Mateo Beusan će 1. ožujka 2012. proslaviti punih 40 godina u suđenju. U četiri desetljeća skupio je 25 godina aktivnog suđenja, a ostalih 15 bio je delegat i kontrolor suđenja na FIFA-inim i UEFA-inim utakmicama.
Na početku razgovora prisjetio se kako je ušao među 'ljude u crnom'.
"Nakon vojske sam igrao košarku u KK Jug, ali i mali nogomet, koji je bio popularan i tada me vidio predsjednik dubrovačkih sudaca koji je bio utjecajan u Hrvatskoj, ali i Jugoslaviji. Pitao me bi li počeo suditi jer je mislio da imam smisla. Probao sam i od tada ostao u suđenju i imao velikih uspjeha u karijeri."
Što Vas je najviše privuklo tom pozivu? Čisti izazov. Na početku me ništa nije posebno privlačilo. Nisam nikada ni razmišljao da će me suđenje dovesti do situacije u kojoj sam se našao. Valjda mi je od početka to leglo. Imao sam afiniteta i, što je najvažnije, gurali su me. Vi bez zaleđa i ljudi koji su vam mentori ne možete uspjeti u životu.
Kakve Vas uspomene vežu za suđenje, kakvih je sve situacija bilo u karijeri? Imao sam svakakvih utakmica. Po Pelješcu sam vozio u rikverc skoro pet kilometara, i to s ugašenim svjetlima, kako bih se spasio od ljutih navijača. Sjećam se superfinala Kupa Europe između Milana i Sampdorije, pa prve međunarodne utakmice u Napulju, derbija Hajduka i Dinama ili Crvene zvezde i Hajduka. Možda bi trebao početi pisati memoare... Imao sam nesreću što se tiče suđenja jer u Jugoslaviji, kad sam postao međunarodni sudac, dobna granica bila je 50 godina. Dok je bio Domovinski rat spustila se na 48, a kada sam postao prvi hrvatski međunarodni sudac došla je i do 45, tako da sam u karijeri izgubio pet godina međunarodnog suđenja.
Priznanje za bogatu karijeru dobili ste i kao Oko sokolovo, čije je mišljenje nacija često čekala? Naravno da mi je godilo, lagao bih kad bih tvrdio drukčije. HTV je s tim brendom Oko sokolovo meni puno pomogao u svakodnevnom životu, čak i poslovnom. Svugdje su mi se otvarala vrata. Jako je ugodno i lijepo kad vas ljudi sretnu, prepoznaju, pitaju za mišljenje o nekoj situaciji iz utakmice. Zna nekad biti i neugodno, bilo je i prijetnji, no omjer je 95:5 u korist pozitivnih situacija.
Zakotrljala se lavina u hrvatskom nogometu, a USKOK provodi istrage i pritvara visokopozicionirane članove HNS-a. Često ste komentirali dvojbene odluke sudaca, a sada se čini da velik broj njih nije bio plod slučajnosti? Gledajući utakmicu i sporni detalj nikada ne idete s pretpostavkom da je to namješteno i dogovoreno. Često puta dok sam naknadno gledao utakmice koje sam sudio izgledale su mi kao da je neki drugi susret u pitanju, a ne taj u kojem sam ja dijelio pravdu. Ukoliko vi na ekranu vidite neki detalj, vi ga komentirate i secirate kao taj dio. Sjetite se dvoboja Chelseaja i Barcelone i suca Ovreba, za kojeg se tvrdilo da nije sudio šest kaznenih udaraca za Engleze. Ja sam u svojoj analizi ustvrdio da najmanje tri nije sudio, one najeklatantnije. Aludirate na to jesam li ja mogao vidjeti da su neke pogreške namjerne. Vi ne možete to vidjeti, često puta se događalo da u namještenim utakmicama suci uopće nisu sudjelovali. Uvijek se sumnjalo, uvijek se pričalo, pričat će se i u budućnosti, samo sigurno puno manje jer će sada ljudi valjda biti puno pametniji što se toga tiče.
