U engleskom gradiću Atherstoneu svake godine održava se jedan pomalo ekscentrični događaj. Naime, nekoliko stotina ljudi obilježava događaj koji se održao 1199. godine kada su se stanovnici dvije županije, Leicestershirea i Warwickshirea, masovno tukli za vreću punu zlata. Sada, svake godine održava se obljetnica tog događaja gdje se stotine ljudi tuku kako bi držali loptu u svom posjedu u trenutku kada sudac odsvira kraj vremena za "borbu. Scene su nadrealne, pravila nema, bitno je samo da nekoga ne ubijete i na kraju dođete u posjed lopte.
Upravo tako izgleda ono što se događa u Dinamu. Masovna tučnjava bez pravila kako bi se došlo u posjed zlata hrvatskog nogometa. Tada su se za zlato borile dvije pokrajine, a sada se isto tako oko Dinama tuku dvije struje. Kako zlato zapravo nije pripadalo niti jednoj pokrajini, tako i Dinamo ne pripada niti jednom od dva čovjeka koji se za njega bore.
Likovi s tamne strane
Prvi je onaj koji je zbog svog stava i postupanja prema svima drugima postao poput Voldemorta. Onaj čije se ime ne smije spomenuti, odnosno čiji spomen većini navijača izaziva gađenje i averziju prema Dinamu, nogometu ali i sportu općenito. Baš je Zdravko poput Voldemorta imao nevjerojatne moći. Imao je sposobnost prepoznavanja igrača i prodaje istih. Imao je nevjerojatne moći, znanje i utjecaj s kojim je mogao postati jedan od najvećih ljudi u hrvatskom sportu. Koliko god netko imao ružno mišljenje o njemu, Mamić ima pravu "hercegovačku krv" i zna kako napraviti dobar posao. Ono što je njegov problem je to što je davnih prošetao tamnom stranom. I tamo se zadržao. Vladavina Zdravka Mamića u Dinamu bila je diktatura. Jedan čovjek donosio je konačne odluke u vezi svih poslova kluba i koliko god se Mamić kleo u demokraciju Dinama, on je bio diktator u klubu.
Diktatura je način vladavine koji je dobar samo za one ljude koji su oko diktatora i koju će poštovati njegovu volju. Nema se tu prava na svoje mišljenje il svoje razloge zašto nešto treba napraviti. Oni koji su oko diktatora bit će im dobro i nikada neće biti gladni. Također diktatura je način vladavine koji nije dugotrajan za državu, odnosno u ovom slučaju klub. Jer u jednom trenutku, diktatora više neće biti. I što onda? Onda imate prikaz koliko zapravo ne cvjetaju ruže i iz pipa ne teče med i mlijeko.
Drugi čovjek je onaj koji je bio tu za najprljavije poslove. Krešimir Antolić, u toj diktaturi bio je lik koji je izvršavao najprljavije poslove. On je bio taj koji je tražio protivnike velikog vođe i njima zagorčavao život iz dana u dan. Antolić je osobno u određenim trenutcima bio puno omraženija osoba od Mamića. Dakle veliki vođa i njegov glavni potrčko sada se sukobljavaju oko kluba koji im ne pripada nikakvim pravom.
Dinamo je bio na samom dnu društva
Oba su bila u vodstvu kluba u trenutcima kada je Dinamo proživljavao svoje najmračnije trenutke. Sramotno je i koliko god netko tražio razlog da opravda taj događaj to se dogodilo i zauvijek će ostati zapisano. Dinamo je protiv Porta u Ligi prvaka gledalo 4000 ljudi. To je ogromna brojka u kontekstu situacije i atmosfere koja se tada vrtila oko Dinama. Uz sve to jednom od navijača dodijelilo se milijun kuna. Samo 4000 ljudi bilo je zainteresirano za zaraditi milijun kuna. Navijača nije bilo , za klub nikoga nije bilo briga, a oni koji su bili na čelu zarađivali su ogromne novce. Dinamo je bio na samom dnu društva.
Jedna skupina ljudi je ipak bila tu. Možda nisu bili prisutni na stadionu i na utakmicama, ali bili su tu. Nije ih bilo na stadionima jer tamo nisu željeli biti, jer ih Dinamo nije zanimao i jer im je postao nebitan kao što je većini "navijača". Oni nisu bili tu jer su odbili sudjelovati u takvom načinu rada kluba kojeg oni vole bez ikakvih interesa. Navijači, ne fanovi, nego navijači su u klubu jedina strana koja klub voli bez ikakve koristi. Navijači su oni ljudi koji dolaze na svaku utakmicu, koji gledaju Dinamo kada igra i protiv Lučkog i protiv Real Madrida. Uz dužno poštovanje prema svima ostalima, ali svi ostali su samo fanovi i ljubitelji kluba.
