"Zagrebačko Sveučilište nije niti među 500 u Europi...", zagalamio je prozivajući valjda rektora, i povukao fascinantnu paralelu kakvu, usput budi rečeno, kao nogometaš nikad nije mogao, "a Dinamo je među 32 najbolje momčadi na kontinentu!"
Ne koriste glavu kao Mandžukić
Nakon toga nadodao je Zoki još i to da je reprezentacija u Top 10, te da uspjesi koje u Europi postižu Dinamo, Rijeka, a nada se, k'o fol, da će ih prekosutra postizati i Hajduk, po njemu zaslužuju respekt.
"Ugledajmo se na nogometaše i ostale uspješne sportaše...", ponudio je i rješenje na kraju, te snažno poentirao (također nešto što mu je za vrijeme igračke karijere rijetko uspijevalo), "a ne prodajmo maglu s intelektualizmom."
Intelektualci, istina, ne znaju tako dobro koristiti glavu kao Mandžukić kada je postavi na jak centaršut da se lopta od nje odbije k'o od zida. Ili, recimo, Domagoj Vida kada je postavi u putanju kopačke protivničkog napadača, ali nisu valjda njihove glave - zapitao sam se, pa makar bio proklet na sve Božiće od te 2015. pa nadalje - toliko beskorisne da ih svaki bivši obrambeni igrač Vfl Bochuma i rezervni igrač Bayera iz Leverkusena, koji je na reprezentativnom popisu za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj '98. bio iz istih obiteljskih i kumovskih razloga kao i na Dinamovoj klupi, može onako 'en passant' prozivati da prodaju maglu...
Nažalost, niti jedan od tih prozvanih intelektualaca do dana današnjeg, a prošlo je više od dvije godine, nije se odazvao da to malo prokomentira. Ako već zbog ničega drugoga, onda barem zbog toga da tu izjavu argumentirano rastavi na proste faktore prije nego ona zaživi kao što su to uostalom učinile neke druge, podjednako primitivne, izrečene od njegova brata i tadašnjeg poslodavca. Pa, iako može biti da uvažena gospoda intelektualci smatraju kako to nije vrijedno njihova komentara i da je, eto, nepotrebno osvrtati se na nešto takvo, s obzirom na to da komentiraju sve drugo - od seksa u Big Brotheru, preko udarca Doris Pinčić po dječjoj guzi, Trumpovih Twitova, pa sve do prodaje Ine - netko od njih je, valjda, mogao izdvojiti i malo vremena da Zdravkovom bratu skrene pozornost na neke notorne činjenice.
Slabi protiv još slabijih
Mogao je tako, taj intelektualac, Zoranu Mamiću objasniti da ne postoji neka europska Liga prvaka u kojoj bi se oni mogli međusobno natjecati u tome tko je pametniji, ali i kada bi takvo što postojalo - zamislimo to samo na trenutak - zasigurno ne bi bio takav sustav natjecanja da se kao u kvalifikacijama koje je Dinamo u tom trenutku upravo bio prošao, slabi i nemoćni natječu protiv još slabijih i nemoćnijih, a jaki protiv još jačih. Naš intelektualac bi se i u kvalifikacijama tog izmišljenog natjecanja zasigurno ravnopravno borio s talijanskim, francuskim i njemačkim, a ne bi - poput građanskog nogometnog kluba iz Zagreba - svoj rezultat tražio samo protiv najslabijih natjecatelja u Europi među koje je, evo, Dinamo od UEFA-e i sam svrstan.
Jasno je, naime, da zagrebački plavi koji igraju Ligu prvaka ni po čemu nisu bolji od Milana ili, štajaznam, Borussije Dortmund, koje te godine nisu nastupili u skupinama, pa tako ne možemo ni reći da je među 32 najbolje europske ekipe. Ono što pak možemo reći je da je taj sustav natjecanja i pozivanje na njega, da se malo ugledam u Mamića i izrazim njegovim riječima; prodavanje magle...
