Rudić nakon odrađenih Olimpijskih igara u Rio de Janeiru nije ostao na mjestu izbornika brazilske vaterpolske reprezentacije, već se vratio u Hrvatsku.
“Poslije završetka mog angažmana u Brazilu, vratio sam se u Hrvatsku. Kako sam osjećao da trebam nastaviti svoje sudjelovanje u radu HVS-a u razgovoru s čelnicima Saveza dogovorio sam da se ponovno uključim. I to naravno u segmentu u kojem mogu najviše pridonijeti, što je kroz stručni rad. Tako smo dogovorili da se priključim Stručnom savjetu zbog čega sam izrazito zadovoljan. Nastavljam svoj rad gdje sam ga i započeo od povratka iz Amerike 2004. godine”, rekao je tom prigodom Rudić.
Vaterpolsko zlato trenutačno nije najveći problem sporta
Jasno je da mnogi žele ponovno vidjeti najuspješnijeg vaterpolskog trenera svih vremena (ima četiri olimpijska i tri svjetska zlata) na mjestu izbornika hrvatske vaterpolske reprezentacije, a mediji već najavljuju kako bi s njime na čelu Hrvatska mogla prekinuti višegodišnju dominaciju Srbije u ovom sportu. Takva su razmišljanja sasvim očekivana i, zapravo, logična.
No, Ratko Rudić na mjestu vaterpolskog izbornika nije ono što je trenutačno najpotrebnije hrvatskom sportu. Hrvatska reprezentacija je i bez Rudića bila svjetski i olimpijski doprvak, pa nema govora o tome da je naš vaterpolo u nekakvoj dubokoj krizi iz koje ga može izvući samo Rudić. A nije ni trenutačno najvažnije pitanje hrvatskog sporta to je li Srbija ispred ili iza naše vaterpolske reprezentacije.
Da je pameti, a na to u Hrvatskoj gotovo nikad ne treba računati, Rudiću bismo ponudili jednu drugu poziciju u sportu, daleko važniju od one u Stručnom savjetu HVS-a, pa i one izbornika naše vaterpolske reprezentacije. Ponudili bismo mu čelno mjesto u jednoj sportskoj instituciji kojoj je to trenutačno uistinu nužno i koja trenutačno na toj pozicijima ima, najblaže rečeno, iznimno loše kadrovsko rješenje.
Još se niste dosjetili? Ratko Rudić bi, dakle, da je pameti, trebao postati državni tajnik sporta i preuzeti novoustrojeni Središnji državni ured za sport pri Vladi RH.
Takvo rješenje, dakako, ima mnogo argumenata 'za', iako ne treba sumnjati da će u obrani aktualne kadrovske križaljke biti i mnogo onih koji će iznijeti argumente 'protiv'. Kao što ih je svojedobno pronalazio bivši predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak, kojem se nikako nije sviđalo to što je Rudić prije londonskog zlata s Hrvatskom, olimpijska odličja donosio 'nekakvim' Jugoslavijama i Italijama. Pa se Perica Bukić vraćajući ga u Hrvatsku morao boriti i s mnogim 'političkim avetima'.
Zašto, dakle, Rudić? Prije svega, a to je u ovom slučaju i jedino bitno, Rudić nije 'samo' najbolji i najtrofejniji vaterpolski (i ne samo vaterpolski) trener svih vremena. Za razliku od aktualne državne tajnice sporta Janice Kostelić koja je, koliko god mi o tome šutjeli, ipak 'samo' ponajbolja svjetska skijašica svih vremena. Rudić je svugdje gdje je bio izbornik (SFRJ, Italija, SAD, Hrvatska, Brazil) bio mnogo više od izbornika i može se reći da su njegove organizacijske i upravljačke sposobnosti kada je u pitanju sport uistinu goleme.
O autoritetu ne treba ni govoriti, dovoljno je vidjeti kako njegovi bivši reprezentativci (zapravo svi ljudi iz vaterpolskog i sportskog miljea uopće) 'stanu mirno' gdje god se on pojavi. Kada je, primjerice, bio izbornik talijanske reprezentacije, konzultirali bi ga čak i prilikom projektiranja bazena, dok je u Brazilu bio i izbornik, i menadžer, i savjetnik i... sve ono što je organizatorima Olimpijskih igara bilo potrebno. Nije beznačajno ni to da su ga ponekad i ponegdje nazivali i diktatorom i tiraninom.
Hrvatskom sportu nužan generalni remont
Vlada RH je odlučila sportu dati veći značaj izdvajajući ga u samostalni Središnji državni ured za sport i to je, kad već nemamo samostalno Ministarstvo sporta, vrlo dobro rješenje. No, nijedno rješenje nije dobro ako ga ne prate i odgovarajuća kadrovska rješenja. Za nužan 'generalni remont' hrvatskoga sporta Ratko Rudić kao državni tajnik sporta je najbolje rješenje kojeg se trenutačno možemo sjetiti. Vjerojatno barem jednako dobro kao i imenovanje također vaterpolista, Vanje Udovičića, za ministra omladine i sporta u susjednoj nam Srbiji, u kojoj sport ima nemjerljivo bolji organizacijski i financijski status nego u Hrvatskoj.
S Rudićem kao čelnim čovjekom Središnjeg državnog ureda za sport lakše bi se pronašli i ostali kadrovi nužni za početak normalnog funkcioniranja tog ureda, što je trenutačno, iz već navedenih razloga, gotovo pa nemoguće. I bit će nemoguće i dalje...
