Boban i Savićević su od 1992. do 1998. godine bili suigrači u Milanu, osvojili su skupa tri naslova prvaka Italije, Ligu prvaka, Superkup Europe, ali njihovo poznanstvo traje od sredine 80-ih, kada je Dinamo dobio Budućnost na Maksimiru golom Bobana...
"Deju sam upoznao prvi put nakon utakmice Dinamo – Budućnost, sredinom osamdesetih. Maksimir je bio prepun. Četrdeset tisuća u slikama nekog drugog vremena. Moja prva u prvoj kao ostvarenje plavih snova i obiteljskih nadanja. Utakmica je bila teška, tvrda i s malo nogometa. Pobijedili smo 1:0 – centaršut Marka Mlinarića za moju nezrelu glavu. Uz pobjedu i saznanje da su snovi u mojoj ruci, ta mi je utakmica poklonila nogometnog genijalca i velikog prijatelja. I velikog prvaka. Kada je sudac odsvirao kraj, crnogorski se lijeno dovukao do mene i šeretski izustio: “Bravo, mali. Pogodi te”. Uz osmijeh i čvrst stisak ruke. Ironija i on bili su u velikoj ljubavi. Na neki svoj način, sam Dejan bio je ironija. I kontradikcija”.
Prvo zajedničko druženje u JNA
"Od tada do sljedećeg susreta ne pamtim puno. Druga slika je vojnička. Tada sam sreo vojnika Savićevića, koji je bio sve – samo ne vojnik. Otkopčana plava bluza ispala iz hlača, kapa za pasom, čačkalica u ustima… I divlje, žarne djetinjaste oči. Već oklošaren k’o džomba. U buntu i boemi. Prije pozdrava dobacio je “spremiše i tebe, mali”. Nasmijali smo se i poslije treninga zapalili na ručak. Sprijateljili smo se i drugovali. Poštovali i dijelili. Sve. I dinare kojih nije bilo, i noći kojih je bilo i previše. Mučio ga je neki ludi major, ali je bilo jasno da je puno više on mučio majora. Stege, uniforme i pripreme mrzio je kao nitko. Trenere, blago rečeno – volio nije. Ali, volio je loptu. Više i drugačije od svega. U odmaku i indolenciji. U nekoj neprikladnoj otkačenosti i anakronizmu. Starinski. U najdivnijoj animalesknoj nogometnoj ekspresiji. Nogomet uzvišen kao poezija, NOGOMET – psihodeličan i uličarski. A on, ČOVJEK Savićević – običan do bola. I prijatelj do kraja. Frajer do kraja! Dok smo se svi pretvarali u nešto što nismo bili, izluđeni mladošću i navodnom veličinom, Dejo je bio – kakav je bio. I nikad ga nije ‘uzelo’. Ni prebacilo. Sve to je imalo šarma i neke neželjene karizme. Privlačnost i veličine”.
Van sistema, đavolja posla
"Kada je bio njegov dan, drugi nisu bili bitni. Kad je bio od volje, daj mu je i ne brini… Stvarno je malo igrača koji su mogli pospremit utakmicu u džep. I ukrasti je svima ostalima koji trče. Od svih tih posebnih – on bi je zamračio najbolje. Van kanona i van sistema. Tinovski, svojeglav i svoj. Razbacan i razbarušen. Nerazumljiv u pokretu i neuhvatljiv u driblingu. A mnogi su od nas shvaćali stvari i znali. I driblali dobro. Rolali, opaljivali lažnjake, trzali…, izluđivali.
Ali, sve u nekoj predodređenosti i u poznatim formama. On formu imao nije. Krenuo bi direktno jedan – na koliko ih je bilo i niko nije znao gdje će se odvagati – nije ni on. Kao neka amorfna masa koja se provlači, izmiče i ostvaruje negdje drugo. Negdje gdje je najopasnija. Kao neka čudna životinja koja se provlači tamo gdje je samo njoj znano. I dozvoljeno. Kao da je vidio u mraku i osjećao drugačije… Jer, njegov je nogomet lebdio čudnim vijugama i ludim rješenjima. I postojao u čudnim rješenjima. U čarobnom fluidu. Bez fragmenta i bez zastoja, kao ponornica koja poznaje svoje korito. I svoje more. Đavolja posla”.
