U uvodu teksta objašnjava se da je Zvonimir Boban 'i više od jednog od najboljih nogometaša ikad za Hrvate', pri čemu se nabraja da je osvojio Ligu prvaka i četiri puta talijansko prvenstvo u dresu Milana. 'On je junak, hrvatski polubog od 13. svibnja 1990.', navodi izvor podsjećajući na Bobanov udarac koljenom u milicajca u neodigranoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde, dodajući da je 'tog dana za mnoge započeo konflikt na Balkanu, a Bobanov udarac bio je simbol hrvatskog ustanka'.
Sam Boban danas je stanovnik Švicarske, točnije Zollikona, navodi se pri opisivanju 'jednog od najmoćnijih ljudi u nogometu'. Bivši hrvatski kapetan, za razliku od svoje četvero djece koja su s njim u Švicarskoj (22-godišnji kćer je ostala u Hrvatskoj) i koja su se u potpunosti integrirala, još uvijek nije načio jezik, al će to napraviti 'kako mu se za koju godinu ne bi smijala i iz poštovanja prema Švicarskoj'.
Milan 1992/93 ispred svih
Govorio je Boban i kako uživa u miru u Švicarskoj gdje, za razliku od godina provedenih u Italiji, i nije toliko prepoznat na ulici, Milanovim šansama za naslov prvaka te Neymarovom 222 milijuna eura vrijednom transferu iz Barcelone u PSG.
"Ukoliko je netko spreman toliko platiti onda toliko i vrijedi. Brojke mogu šokirati, ali takvo je tržište. I u moje vrijeme bilo je transfera koji su bili iznenađujuće visoki."
Za najbolju momčad u kojoj je nastupao Boban je izabrao Milan iz sezone 1992/93 za koju su tada igrali Gullit, Rijkaard, Van Basten. Papin, Savičević, Baresi, Maldini..., a na opasku da je više talenta bila u jugoslavenskom sastavu kojeg je sačinjavao s Prosinečkim, Mihajlovićem, Šukerom, Mijatovićem, Savičevićem odgovorio:
"Slažem se da je ta momčad bila talentiranija. Da se igra s deset lopti, sve bi osvojili. Ali kao momčad? Neusporediva s Milanom."
Borba za ideale
Na spomen bronce osvojene s Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu 1998. Boban je kazao kako je to bila 'velika stvar za našu mladu zemlju', a na opasku da je osam godina prije toga postao hrvatski junak zbog udarca milicajca kazao:
"Bio je to potez za slobodu i protiv ugnjetavanja. Mnogo smo godina bili pod režimom koji nas je tlačio. Bili smo mladi i borili se za naše ideale. Ono što ljudi govore da sam ja udario policajca je izvučeno iz konteksta. On je udarao jednog mladića, nisam to mogao gledati. Nakon te situacije nikad se više nisam potukao. Niti sam ja niti moj udarac postali simbol ustanka već taj dan i svi ljudi koji su se branili. Bio je to ustanak sviju. Ali ja sam bio Boban, Dinamova desetka. To je bila razlika."
Na upit zašto je i godinu potom igrao za Jugoslaviju u momčadi sa Srbima, Boban je odgovorio:
'Rasisti su idioti'
"Morate razlikovati. Opirali smo se postavljenom režimu, ne Srbima. Mi smo u momčadi bili prijatelji, ja nikada nisam imao problema sa svojim prijateljima Srbima. Niti u vrijeme rata. Ne prihvaćam ideju rasizma. Rasisti su idioti. Bogu sam zahvalan što je rat završio. Odnosi između Srba i Hrvata poboljšani su."
"Pitate li me jesam li oduvijek sanjao o hrvatskoj himni: Da! Jesam li oduvijek želio igrati za svoju domovinu: Da! Jesam li hrvatski patriot: Da! Hrvatska je bila moj san! Ali je i Jugoslavija bila moja momčad. Uvijek sam sve od sebe davao, također i za Jugoslaviju."
