Medalja joj je na Svjetskom prvenstvu u Londonu za dlaku izmaknula, osvojila je četvrto mjesto, ali zato je uzela zlato na Europskom mlađeseniorskom prvenstvu i završila sezonu s najboljim hicem (68.43) u svijetu kojim je ujedno došla i na sedmo mjesto ljestvice svih vremena. Ni ne čudi stoga da i sama svoju sezonu opisuje kao savršenu.
'Više nema živciranja, sve izvlačim s osmijehom'
"Prošla je sezona bila jako poučna, bila je savršena, napravila sam mnogo koraka unaprijed na različitim poljima, stvarno sam zadovoljna i jedva čekam da to iskustvo iz ove godine prenesem na sljedeću, da nastavim rasti u sportskom smislu. Grizem i dalje, bacila sam osobni rekord, imam sedmi rezultat svih vremena, svako natjecanje mi je bilo novo iskustvo. Više ništa ne gledam negativno, nema živciranja, sve se događa s razlogom. Nema negative, to nema smisla, sve izvlačim s osmijehom, doživljavam kao lekciju i ne ponavljam iste pogreške. Svako natjecanje je učenje, bio ti na vrhu, na četvrtom mjestu ili ne ušao u finale", rekla je Sara Kolak u razgovoru za Net.hr.
Odmor je završen, Sara je od ponedjeljka opet u pogonu. Krenule su pripreme i postavljanje temelja za sljedeću sezonu čiji je vrhunac Europsko prvenstvo u Berlinu na kojem će naša atletičarka braniti broncu. Kao i prijašnjih godina, trenirat će u Celju koje je je postalo baza zbog trenera Andreja Hajnšeka.
"Ne mogu trenirati tako da je trener na jednoj strani, a ja na drugoj. Ovo nije sport u kojem možeš sam, koplje je tehnička disciplina, ima mnogo detalja na kojima treba raditi i uvijek je lakše kad je trener uz tebe. Jako sam zadovoljna u Celju, imam svoj mir, snašla sam se tamo. Već šest godina živim sama, navikla sam na odgovornost i kako sama funkcionirati. I dalje živim kod trenerove mame, super mi je tamo, imam svoja četiri zida na gornjem katu i sve što mi treba. Nisam htjela nikakvu promjenu, sve mi odgovara. Imam mir, okruženje u kakvom sam i odrasla."
'Život mi se okrenuo u samo nekoliko sati'
U gustom rasporedu tijekom priprema nađe se i slobodnog vremena, ali Sara je sve, samo ne 'partijanerica'.
"Do kraja godine ću imati samo jutarnji trening, ali to ne znači da popodne neću ništa raditi. Jutarnji dio je glavni, a popodne će biti planinarenje, vožnja bicikla, rolanje... Bit će slobodnog vremena, ali iskreno, najviše ga koristim za stvari koje ne stignem obaviti tijekom dana. Odmor mi je broj jedan, prvoklasna sam spavalica kad nema treninga, to mi je najmanji problem. Poslije treninga je obvezna kava, ali nešto više, nekakvi izlasci - ne, hvala. I kad izađem van, već u 11 želim u krevet. Odgovara mi takav ritam s ranojutarnjim buđenjem, sat vremena za kavu, čitanje novina, guštanje i tek onda krećem. A bez jutarnje kave - ne dirajte me."
Mnogo se toga promijenilo otkako je postala olimpijska pobjednica. Ali promijenio se, priznaje, i njezin pristup sportu.
"Život mi se okrenuo u roku od nekoliko sati. Svi mi govore kroz šalu 'imaš zlato, sad možeš i završiti karijeru'. Ali ja to ne shvaćam kao šalu jer mene to zlato još više motivira, ono se također dogodilo s razlogom. Više grizem, posvećenija sam tome što radim, bolje sam organizirana, što mi je prije nedostajalo. Nisam ništa mijenjala što se tiče treninga, šutim i radim, ne preispitujem ništa što mi trener kaže. Postala sam odgovornija, došlo je jako mnogo obveza, tako da moram bolje planirati vrijeme, odmor, puno je više putovanja... Ali meni je važno da sam ja ostala ista, to mi je bila jedna od najvećih želja. Moja obitelj i svi koji me znaju iz Ludbrega i Rijeke su mi rekli poslije one izjave 'mama, tata, Mato, nosim doma zlato' - to si bila ti i takva ostani. I njihova i moja želja je bila da ostanem takva."
'Oni koji upiru prstom, neka prvo pogledaju sebe'
Požalila se Sara prošle godine kako je nakon olimpijskog zlata bila suočena s mnogim zločestim komentarima koji su njezin senzacionalan uspjeh i veliki napredak povezivali s dopingom. Naravno, bez ikakvih dokaza.
"Nije mi to toliko teško palo, koliko mi je bilo ružno i jadno. Neki prihvaćaju tuđi uspjeh, neki ne, a to su očito ljudi koji imaju probleme sami sa sobom. To su stvarno bili ružni i nepotrebni komentari. Iznenadila sam se, nije lijepo bilo čuti takve stvari jer znam koliko sam truda uložila i koliko mi je trebalo da se vratim nakon teške ozljede, koliko je suza, bolova i nesigurnosti bilo, pitanja hoću li se moći vratiti jer rame je jako kompliciran dio tijela i traži dugu rehabilitaciju. Nakon te ozljede sam shvatila da ne mogu bez sporta i da ne želim dalje bez koplja, da je to ono što me čini sretnom. Tada sam postala još gladnija za povratkom i rezultatom. A ti ljudi koju upiru prstom u tebe... Kao prvo, oni najprije trebaju sebe pogledati, a kao drugo - takve stvari te ojačaju, samo se nasmiješ i ideš dalje."