Jeste li ikad u svojoj karijeri naišli na neke nenormalne situacije, nemoralne ponude, čudne sugestije? Bilo je toga u životu. Ja sam gledao utakmice gdje su šefa policije u Crnoj Gori tukli u tunelu. Igrali su Budućnost i Rijeka. Na poluvremenu je Rijeka vodila 1:0 i kad smo izlazili iz svlačionica meni su rekli: 'Stani sa strane, šuti i gledaj!' I gledao sam kako ga tuku. Naravno da je Rijeka izgubila. U Prištini su nam u poluvremenu utakmice s Rijekom u svlačionicu ušli policajci i uzeli osobne iskaznice te rekli kako će nam ih vratiti na kraju susreta. Sudio je sudac iz Zrenjanina. Naravno da je Priština pobijedila i da su nam tek nakon utakmice vratili osobne iskaznice. Nekad u Trebinju, ili Bijelom Polju i Brčkom, pa to su bile utakmice na kojima ste morali razmišljati kako ćete izvući živu glavu. Bilo je i nemoralnih ponuda. Svaki sudac koji kaže da ih nije bilo ne govori istinu.
USKOK vodi istragu protiv Stjepana Djedovića i Željka Širića, čelnika sudačke organizacije, ali netko je taj posao morao odraditi i na terenu? Po riječima da će oni sa svojim ljudima odraditi posao, jasno je da je netko morao to odraditi, oni nisu mogli. Ali opet, napominjem: ne mora tu čak sudac biti uključen jer vi na terenu možete raditi što hoćete, a opet iza toga imate kontrolora. Očekujem da će se sve ovo proširiti. Jasno je da ta situacija neće završiti na njima dvojici.
Jesu li skandalozni ovi cjenici koje je iznio USKOK i o kojima su pričali neki bivši suci. Tvrdi se da se plasman u viši rang natjecanja plaćao 25.000 eura, a 15.000 eura biranje sudaca na utakmicama? To je najžalosnije ako se to unaprijed zna i ako se to događalo par godina zaredom. Čemu onda uopće trud trenera, tih jadnih igrača koji treniraju svaki dan i još onda ne prime ni kune. Kompletno, sve što je osnovno u sportu, a to je trening, borba i napredovanje, zaustavljeno je nečijim činom. I to lošim.
Što je s aktualnom sezonom hrvatskog nogometa. Ima li uopće smisla da se prvenstvo nastavlja u proljeće dok istraga ne završi i dok se ne dokaže tko je činio kakve nedopuštene radnje? Za koga će se igrati nogomet kad cijela nacija više ne vjeruje u istinitost onoga što se zbiva po terenima? Ja mislim da bi se prvenstvo trebalo završiti. Uostalom, do početka nastavka lige ima pedesetak dana i vjerojatno će se u tom razdoblju još dosta toga otkriti i vidjeti što se u stvari događalo. Vi uvijek imate mogućnost do kraja prvenstva, ako se utvrdi da je određena utakmica namještena ili lažirana, poništiti taj susret. Ako se par utakmica i poništi i ako su u igri isti klubovi, onda će ipak biti kažnjeni oni koji trebaju biti. To će sigurno stvoriti bazu da bi se dogodine moralo igrati prvenstvo s manje klubova i da će onda biti puno čišće. Ali svi se mi bavimo samo prvom hrvatskom nogometnom ligom i suđenjem u njoj. Ako ja smijem nešto unaprijed govoriti, najveći problem u suđenju i u našem nogometu su županijske lige i ono što se događa u njima. Vi u nekim županijama imate lokalne moćnike koji ne dopuštaju da pravi momci napreduju, nego kroz to stvaraju lošu bazu koja ide prema gore.
Nedavno je bivši sudac Mladen Marijanović poručio čelnicima HNS-a da je licemjerno što se iščuđavaju jer se unaprijed znalo tko će suditi koju utakmicu u kojim ligama i spomenuo konkretne brojke? Ja ponovo postavljam pitanje: može li sudac tražiti novac i uzeti ga ako nema nekoga tko mu ga daje? A tko su ljudi koji daju i zašto daju? Zašto se grčevito bore da ostanu u forumima i da uđu u izvršne odbore, upravne odbore i razne komisije?
