Mile Smodlaka nekad je bio, uz svog reprezentativnog "partnera u zločinu" Igora Hinića, najbolji centar svijeta, strah i trepet svih koji su ga čuvali, koji su se s njim susretali u bazenu...
Visok 198 cm i težak 115 kg vodio je pametno i lucidno bitke s protivničkim sidrunima, velikim i snažnim momcima, a poznato je kako je vaterpolo iznimno grub sport u kojem voda puno toga sakriva. Isto tako, pozicija centra je zafrknuta jer centri trpe udarce, "tuku" se s protivničkim centrima.
Naime, svakakvi prljavi potezi se događaju ispod vode. Mile se uvijek znao oduprijeti svim izazovima i nadmudriti suparnika. Za Hrvatsku je, prema podacima s interneta, nastupio čak 161 put i pritom radio razliku u bazenu, donosio prevagu.
Sudjelovao je na Olimpijskim igrama 2000. i 2004. Osvojio je s Hrvatskom dvije srebrne medalje na Europskim prvenstvima 1999. u Firenzi i 2003. u Kranju.
U vitrinama vaterpolske uspješnosti ima zlatnu medalju osvojenu na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu 2007. Bio je jedan od ključnih igrača na SP. Dobitnik je Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" 2005.
Jedan je od najboljih igrača vaterpolskog kluba Jug u povijesti u čijoj je kapici osvojio 2 naslova prvaka Europe, Kup LEN i europski Superkup. Osvojio je veliki Mile Smodlaka ukupno 7 naslova prvaka Hrvatske i 7 kupova Hrvatske, kao i prvo izadnje Jadranske lige.
Što se tiče Mile Smodlake, on danas uživa radeći u Splitu s mladima u Jadranu. Zadovoljan je jer radi baš ono što voli.
"Rad s mladima me ispunjava. To me čini zadovoljnim. Ne mogu se požaliti, uživam", kazat će Mile Smodlaka koji nam se javio u utorak. Odmah smo se bacili na glavu. Pa Mile naš dragi, kako je uopće moguće da se dopustilo da se dva velika natjecanja igraju u tako kratkom periodu. Razmak između EP-a i SP-a je dvadesetak dan u olimpijskoj godini?!
"Apsurdno, takvo što nema smisla, zdravlje igrača jako trpi i nije dobro za vaterpolo. Kontraproduktivno je", rekao je rezolutno Mile Smodlaka i nastavio:
"Nije to dobro. Ne znam, povući ću paralelu s košarkom. Vaterpolo ima problem sličan košarci. Evo, jedan detalj. Split je nakon dugo godina pobijedio Partizan usred Beograda. Ljudi koji su dosta pratili košarku iznenađeni su, nisu ni znali da se igra, ne znaju zašto se igra, koje natjecanje je u pitanju... I mi u vaterpolu imamo isti problem. Previše natjecanja, ljudima ništa nije jasno. Ono, vide opet veliko vaterpolo natjecanje. Nikom ništa nije jasno. Previše je tu utakmica. Ponavljam se kao papiga. Trebamo se ugledati na nogomet. Razmak između SP-a i Eura je 4 godine i to je spektakl. U vaterpolu, velika natjecanja imamo svakih 5 do 6 mjeseci."
Nije normalno niti da igrač odigra toliko natjecanja, utakmica....
"Nije normalno ni da jedan vaterpolist izađe iz polusezone, odigra EP, pa nakon petnaest - dvadeset dana nastupi i na SP-u, pa se vrati u klupsku kapicu i igra prvenstvo, ima klupske obveze. Da ne spominjem i OI u Parizu. A tu su regionalna liga, domaća liga, tu su i europske utakmice. Nikome to, većini, sportu ne čini dobro, ali očito nekome je to jako bitno. Svi mi koji smo igrali vaterpolo i imali ozbiljniju karijeru isto razmišljamo. Ali, naš najveći problem je što se ništa ne mijenja već godinama. Neću ni spominjati koje plutajuće mine plutaju po bazenu što se tiče zdravlja tih jadnih sportaša."
Koje su to točno plutajuće mine?
"Pojavljuju se problemi s aritmijama, raznorazni problemi, pojavljuju se sad puno ozbiljnije stvari od ozljeda. Ogromni su to napori koje tijelo nije u stanju izdržati. Morate imati vremena za odmor jer kad nema odmora, nastaje problem. Ne vidim niti jedan plus toliko natjecanja u jednoj sezoni, u ovako malo vremena".
Gubi se i draž velikih natjecanja...
"Naravno da se gubi draž velikog natjecanja. I sad, tko nema široku bazu igrača, pa što oni mogu?! Mađari si mogu dopustiti doći u Hrvatsku na EP bez sedmorice igrača, pitanje je kako bi ispalo nekom drugom da to napravi isto. Evo mi, primjerice, Hrvatska nema široku bazu kao oni i prisiljeni smo ići na natjecanja u najjačem sastavu. To nije šala, to što se događa igračima sa zdravljem to nije šala".
Iza vas je velika karijera. Žalite li za ičim?
"Žalim ja za puno toga, ali takav je sport. Ne možeš uvijek pobjeđivati. Ja sam kao sportaš dosta osvojio, ali mogu reći da sam još više izgubio. Sport donosi puno radosti, ali i tuge. Radosti su sve te pobjede, trofeji, a oni tužni su porazi. Teško mi je reći sad koji mi je najteži poraz, ja nisam gubio, doživio poraze kao što je izgubila Hrvatska od Španjolske sad u finalu EP-a. Nisam imao situaciju da sam imao sve u svojim rukama i izgubio. Mi kad bi gubili, bi gubili. Ne mogu reći niti da su mi porazi u finalima bili nešto tragični, da sam to tako shvaćao. Najviše su me rastužili plasman na OI u Ateni 2004. i izgubljeno finale EP-a protiv Srbije i Crne Gore u Kranju."
