Mnogi su u takvoj situaciji otpisali Blanku, uvjereni da se više ne može vratiti na nekadašnju razinu, ali s ustrajnošću koja ju je krasila tijekom cijele karijere Splićanka je još jednom izašla kao pobjednica iz svojih nedaća.
Iako je nastup i na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Pekingu bio pod upitnikom, Blanka je stisnula zube i odletjela do srebrne medalje na istom stadionu na kojem je sedam godina ranije osvojila i olimpijsko srebro. Nova godina donosi i novi veliki izazov - Olimpijske igre u Rio de Janeiru, a eventualno bi zlato bilo šlag na tortu sjajne karijere.
U razgovoru za Telegram Blanka je otkrila da se odlično osjeća te da je pred njom drugo poluvrijeme karijere u kojem ne isključuje ni zasnivanje obitelji.
"Treniramo samo jednom dnevno, mislim da smo precizniji nego ikad što je i normalno nakon toliko godina. Prošlih smo godina morali raditi puno prilagođavanja i improvizacija zbog ozljeda, a kroz to smo puno toga naučili. Danas dođem na trening, odradim, zatvorim vrata dvorane i više o tome ne razmišljam. Dugo mi je trebalo da prestanem razmišljati o treninzima i ozljedi izvan radnog vremena. Primjećujem kako polako i psihološki izlazim iz te luke, isplovljavam na pučinu i baš guštam. Svi su ti problemi s ozljedom jako dugo trajali, čovjek u takvoj situaciji kao da promijeni mentalni sklop, srasteš s boli. Znala sam dolaziti kući i nisam se mogla prisjetiti kako je to kad te ne boli. Sve je to velika životna škola, svaki sportaš kad-tad u karijeri prođe jednu veliku ozljedu i cijeni povratak. Vjerujem da će moji rezultati i dalje biti na visokoj razini, ali čak i ako ne budu, već je Peking za mene bio uspjeh", ističe Blanka.
Je li pekinško srebro, s obzirom na okolnosti, možda i veće od svjetskih zlata iz Osake i Berlina?
VLAŠIĆ: Sve je relativno, meni je i Daegu (srebro iz 2011., op.a.) jako draga medalja iako nije zlatna jer sam i tamo došla ozlijeđena. U trenucima kad je čovjek ranjen i kad dolazi na veliku scenu, mora dati puno više nego kad dođe potpuno spreman kao u Berlinu kad sam znala da sam na razini svjetskog rekorda. U Pekingu nije bilo velikih očekivanja, ali te okolnosti u kojima sam se nalazila su me jako ljuljale. Bilo je dosta emocija, svaki dan sam bila na vrtuljku. No, kad sam počela mjeriti zalet i skakati, sve je postalo automatizirano, čovjek se u takvim trenucima oslobodi suvišnih misli. Ali to iščekivanje je bilo teško."
Povratak je Božji dar
Puno se sportaša sa sličnim ozljedama nikad nije vratilo. Jesu li i vama prolazile takve misli kroz glavu?
VLAŠIĆ: Stvarno mislim da je sve božji dar, pa tako i ova ozljeda jer sam kroz nju shvatila što je bitno u životu. Spoznala sam vrijednost svakog trenutka, svakog dobrog skoka, svakog treninga. Prije sam sve uzimala zdravo za gotovo i nisam znala kolika je vrijednost u svemu. Kad sam se počela zadovoljavati mrvicama, kad sam prestala očekivati da sve bude "kruh ispod peke", jedan kroz jedan, onda su se stvari polako počele popravljati. Nakon operacije koja je završila infekcijom i bacila me u još gore stanje nego prije, stvari su doista bile neizvjesne. Onda se pojavila ista ozljeda i na desnoj Ahilovoj tetivi. Taman pomisliš da si izašao iz problema, ali nisi, dolazi još jedan test. Sve je to jedna zasebna priča unutar moje sportske karijere o kojoj bi se mogla napisati knjiga.