Navijači Dinama odlučili su se suprotstaviti vladavini Zdravka Mamića. Mamić je demonstrirao svoju moć i onima koji su se najžešće borili za Dinamo kakav zaista treba biti je sva poveznica s klubom izbrisana. Ti ljudi su prozvani huliganima, mrziteljima hrvatske države . U javnosti su predstavljeni kao "šačica huligana" i narkomana koja želi doći do vlasti u Dinamu i iz njega izvući korist. Da bi se suprotstavio s mračnom stranom, onda trebaš nekada i "take a walk on the dark side". I svako proglašavanjem tih ljudi kriminalcima i huliganima je dvolično jer su svi oni zajedno za sva svoja nedjela proglašeni krivi manje nego što je Zdravko Mamić proglašen kao pojedinac. Kada kriminalac druge ljude naziva kriminalcima, tada to pada u vodu.
Povratkom sjevera počinje renesansa
Kada su Bad Blue Boysi odlučili da je vrijeme za povratak na sjevernu tribinu, tada je počela Dinamova renesansa. Oni koji su preživjeli taj mobing i borbu vratili su se na svoje najdraže mjesto kako bi vratili Dinamo tamo gdje mu je mjesto. Tu se ne misli na rezultatski uspjeh nego na vračanje Dinama kao simbola grada Zagreba i cijele Hrvatske u srce i um svih građana.
Prvih godina sve je izgledalo uzaludno. Tek nekoliko stotina ljudi na utakmicama HNL-a izuzev derbija, navijalo je za Dinamo i vračalo atmosferu na stare slave. Navijalo se i tada i po hladnoći i po kiši i po snijegu. Grudalo se na tribinama, izmišljalo pjesme i zabavljalo se na svoj način. Zabavljalo se i priređivala se atmosfera kako bi svaku sljedeću utakmicu barem jedan novi navijač došao na tribinu i shvatio da je nogometna utakmica vikendom odličan način razonode.
Preživio se i bojkot i mobing i socijalno dno i nezainteresiranost cijelog grada za Dinamo. Sada se Bad Blue Boysima plješće za koreografije, bakljade i fantastična navijanja. Oduševljava se izvedbama u Londonu i Milanu i govori se kako Dinamo ima jedne od najboljih navijača u Europi. Sada im se laska i smatra ih se najvažnijim dijelom kluba, a prije nekoliko godina ih se nazivalo zadnjim šljamom društva. Jer to su isti ljudi za koje se tako govorilo. Isti ljudi su zaduženi za svaku sjajnu koreografiju, za svako grlato navijanje i za svakog čovjeka koji je popunio brojku na stadionu.
Klub pripada navijačima
Možda su Zdravko i kompanija u klub donijeli milijune eura no klub je imao novaca i kada je igrao Ligu prvaka pred nekoliko tisuća gledatelja. I tada je bilo novaca i dominacije u prvenstvu i dobrih igraća. Tada nije bilo atmosfere, a to je ono bez čega jedan sportski kolektiv ne može živjeti. Dinamo je gubio od Real Madrida, Porta, PSG-a. Dinamo sada gubi od Milana i Chelseaja. Ali sada je razlog u tome što kada Dinamo izgubi u Londonu. Oni pobjede u Londonu. Navijači Dinama postali su jači od kluba. Jedino tko smije ali i mora biti jači od samog kluba su navijači. Jer oni ga vole bez ikakve koristi i svojom će snagom gurati klub dalje.
Ono što se događa oko Dinamo je jednostavno ružno. Klub, koji je kao vreća zlata, trpi da se s njime nabacuje okolo i zbog njega vode borbe. Uništava se vrijednost kluba i ruši mu se reputacija jer dvije pijane strane vode bitke oko onog što im zapravo ne pripada. Dinamo je kroz svoju povijest nekoliko puta proživljavao teške trenutke. Ti teški trenutci se ne odnose na rezultatske krize nego na krize upravljanja i odnosa društva prema klubu. I svim strana koje se bore za vlast u Dinamo poručio bi da pogledaju malo kroz povijest. U tim borbama uvijek su pobjeđivali navijači. Svima je bolje da odustanu, odstupe od Dinama jer on pripada onima koji ga vole bez interesa.