Da, te Olimpijske igre u Ateni su bile baš loše za hrvatski vaterpolo...
"Nema goreg kad se izgubi nada već u grupi. Mi smo 2004. u Ateni, već praktički nakon pve odigrane utakmice na turniru bili van ikakvih šansi za nešto napraviti. Uf, teško je to... pripremaš se tri-četiri mjeseca za to i tako nešto ti se dogodi".
Što se dogodilo da ste tako kiksali?
"Bilo je tu svega, puno nesretnih okolnosti. Dva igrača dan prije Olimpijskih igara, prije početka su se ozljedila. Dva bitna igrača... pa u prvoj utakmici ostanemo i bez trećeg. Ostali smo, ono, bili smo razbijena vojska. To mi je najteže i onaj osjećaj, prokleti osjećaj da moraš biti na prvenstvu, na Igrama još 15-20 dana, a bez ikakve svrhe i koristi. To je za mene najteže bilo. Prolazilo mi je u tim trenucima koliko sam bazena preplivao, koliko sam utega podigao, vremena izgubio, a za što? I to je ono što te ubija, to pitanje zašto, radi čega? Ma, to boli više od poraza u nekom finalu, kad imaš medalju. Ok, izgubiš zlato, ali nije to tako težak osjećaj kao ovaj. Za mene je to bilo najgore. To su momenti kad se pitaš što mi je to trebalo".
Kranj? Bio je "šou" na tribinama, povijesna utakmica, sad se to vidi...
"Je, ali to je bila isto jedna od onih utakmica za kojima čovjek žali. To je nešto najbliže onome što je hrvatska vaterpolska reprezentacija doživjela u finalu EP-a protiv Španjolske. Mi smo tada kontrolirali veći dio utakmice, u trećoj četvrtini imali plus tri i onda nakon produžetaka izgubili 9-8. Prekidi su krenuli kod našeg vodstva i to nas je poremetilo. Nisam se osjećao ugodno kad vidi da tvoji navijači rade ono što su tada radili naši navijači... to nažalost nije bilo potrebno. Letjele su stolice, ja sam dobio stolicu u glavu. Masu mojih kolega je dobilo stolice u glavu, u leđa... U tom trenutku uopće nije bilo bitno tko je Hrvat ili Srbin. Neredi su neredi, bez obzira tko ga radi".
Vaterpolo je grub sport u kojem se svašta događa ispod vode. Ima tu toliko prljavih poteza da se protiv toga treba znati boriti. Evo, Luka Lončar je prekjučer protiv Australije u jednom trenutku na sebi imao trojicu.
"Luka Lončar je imao i modricu ispod oka protiv Australaca. To je valjda donio na SP u Dohu (smijeh). Da, to je takva pozicija, to su posebne neke stvari. Najbitnije je da igrač stvori reputaciju. Ne govorim da treba biti prljav, ali jednostavno ne dopustiti da netko pokuša uopće takvo nešto na tebi napraviti. Hvatanja raznorazna, svugdje i stalno, po nezgodnim mjestima".
Kako ste se vi s tim borili, jeste uzvraćali istom mjerom?
"Naravno, to je jedini način. Jer, sami igrači između sebe pričaju i svi vide, pa nisu glupi. Točno se u tim krugovima zna tko je kakav, tko prijeđe preko nečeg, tko ne prijeđe. I kad zgradiš tu neku reputaciju po tom pitanju, onda te ne diraju. Imaš ti, uvijek dođe netko novi, udari te bez veze, iz čista mira i onda ako baš grubo ne reagiraš, možda ne grubo nego pametno i perfidno, lukavo, da daš do znanja da nećeš toleririrati to, to vrlo brzo prestane. Ja nisam imao nekih problema, imao jesam par nezgodnih udaraca."
Od koga i kad?
"Zapamtio sam golmana Mađarske u polufinalu baš na tom EP-u u Kranju. Nakon postignutog gola, čovjek me opalio nogom i slomio mi je rebro. Iznenadio me, nisam to očekivao. I sutradan sam igrao to finale protiv Srba i Crnogoraca".
Koji igrač je bio po grubosti u bazenu najgori?
"Najgori od najgorih je bio onaj Amerikanac Jesse Smith koji je igrao u Mladosti. On je bio, onako, brutalan, poprilično onako - poluneuračunjiv. To je bio njegov način, nivo igre. Imali ste vi grube igrače i u Mađarskoj i u Italiji, Rusiji, i kod nas... to je jednostavno valjda takav karakter".
Je li vas ikad netko zapamtio u bazenu po pitanju grubosti?
"Ne mogu reći da nije, ali nisam nikad prvi to u utakmici radio. Bio sam fokusiran na igru, kako prevariti suparnika, odigrati bolje, a ne kako se tući. To skreće pažnju, fokus s bitnoga. Teško je okolo lupetati i odigrati kvalitetno. Jer, ako nekog lupiš, moraš očekivati da će ti to vratiti i onda kad pola utakmice gledaš hoće li doletjeti ti nešto u glavu, onda ne možeš biti koncentriran na bitno. Čupali smo se, vukli, ali ne i tukli. Ne bar stalno... podla udaranja, nesportska, bez ikakvog povoda i razloga, nisam i nismo. Ja to prezirem, nisam nikad bio takav igrač niti sam takav kao trener".
