Maraton u Bostonu uvjerljivo drži titulu najprestižnijeg i
najpopularnijeg maratona na svijetu. Legendarna utrka trči se od
1897. godine, nakon što su se američki olimpijci vratili s
olimpijskih igara u Ateni i otkrili novi tip utrke.
Sve do 1967. ova je utrka bila rezervirana isključivo za muškarce. Svijetom je tada vladalo mišljenje da žene nisu psihički niti fizički spremne otrčati 40 kilometara. Godinu dana ranije, Bobbi Gibb uspjela se kriomice uključiti u utrku. Zapravo je Bobbi prva žena koja je sudjelovala na maratonu, no njezino sudjelovanje nikada nije postalo službeno. Godinu dana nakon Bobbi, na bostonskom se maratonu pojavila još jedna djevojka. Kathrine Switzer prva je žena koja je službeno otrčala maraton u Bostonu.
Nitko nije shvaćao ozbiljno
Switzer je bila dvadesetogodišnja studentica novinarstva i izvrsna sportašica. Trenirala je trčanje s trenerom Arniejem Briggsom. Izrazila je želju da se natječe na maratonu i nitko je, pa čak niti njezin trener nije shvaćao ozbiljno. Briggs joj je rekao da može nastupiti na maratonu ako na treningu istrči udaljenost od 40 kilometara, koliko iznosi duljina maratona, na treningu.
Switzer je naravno to otrčala bez problema. Kathrine kasnije priča kako je na tom istom treneru natjerala Briggsa da trči još deset kilometara nakon već odrađenih 40 kilometara. Nakon što je svima oko sebe dokazala da može trčati maraton, nastao je problem kako će se prijaviti na legendarnu utrku u Bostonu. Za vrijeme studija na svoje se tekstove potpisivala svojim inicijalima. Shvatila je da mnogima prvo pada napamet da se radi o muškarcu. Odlučila je to okrenuti u svoju korist i inicijalima se prijaviti na maraton. Platila je upad tadašnjih tri dolara i dobila je startni broj 261.
Oduševljenje i fizički napad
Maraton je trčala zajedno s svojim trenerom i tadašnjim dečkom Tomom Millerom. Tom je bio bivša zvijezda američkog nogometa. Kada je utrka krenula, govori Kathrine, ostali sudionici su s oduševljenjem pozdravili jedinu djevojku među njima. Svi su bili oduševljeni, a publika je polako saznavala da je među sudionicima i jedna žena. Fotografi su neprestano tražili od Switzer da uspori kako bi je mogli uslikati.
Osim do publike i medija vijest o djevojci koja s brojem 261 na prsima trči maraton došla je i do organizatora utrke. Jock Semple bio je jedan od upravitelja ove utrke. Nakon početne euforije i oduševljenja za Kathrine je slijedio šok koji je kreirao baš Semple. Naime on je u jednom trenutku utrčao na stazu, pokušao uhvatiti Switzer, otrgnuti joj broj s prsa i tako je izbaciti s utrke. Njezin dečko Tom Miller profesionalno se zaletio u manijakalnog Semplea i tako ga oborio na pod. Utrka je krenula dalje, a Switzer je mogla do kraja uživati u utrci.
Pobjednica prije utrke
Iako se incident dogodio na početku utrke i do kraja maratona je ostalo još dosta kilometara, za Switzer je to bio najmanji problem. Ona je svoju utrku počela davno prije same utrke. Počela je svoju utrku u trenutku kada je odlučila nastupiti na maratonu. Od tada se borila protiv diskriminacije, podcjenjivanja, birokratskih problema oko prijave na maraton, pa na koncu i fizičkih napada. Kilometri koji su bili pred njom zapravo su bili nagrada. Nagrada joj je bila to što može trčati na najvećoj utrci na svijetu.
Switzer je završila svoj maraton u vremenu približnom 4 sata i 20 minuta. Nekoliko godina kasnije osvojila je žensku utrku maratona u New Yorku, a 1975. godine bila je druga na Bostonskom maratonu. No svi ti rezultati su nebitni naspram onoga iz 1967. godine. Tada je Switzer ostvarila pobjedu, ne samo za sebe, nego za sve sportašice na svijetu.