Isto, naravno, vrijedi i za sustav određivanja FIFA-ine rang ljestvice reprezentacija, po kojoj je Hrvatska jedno vrijeme zaista bila među deset najboljih kako je mlađi Maminjo ustvrdio, iako bi se na svakom prvenstvu, bilo europskom ili svjetskom, a na koje bi se uz jedvite jade i razne baraže kvalificirala, prilično obrukala. Činjenica da na prvenstvima ni skupinu ne može proći, bez imalo sumnje upućuje na to da je lošija od svih onih reprezentacija koje su u tome uspjele, a ne - kao što Z. M. (45) tvrdi - među prvih deset.
Uostalom, spomenimo i to, hrvatska reprezentacija više nije ni po toj suludoj ljestvici, na kojoj se zna desiti da Austrija bude bolje rangirana od Brazila, među top deset. Nije, ako sam dobro vidio, ni među dvadeset...
Sveti Ivan Kelava
A o uspjesima deseterostrukog prvaka Hrvatske u skupinama Lige prvaka, dakle nakon što uz pomoć Majke Božje od Kamenitih vrata i tada Svetog Ivana Kelave, pobijedi neki poluamaterski klub iz neke nogometne nedođije, taj intelektualac koji bi našao za shodno da prokomentira na početku teksta citiranu izjavu, te otvoreni poziv da se na njih ugleda, ne bi morao mnogo govoriti. Nije, naime, posao intelektualca da izmišlja nešto čega nema, niti će pod ovim vodstvom kluba, jasno je, ikada biti.
S obzirom na to da, dakle, svi ti intelektualci u svojim izlaganjima, bilo usmenim ili pismenim, vole postavljati razna pitanja, mogao je jedan od njih, da se kojim slučajem odlučio pozabaviti ovim slučajem, priupitati gospodina Mamića bi li oni naši matematičari koji svoju maglu prodaju na matematičkim olimpijadama po cijelom svijetu, nakon kojih se u Hrvatsku vraćaju s više zlata oko vrata nego što njegov omiljeni harmonikaš ima u ustima, trebali radije pokušati svoju glavu iskoristiti za neki centaršut?
Moot courtovci s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji na regionalnim i međunarodnim natjecanjima, sa svojim protivnicima od Madrida, pa sve do Pariza i Londona, redovito počiste pod kao što nogometni predstavnici tih gradova to čine s našim predstavnikom u Ligi prvaka, trebaju li i oni stremiti tomu da se prodaju Harryju Redknappu dok su još mladi? Da im roditelji možda malo podmažu prljavog Harryja i Mandarića kako bi ih oni doveli u svoje redove...
Da je Tesla potpisao za Cosmos...
Trebaju li se i naši razni znanstvenici i intelektualci svjetskoga renomea, poput Radmana ili Đikića - mogao ga je upitati neki intelektualac, kada već toliko vole postavljati pitanja - ugledati na Pivarića, Machada i Antu Čačića?! A, kakvu bi tek karijeru Nikola Tesla napravio da je umjesto za grupaciju Thomasa Edisona, potpisao za New York Cosmos?!
Ima naravno još mnogo takvih prodavača magle, čiji uspjesi sa znatno skromnijim sredstvima višestruko premašuju ove na koje se tadašnji Dinamov trener pod utjecajem šećera u venama pozivao, ali šteta što se nitko od njih tijekom svih ovih godina nije osjetio pozvanim očitovati na tu izjavu. U međuvremenu se, naime, Zoran Mamić odselio u Saudijsku Arabiju i više ga naši društveni problemi, pogrešno postavljeni prioriteti i sustav vrijednosti - zbog kojih se još nedavno jako brinuo - ne zanimaju ni najmanje.
Čovjek je, reklo bi se, napokon odahnuo...
I, možda bi se po tom pitanju svi zaista i trebali ugledati na njega, te napustiti državu u kojoj godinama nitko ne reagira na takvo podcjenjivanje i vrijeđanje društvene skupine s kojom bismo se, zapravo, trebali najviše ponositi.