Što vas je motiviralo da u tim trenucima ne dignete ruke od svega?
VLAŠIĆ: Osjećala sam da je to moja borba, dio moje karijere. Ništa me konkretno nije vuklo, samo taj osjećaj da još uvijek nije gotovo, da još uvijek mogu. Čovjek jako dobro zna kad je kraj, nisi nerazumno biće da forsiraš preko svojih granica. Nakon cijelog tog iskustva, tek sad je gušt skakati. Moja iskoristivost je sada bolja, puno bolje poznajem tehniku, kada vrijedim 201, skočim 201.
Za SP treba preskočiti 197 cm
Kakvo je trenutačno stanje s vašim tetivama?
VLAŠIĆ: Onog trenutka kad povećam stres, treba mi neko vrijeme da se prilagodim. Išla sam dvaput u Irsku na terapije u posljednje vrijeme i u posljednja dva tjedna je odlično. Meni su kosti malo deformirane, to je urođeno i s vremenom se tetiva troši i počnu ti smetati stvari koje prije nisu. U tenisicama je u redu, ali sprinterice su uže i još uvijek skačem u onima bez katapulta koji inače puno pomaže u skoku. Ali i bez njega mogu skočiti visoko, onih 201 u Pekingu sam preskočila u ravnim sprintericama.
Ove ste sezone odlučili skakati i u zimskom razdoblju, što uključuje i Svjetsko dvoransko prvenstvo u Portlandu?
VLAŠIĆ: Pokazalo se da ta dvociklična periodizacija, dvorana i otvoreno, dobro funkcionira. Puno je bolje kad odradim zimu, jer sam na ljeto na višoj razini. Nećemo bježati od natjecanja iako ih ove zime nema puno. Na SP-u prvi put neće biti kvalifikacija, nego će se ulaziti po normi od 197 cm što meni i odgovara. Sve biti podređeno tome da skočim normu i odem u Portland na još jedno veliko natjecanje prije Rija. Nadam se da ću otvoriti sezonu 29. siječnja na mitingu na Gripama što će biti simbolični povratak.
Tridesete su najbolje godine za visašice
Četiri od pet posljednjih olimpijskih pobjednica je bilo starije od 30 godina u trenutku osvajanja zlata. Čini se da su tridesete godine dobre za visašice?
VLAŠIĆ: Sviđaju mi se takve paralele. I Stefka Kostadinova je čekala zlato iza 30. godine. Super mi je što me se gleda u tom kontekstu, da bih mogla doći u Rio kao favoritkinja. Teško mi je govoriti da mi je cilj zlato. Naravno da bih ga voljela osvojiti, ali dio mene uvijek razmišlja - ako se ne dogodi zlato u Riju, imam priliku i za četiri godine. Olimpijsko zlato je olimpijsko zlato, to je nešto posebno, ali ako se i ne dogodi, sigurno neću ostati razočarana jer se karijera jednog sportaša najbolje definira kontinuitetom. A ja sam tu jako dugo. Bilo bi lijepo osvojiti zlato i ohrabrenje je što mnogima godine nisu igrale veliku ulogu. Dapače, mislim da su meni godine samo prednost.
Mislite li da se možete vratiti na razinu kada ste redovito napadali svjetski rekord?
VLAŠIĆ: Ciljevi su uvijek visoki, u redu ih je i postaviti, ali treba biti spreman na to da se možda neće ispuniti. Ja ciljam na to da budem bolja nego ikad. Duboko u sebi vjerujem da je to moguće, a zasad se stvari lijepo slažu. Okolnosti više nisu iste, sve je drukčije, ja sam neka nova sportašica i osoba. Drukčije treniram, drukčije se ponašam. Ne očekujem kopiju svoje karijere prije ozljede. Očekujem novu eru, drugo poluvrijeme svoje karijere koje će biti puno zanimljivije nego prvo.
Dokad će trajati ta nova era?
