U nakaradnom sustavu, ako ga uopće možemo tako nazvati, jedan je činovnik jači od osvajača olimpijske medalje i to se ne ustručava pokazati. Surovost hrvatske stvarnosti koja se preslikava i u sportu, na svojoj koži osjetio je i službeno najbolji hrvatski sportaš u 2016. godini, veslač Damir Martin, osvajač olimpijskog srebra na Igrama u Riju.
Što mogu očekvati ostali, ako se udara po najboljem od najboljih?
A ako se sustav tako odnosi prema najboljem od najboljih, što onda mogu očekivati ostali sportaši? Možda malo slabiji, time i ranjiviji? Kakva je to poruka?
U dugoj i zamršenoj priči oko odnosa VK Trešnjevka, Damira Martina, trenera Srećka Šuka, saveza i njegovog predsjednika Branimira Bašića, braće Sinković... bitno je samo to da ovaj "sustav" nije u stanju omogućiti najbolje uvjete za rad i nove uspjehe Damira Martina, sportaša kojeg se se treba pisati s velikim "S", koji je svoju veličinu dokazao ne samo rezultatom na veslačkoj stazi, već i ponašanjem izvan nje.
Cijenjen na Novom Zelandu
Ne zaboravimo da je Martin, u jeku histerije "dajmo mu zlato" koju su neodgovorno potpirivali iz krovne hrvatske sportske udruge, nakon što je osvojio srebro s pet tisućinki slabijim rezultatom, bio presretan tom medaljom, sportski čestitajući suparniku Maheu Drysdaleu.
"Ma da mi sad i poštom pošalju zlatnu medalju, ne bih je primio. Ja sam svoju medalju osvojio", poručivao je Martin nakon Igara u Riju, odgovarajući na bezbrojna pitanja o tome je li "zavjerom" ostao bez najsjajnijeg odličja.
Zamislite, tražili su kombi
Koliko ga cijeni legendarni Novozelanđanin pokazao je nekoliko mjeseci kasnije, kad ga je pozvao da zajedno treniraju, etiketirajući ga svojim nasljednikom na veslačkoj stazi. I dok se na dalekom Novom Zelandom klanjaju Damiru Martinu, u Hrvatskoj se dešavaju stvari zbog kojih naš najbolji sportaš ne zna za koje se natjecanje treba pripremati, a u klubu mu ne daju da s njim radi trener s kojim je došao do najvećih uspjeha u karijeri, jer se, blago rečeno, ne slaže s čelnicima HVS-a... Zahtjevi trenera Srećka Šuka za kombijem i nosačem čamca proglašeni su gotovo "heretičkim" i odbačeni su u samom savezu, čak nisu ni došli do HOO-a.
Hrvatski džudaši previdom Saveza ostali bez mogućnosti odlaska na OI
Sad je to kombi, drugi put će biti nešto drugo. Još nam je u sjećanju tužna priča iz hrvatskog džuda kad su previdom nekog aparatčika iz ureda Saveza koji je zaboravio poslati prijavu za natjecanje Svjetskog kupa, Marijana Mišković i Zlatko Kumrić ostali bez šanse da izbore plasman na Olimpijske igre. Njihove suze nisu previše značile čelnicima saveza koji su, naravno, ostali na istim pozicijama i nakon ovog skandala.
Hrvatska je zemlja čuda, pa su naši sportski mislioci uspjeli čak u sukob dovesti braću Sinković i Damira Martina, rukovodeći se, valjda, onom "zavadi pa vladaj".
'Bacili su kost između mene i Sinkovića'
"Bacili su kost između mene i Martina Sinkovića, stavili njega u neugodnu situaciju, mene u još neugodniju. Bacili su nas kao borbene pse i sad sve vi tucite, pa neka jedan pobijedi, ali mi ćemo samo jednog od vas dvojice potpuno podupirati, sve mu osigurati, imat će trenera... Eto, ja se sad nalazim u takvoj situaciji. Bacili su kost i u naše prijateljstvo", kazao je ogorčeni Damir Martin, ne vjerujući što se sve može dogoditi.
Niti olimpijski pobjednici, braća Sinković, u pohodu na zlato u Riju nisu bili pošteđeni "čari" hrvatskog sportskog mulja koji je za njih puno opasniji od lopoča na Jarunskom jezeru.
Nakon prelaska iz četverca u dvojac na pariće, nisu mogli dobiti čamac sve dok se nisu kvalificirali za OI. Sve je to moguće u sustavu u kojoj dvostruka olimpijska pobjednica, a riječ je o Sandri Perković, na godišnjoj razini za pripreme dobiva manje od skijaša iz "B" programa. I tako dalje, i tako dalje...
Nema kategorizacije sportova
Bez kategorizacije sportova, ogroman je broj sportova koji se financiraju iz državne blagajne preko Hrvatskog olimpijskog odbora. A taj se "prenosnik" sredstava, pozivajući se na "autonomiju odlučivanja", ponaša kako hoće. Čak je i državna tajnica za sport, hrvatska sportska heroina Janica Kostelić koja se našla u raljama propisa i zakona, tražeći da HOO "položi račune" naišla na zid.
A da je kategorizacija, za koju su davno doneseni kriteriji, izglasana, onda ne bi svi bili jednaki, već bi se nagrađivali uspješniji. Hrvatska nije bogata zemlja da može financirati "stotinu sportova" i hraniti "stotinu ruku" koje se dižu na Skupštini HOO-a. Barem ne bez da zakida sportaše.
Sportaši su u svemu najmanje važni
No, oni su u svemu najmanje važni. U toj obrunuto postavljenoj piramidi, ipak je u Hrvatsoj najvažnija je glasačka mašinerija koja će na svakoj skupštini dignuti ruku kako bi se održalo postojeće stanje. Sportaše se tu ništa ne pita, oni su samo sredstvo na kojemu birokracija zarađuje svoje plaće.
I zato, dragi sportaši, dobro zapamtite da vaši suparnici nemaju loptu, veslo ili disk u ruci. Oni sjede u uredima, ispijaju kavice i smišljaju kako će, jašući na vašoj grbači i dalje primati svoje plaće. I naravno, prvi vam u zračnoj luci pritrčati čestitati na osvojenim medaljama...