Divlja zvijer u kavezu
"Život nas je opet spojio u Milanu, tada najvećem klubu i ekipi na svijetu. U ljeto 1992. Milan ga je kupio nakon utakmice Crvena Zvezda – United, kada je izludio Engleze u neviđenoj simultanki. Ali, Milan je funkcionirao drugačije i tu simultanke nisu igrale. Ortodoksni 4-4-2 i rezultat. I od prve. I trči zajedno. I pokrij zajedno. I umri zajedno. Jer, morao si riknuti da bi živio, da bi igrao – da bi bio. Dejan se teško nosio s novom realnošću.
Sve što nije htio ni znao trebao je da trpi i prihvati. A nije išlo. Anarhičan i bezobavezan osjećao se kao divlja zvijer u kavezu, dok nam se u isto vrijeme povijest naplaćivala kroz rat i mržnju. Sve odjednom. I sve naopako. Godine apsurda smo prešutili braneći naše prijateljstvo od krive riječi, od loših misli. Vjerujem da nije bilo potrebno, ali bi bilo bolno i radije smo okretali glavu. I tako, naša je nogometna priča tekla u neželjenom ritmu. Sporo i mučno”.
Čuvena svađa s Capellom
"Igrali smo u Kupu Italije, koji je bio bitan k’o turnir na Savici i Liga prvaka, koja je po treneru i klubu bila slabija i manje bitna od Serie A… Prvi izbor bili su Gullit, Van Basten, Papin, plus sjajni Rijkaard. Mi balkanjerosi, nekada glavni, a tada sporedni likovi – drugi draft. Nije se mirio s tim i stalno mi je govorio: “E moj Bobane, ovi nemaju pojma, a mi… Gdje smo mi?”. Jednoga dana ušao je u svlačionicu i samo sjeo bez pozdrava. “Šta ti je?”, upitao sam ga. “Ne pitaj”, reče. Kad sam izašao na trening, radio je krugove u nekoj rebelskoj sporosti. Trener Capello nas je okupio i počeo priču. U tom trenutku Dejo je protrčao kroz nas, mrtav hladan, kao da nije njegov posao. Capello nas je brzo raspustio, pozvao me i upitao što događa. Rekao sam da ne znam i da ga zasigurno nešto boli. Pozvao je Dejana, koji se nije osvrtao, nastavljajući svoju trku u protest i cirkus. Kad sam ga dovukao, a kako je tada 'ciao' bilo sve iz njegovog novog vokabulara, morao sam prevoditi.
Raspravu je počeo Dejan: “Reci mu da je magare i da ne razumije ku*ca. I da me ništa ne boli, i da mi neće on govoriti što da radim. Neka govori onoj svojoj gubi, meni neće!”. Budući da sam ‘poslušnik’ već bio, a i počeo sam da igrati u kontinuitetu, prevesti nisam htio. Ne samo zbog nas, već i zbog velikog trenera. Rekao sam da se ne osjeća dobro… Capello mi je zaurlao da ne lažem i da zna da ga psuje, dok je Dejan naređivao da prevedem što treba. Čista ludnica. Dok se vika nastavljala, odlijepio sam se od njih i krenuo za drugima. Pokupio se i Dejo, dok je Capello trening preselio na drugi teren. Scena – za sve nezamisliva. Za mene ne. Bio sam svjedok kada je nekoliko godina ranije obrusio Osimu – 'ili igram, ili odoh'…"
Kusturica je izabrao krivog Maradonu
"Funkcionera Dejana čujem i vidim rijetko i to nije bitno. Znamo kako stoje stvari između nas. Nisam vjerovao da će odabrati fotelju – vjerujem da nije ni on. Za njega su takvi bilo – guzonje. Ali Dejo k’o Dejo, opet nas je zavarao. I otišao za sobom. On, koji je bio 'bez gospodara i bez lanca', kako je Arsen Dedić prepjevao, lance svoje Crne Gore nikada pokidao nije. I možda je izbor logičniji nego što izgleda… Kada je neovelesrbin i genijalni reditelj napravio bezvezni film o Diegu Maradoni i spustio sebe kroz njegovo ime, imao je puno bolji izbor – izabrati jugo-Maradonu. Njemu bližeg. I pravog lika za pravog Emira Kusturicu. Jer, Dejo je i u blatu plesao tango. Jer, Dejo je imao široki osmijeh i dijamant na dvojci. Dijamant, koji je sjajio kao njegov nogomet umoran u šarene krpe ovdašnjih livada. I ništa neće razgraditi nogometni Balkan Dejana Savićevića. Ni vrijeme… Ni genij.”
Cijeli tekst pročitajte na portalu Sporto.me