VLAŠIĆ: Sve su opcije otvorene. Dolazim u godine kada često razmišljam o ispunjenju na drugim životnim poljima. Sport mi je ovom trenutku prioritet, ali on mi više ne oduzima mnogo vremena. To je i dalje život 24 sata dnevno, ali treninzi traju dva i pol sata, terapije više nisu toliko česte, natjecanja mi oduzimaju dva, tri dana. Moj raspored je klizni i u njega dosta toga stane. Nisam zatvorena za obitelj, dapače, voljela bih se ostvariti na tom planu budući da i sama dolazim iz velike obitelji i znam koliki je to blagoslov. Nisam konj kojem su stavili ono sa strane da ne vidi ni lijevo niti desno, otvorenija sam možda i više nego ikad, ali bit će kako Bog odluči. Mislim da će On biti vrlo jasan. Kad sam zdrava, ne treba mi puno treninga, mogu odraditi pet, šest natjecanja godišnje, nikad ne idem na pripreme, uvijek sam tu, tako da nije kao prije, imam vremena za sve.
Ostati u sportu, možda kao novinarka
Jeste li razmišljali čime ćete se baviti nakon karijere? Možete li se zamisliti u trenerskoj ulozi poput tate Joška?
VLAŠIĆ: Zanimljiv je trenerski posao, nudi neka nova uzbuđenja. Ali iskreno, na prvu me ne privlači previše ta uloga. Voljela bih ostati u sportu jer u njemu dobro plivam, ali ne znam kakva će biti moja uloga. Gospodin će odlučiti hoće li to možda biti komentatorska uloga, novinarska, trenerska, rad u savezu... Voljela bih svojim iskustvom pridonijeti hrvatskom sportu.
Biste li mogli nakon karijere bezbrižno živjeti od atletske zarade?
VLAŠIĆ: Ako stekneš ime, možeš se na račun tog imena baviti mnogim stvarima. Recimo, Mo Greene ima svoju emisiju, Jonathan Edwards je komentator, Kajsa Bergqvist radi na švedskoj televiziji. Sve su to sportaši koji na temelju svog iskustva daju dodatnu draž komentarima. Tako da mislim da se može živjeti od atletike. Bilo bi lijepo imati emisiju poput Greenea, ali mislim da bih to radila povremeno. Ako budem imala obitelj, sve će biti sekundarno, ali teško će biti potpuno prestati sa sportom.
Brat Nikola je suzdržaniji
Je li tata osoba koja je u vas usadila toliki profesionalizam i želju za radom?
VLAŠIĆ: On je definitivno taj koji me oblikovao, i savjetima i poticajima. Kažu da se željezo kuje dok je vruće, a sportaš se kuje dok je mlad. Tata je u meni prepoznao sastojke od kojih se može napraviti kvalitetna sportska ličnost. Jako sam rano od njega dobila osjećaj za radnu odgovornost. Zahvalna sam na tim temeljima na koje sam nadogradila puno svoga.
Prenosite li sada to iskustvo na brata Nikolu (18), nogometaša Hajduka?
VLAŠIĆ: Nas dvoje smo karakterno različiti, tako da principi koje sam primijenila na sebe, za njega možda ne vrijede. Ni ja u njegovim godinama nisam voljela da mi netko soli pamet, nego sam radije sama pala na guzicu ili se opekla, pa tek onda shvatila. To je način na koji učiš kad si mlad. Da sam prihvatila svaki savjet iz prve, bila bih wunderkind. Ne želim da Nikola bude preslika mene, neka bude svoj čovjek i izgradi karijeru na temeljima svoje osobnosti. Bog mu je dao karakter kakav treba za ono čime se bavi i ne sumnjam da će ispasti kako treba. On je dosta zatvoreniji od mene. Doduše ja sam žensko, pa sam emotivnija, glasnija, otvorenija prema ljudima. Ima i on to sve u sebi, ali je suzdržaniji od mene. Ali kad on nešto kaže, onda kaže...
(Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 24. prosinca)