O dopingu i borbi protiv nedopuštenih sredstava hrvatska rekorderka ima jasan stav.
"Agencije imaju jako težak posao, teško je kontrolirati sve, imati sve konce u rukama jer su neke stvari jako napredovale. I kad čujem za nekoga da je pao, to je njegova stvar, mene to uopće ne zanima. Tko se odluči na takvo što, vratit će mu se. Ja se mičem od toga, odrađujem svoj dio posla, redovito imam doping-kontrole, nije mi to nikakav problem. To je sastavni dio sporta, morate to prihvatiti. Nije ni kontrolorima lako, treba i njih shvatiti, to je takav posao. A moj je posao da otvorim vrata i obavim to najbrže što mogu da mogu dalje spavati."
'Trener je kralj kakvog nema'
Sarin trener Andrej Hajnšek nepopravljivi je optimist. Nakon Rija je otvoreno rekao da će njegova učenica tijekom karijere srušiti svjetski rekord, a poslije ovogodišnjeg SP-a u Londonu je poručio da je zlato za dvije godine sigurno oko Sarina vrata. Jesu li takve izjave za 22-godišnju Ludbrežanku dodatan motiv ili možda teret na leđima?
"Ma, trener je kralj! Kralj kakvog nema, posebna osoba koja će za nas sportaše dati sve. On nas najbolje poznaje, pogotovo mene jer smo dvaput dnevno na treninzima, pa poslije na kavi, prijatelji smo i možemo pričati o svemu, zna kako funkcioniram. Na natjecanju točno zna koja će me rečenica probuditi ako 'spavam'. On mi je tata broj 2. Ne opterećuju me njegove izjave jer on najbolje zna. Ako kaže da će biti tako... Dosad ni na jednom natjecanju nije pogriješio u prognozi, jedino sam u Riju za tri centimetra 'premašila' njegovo predviđanje."
Rekao je Hajnšek nakon Rija i da će trebati još dvije godine da Sara dođe do željene razine s tehnikom bacanja. Godina dana je prošla. Je li Sara bliže cilju?
"Tehnička razina je najteži dio posla, moraš mnogo toga ponavljati da sve ide automatski. Moraš vjerovati glavi i tijelu da će odraditi ono za što se svaki dan u godini spremaš. Dvije godine su potrebne da dobijem konstantu, da rezultati ne idu gore-dolje, da mogu doći na natjecanje i znati da ću baciti određeni rezultat. Sad treba vidjeti gdje smo, ali bit će lakše nego prošle godine jer sam napravila korak dalje. Bitno je da dobijemo tu konstantu rezultata i onda neka mi se poklopi jedno natjecanje na kojem će koplje odletjeti tamo negdje daleko...".
'Nisam gladna, imam krov nad glavom, to mi je dovoljno'
Predsjednik Hrvatskog atletskog saveza Ivan Veštić požalio se da skijaš iz B programa dobiva više novca iz proračuna HOO-a od olimpijske pobjednice u atletici. No varate se ako mislite da kod Sare to izaziva frustracije.
"Ne mislim da je to nepravda. To su dva različita sporta, zimski i ljetni, oprema se drugačije financira, neke stvari njima koštaju više, neke meni... Meni je u redu da idem na pripreme u Split ili Rijeku, ne trebaju mi topliji krajevi jer ti možeš biti tri mjeseca na pripremama na 35 stupnjeva i onda dođeš na natjecanje i padne ti kiša. Istina je da bi neke stvari mogle biti drugačije, ali sam zadovoljna time što imam. Skijanje je jako skup sport, drugačije su posložene stvari. Teško je balansirati i unutar same atletike, neki moraju na pripreme u dvoranu koja je možda skuplja, dok meni, s druge strane, dvorana ne treba. Mnogo je tu detalja koje treba uklopiti u jednu sliku, a to je jako teško."
Skromna kakva jest, Sara nema nikakvih prigovora na način na koji je prate Savez, HOO, sponzori... Ona jednostavno uživa u onome što radi.
"Ja sam super zadovoljna uvjetima koje imam. Uvijek može biti bolje, ali atletika nije toliko popularna, lakše je nabaviti sponzore za neke druge sportove. Teško je, ali uvijek može biti i gore. Gladna nisam, imam krov nad glavom, meni je to dovoljno. Ljudi moraju shvatiti da mi sportaši imamo luksuz da radimo ono što najviše volimo i da od toga zarađujemo, ali svaka nam stipendija dobro dođe. Ne zarađujemo da bismo sutra kupili automobil, kuću, nego da bismo za deset godina mogli živjeti od te muke i napora koje s guštom prihvaćamo. Na neki način štedimo, dio sredstava ulažemo u pripreme, ali zarađujemo ponajprije da bismo se osigurali, da bismo mogli normalno živjeti jer nam je karijera jako ograničena. Nikad ne znaš što se može dogoditi, danas, sutra, za nekoliko sati", zaključila je Sara Kolak.
