženjima i osvetama, što su termini koji sa sportom ne bi trebali imati veze.
Pokušao je to objasniti i slovenski izbornik Veselin Vujović koji je vodeći Zagreb kroz tri sezone dobro upoznao hrvatski mentalitet i izjavio kako "Hrvati uvijek misle da su bolji od drugih, previše su bahati". U sportu je to legitimno, ali rezultati rukometaša u posljednje vrijeme ne daju nam baš za pravo.
6. Euro je ipak najjače najtecanje
Ne zaboravimo da je rukometni Euro najjače natjecanje, u kojemu je najmanje slabiih suparnika, iako nas neki uvjeravaju da danas svi igraju rukomet. I Čile, i Argentina, i Saudijska Arabija... U Europi je koncentracija rukometne kvalitete, dosad se samo jednom dogodilo da medalju na SP-u uzme neeuropska reprezentacija, bio je to Katar 2015. godine, "plaćenićka" reprezentacija mahom složena od europskih igrača uz bivšeg španjolskog izbornika Valera Riveru.
Konkurencija će u Hrvatskoj biti strašna, uz "prvake svemira" Francuze, tu su još olimpijski pobjednici Danci i branitelji naslova Nijemci, reprezentacije koje su ostali dužnici na SP-u ove godine, razbuđeni Norvežani i Slovenci, srebrni i brončani iz Francuske, zatim "ranjeni" Poljaci, opasni Španjolci...
7. Manje novca
Posljednje, ali ne najmanje važno, iako ne mora biti presudan faktor u priči kad je Hrvatska domaćin Eura. Računica je jasna, Červar u Makedoniji, u kombinaciji vođenja kluba i reprezentacije zarađuje oko 200.000 eura godišnje. Vrati li se u Hrvatsku, zarađivat će četiri puta manje. HRS mu može ponuditi 50.000 eura godišnje, nategnuti nekako na 60.000. Nije baš zanemariva razlika, ali računa se na Červarovu nostalgiju i prihvaćanje uloge spasitelja hrvatskog rukometa.
