"Uvijek morate gledati pozitivno. Znam, dogodila mi se loša stvar ali dobila sam novu priliku", kazat će Haven Shepherd (18), koju mnogi nazivaju čudom od djevojke.
Priča za nadahnuće
Nije pretjerivanje, ni malo, Haven je stvarno čudo, baš kao da je došla s neba, kao da nije s ovog svijeta... Priča o njoj priča je za nadahnuće. Ona vam može biti inspiracija...
Naime, sa samo 14 mjeseci njezin je bolesni otac svezao nju, majku i sebe za bombu u Vijetnamu. Biološki roditelji odlučili su da je tako najbolje jer se nisu smjeli vjenčati, a Haven Shepherd čudom je preživjela eksploziju. Posljedica je bilo, ostala je bez potkoljenica na nogama, a biološkim roditeljima ništa ne zamjera. Napustila je Vijetnam i ubrzo ju je posvojila jedna američka obitelj te su njezini roditelji postali Shelly i Rob.
"Njezin otac, siromašan, očajan i nesposoban izdržavati dijete, donio je par bombi u njihovu malu kolibu u Vijetnamu. Jedan je privezao za sebe, a drugi za Haveninu mamu i između toga stavio Haven, tada 14 -mjesečnu bebu. Roditelji su odmah umrli. Haven je katapultirana kroz vrata. Noge su joj bile slomljene do kraja, ali je preživjela", počinje priču poznati američki NBC Sports.
Shelly i Rob pokazali kakvo srce i ljubav imaju u sebi
Shelly i Rob, unatoč tome što su imali dvogodišnje dijete, željeli su dati Haven priliku za bolji život. I dan danas imaju fotografije na kojima Haven sjedi nekoliko dana nakon eksplozije na krilu svoje bake po majci, na metalnom krevetu uza zid u bolnici koja više liči na vojarnu. Beba je nosila neku zlatnu majicu s rukavicom. Noge su joj bile pomno omotane na krajevima koji su ostali nakon što su liječnici uklonili sve ispod oba koljena...
Mjesecima kasnije, kad su Shepherds doveli Haven u bolnicu u Kansas Cityju, kirurzi su bili zapanjeni. Često se djeci čije su noge amputirane u vrlo mladoj dobi javljaju problemi koji zahtijevaju reviziju kroz godine - operacije koje mogu biti jednako zastrašujuće i iscrpljujuće kao i originalne amputacije. Ne i za Haven...
"Rekli su da je amputacija ispala savršena", kazala je Shelly Shepherd.
To je jedan od mnogih razloga zašto se Haven, tada 15 -godišnjakinja, razvila u elitnu plivačicu, a sada joj je cilj Paraolimpijada 2020.
"Nisam nikad iskusila drukčiji život, ne sjećam se toga. Samo sam izgubila noge, mogla sam izgubiti život', izjavila je Haven Shepherd koja će debitirati na Paraolimpijskim igrama u Tokiju plivajući na 100 i 200 m...
Čudo broj 2: Opraštanje
"Možda je to adolescentna naivnost. Možda je to zbog mudrosti izvan njenih godina. Najvjerojatnije je to pomalo oboje. Ali Haven ništa, ni malo ne zamjera svojim biološkim roditeljima koji su je pokušali doslovno dignuti u zrak", pišu Amerikanci o njoj...
Da, ona je bila premlada da bi se ičega sjećala - ni rođena majka koja ju je odgajala u prvim mjesecima, ni eksplozija koja ju je odbacila 30 metara kroz vrata, ni ožalošćeni baka i djed koji su joj pružili sve što je imala 2 godine i brinuli se o njoj sve dok nisu došli njezini posvojitelji...
"Ovo je dilema o meni", govori Haven.
"Ne osjećam ništa prema njima jer su mi na kraju dali najbolji život koji mogu zamisliti", objašnjava Haven.
Taj život počinje u pustoj kolibi sa slamnatim krovom u udaljenom selu u provinciji Quang Nam u Vijetnamu.
Njezina biološka obitelj bila najsiromašnija u selu
Njezina je rođena obitelj, prema tadašnjim lokalnim novinama, bila najsiromašnija u selu. Prema priči ispričanoj Robu i Shelly kad su stigli Haven vratiti u Sjedinjene Države, njezini roditelji nisu bili u braku...
Razvod u Vijetnamu, naime, bio je tabu, nije se smatrao čak ni mogućnošću. A budući da su Havenini rođeni roditelji bili oženjeni drugim ljudima i imali su vrlo malo za život, osjećali su se zaglavljeno.
I dok su se Shepherdi obratili Haven kako bi se oporavila od nezamislivog, neželjena beba iz Vijetnama pomogla je i u ozdravljenju njezine posvojene obitelji.
Dvije godine prije nego što se Haven rodila, Rob i njegov brat Terry vukli su spremnik tvrtke u ruralnom mlinu za brašno u Pierce Cityju u Missouriju. Dok su izlazili, kamion se počeo naginjati unatrag dok je spremnik pao naprijed.
Pao je točno na Terryjev vrat, ubivši ga istog trena. Četiri godine ranije, Robov tata umro je od srčanog udara.
Iznenadna, neočekivana smrt dvojice njegovih najbližih, koji su mu također bili partneri u obiteljskom dugogodišnjem poslu s drvenim podovima-ugasila je svjetlo u Robu. Par je ponekad sumnjao da bi se to moglo obnoviti, da bi on ikad više mogao biti stari Rob...
"Patio je u tišini", otkrila je Shelly Shepherd i nastavila:
“Zbog toga je bilo tako super vidjeti ga na putovanju u Vijetnam. Mogla sam ga vidjeti kako se počinje vraćati živ. ”
Shelly je istaknula za NBC kako je jednostavno nešto osjetila kad je prvi put vidjela tu djevojčicu i da ju je jednostavno željela posvojiti. A u obitelji Shepherd sport je u krvi te je Haven bila okružena sportašima i sama krenula tim putem. Nije moglo biti drugačije po nju...
"Uvijek morate gledati pozitivno. Znam, dogodila mi se loša stvar, ali dobila sam novu priliku. U životu mi je pomoglo to što sam prihvatila da sam jedinstvena. Ne možeš utjecati na stvari koje ne možeš promijeniti, zato utječi na one koje možeš. Moj cilj je bio pokazati kako su ljudi s invaliditetom kao i svi drugi sportaši, samo s nekim fizičkim nedostatkom", poručila je Haven koja je i model.
Odabrala plivanje
No, ipak za prvu stvar odabrala je plivanje i do danas strašno napredovala te je u pripremama za odlazak na Paraolimpijske igre u Tokio dnevno znala preplivati čak od četiri do šest kilometara. Uspjela se kvalificirati na POI u disciplinama 100 i 200 metara prsno...
Ponekad se Haven brine o tome da će iznevjeriti obožavatelje koje ima sve više kako njezina priča postaje sve poznatija, a ona i njena mama proširuju svoj trag u krugovima motivacijskog govora u kojima su sve veće potražnje. Njihova ključna poruka je: "Super je biti drugačiji."
Ponekad se Haven brine i o tome da će iznevjeriti svoju obitelj, svjesna reputacije izvrsnosti koju su isklesali u Kartagi.
Ponekad se Haven brine i da će ostati zaostala i da se neće moći zabaviti sa svojim prijateljima u Tokiju. S vremena na vrijeme vrati se u poniznu stvarnost koliko je sretna - i kako je plivanje samo jedan dio njene priče.
Ovih dana, kad Shelly Shepherd priča tu priču, ona ostavlja druge bez daha - ponekad i nenamjerno...
"O moj Bože, ne možemo vjerovati", uvijek se čude ljudi kad ju slušaju, čitaju o njoj...
"Mislim da nisam mogla živjeti bilo gdje drugdje ili biti odgajana drugačije nego što sam bila", zaključila je Haven.