Kakva su Vaša osobna iskustva sa Željkom Širićem? Ja sam prestao suditi 4. prosinca 1996. godine. Što se tiče terena, mi tu ne možemo osporiti njegovu kvalitetu. On je čak imao uspjeha i na vanjskim utakmicama. Prvi je Hrvat koji je došao do Lige prvaka. Ako gledamo njegovo suđenje, mi moramo reći da je on tu bio dobar. Sve ovo što je sada izašlo na vidjelo je drugi par rukava. On je bio mangup, jednostavno je bio mangup. Što se tiče sporta i privatnog života. Ostao sam strahovito iznenađen da je postojao cjenik za napredak kluba i biranje sudaca. Prema tome, ispada da je sve to bilo organizirano.
Kako riješiti situaciju s korumpiranom sudačkom komisijom. Kako odstraniti taj tumor, ima li zdravog tkiva kojim se može nadomjestiti zaraženo? Je li normalno da je dvadesetak hrvatskih sudaca u nekoj rodbinskoj vezi s nekim iz HNS-a? Nažalost, jesu i to se zna odavno. Ali bez obzira na to, Edo Trivković iz Splita je osoba koju bi cijela Hrvatska vjerojatno prihvatila aklamacijom. Međutim, on se potrošio, ja sam razgovarao s njim i čak me lijepo zamolio da ga nigdje ne spominjem jer on to više ne može izdržati i da ne želi to raditi. Smatram da sudačka komisija treba imati jedan posao. Treba je činiti do pet ljudi koji znaju svoj posao, a takvih ljudi u Hrvatskoj ima. Oni bi se mogli oduprijeti i pokušati jednim rezom promijeniti sliku sudačke organizacije. Ako vi sad imate 32 suca, to više ne može proći. Mora se znati tko su najbolji suci, tko će suditi tih osam utakmica u kolu HNL-a i možete imati par momaka koji izvanredno govore engleski, koji su tjelesno spremni i koji su novi. Oni trebaju imati svoje mentore i njih treba gurati da idu naprijed. Mi smo stvorili jednu lijepu jezgru (Bebek, Strahonja i Vučkov) koja vani sudi dosta dobro. E sad, što se događa da u Hrvatskoj mnogi od njih znaju pogriješiti? Ljudski je nekad i pogriješiti, no ako se greške događaju cijelo vrijeme, i to čak kod istih klubova, onda nešto nije u redu. Smatram da nije istina da baš svi suci primaju novce, to bi bila katastrofa.
Što kažete na priču da je Širić uzimao novac za uvrštenje sudaca na A listu? Ako sudac to sada govori, što ćemo onda govoriti o kvaliteti tog suca? Ako on tvrdi da je Širiću dao novac da dođe na listu i da on to sada mora vraćati kroz loša suđenja, onda mislim da je jasno tko bi trebao ispasti s liste.
Do sada su progovorili mnogi suci. Tvrdi se da u eri Vlatka Markovića niti jedno hrvatsko prvenstvo nije regularno. Jesmo li svi mi koji smo pratili taj nogomet ispali naivni? Na to mi je pitanje stvarno teško odgovoriti. Što to znači? Ispada da niti jedno prvenstvo nije regularno. Ako se dogodio jedan, dva ili tri ekscesa, to ne možemo usporediti s ovim što se sada događa. Ja ne mogu vjerovati da je tako bilo prije. Uostalom, o tome se ni ne priča. Spominje se od 2005. nadalje. Ja mislim da u ono doba nije bilo tako. Sjećate se kakvih je tu utakmica i derbija bilo. U Splitu i u Maksimiru je bilo po 40 tisuća ljudi. Možda jest recesija zadnjih godina, ali ljudi su osjetili da nešto nije u redu. Pogotovo jer je kvaliteta nogometa stravično pala.
Kako komentirate ponašanje čelnika HNS-a koji ponavljaju priču o individualnoj odgovornosti? Jasno je da se radi o individualnoj krivnji ako nekoga uhvatite s prstima u pekmezu. Ali svugdje postoji i zapovjedna, odnosno šefovska odgovornost. Ako je čovjek kojeg sam ja birao taj koji je to učinio, mislim da bih i ja trebao odgovarati. U najmanju ruku iz moralnih razloga, ako ne i iz nekih drugih.
Kako objašnjavate UEFA-ino i FIFA-ino odugovlačenje s uvođenjem tehnologije u svrhu smanjenja broja sudačkih pogrešaka na utakmici? Ne bi li nogomet bio pravedniji i ljepši? Vrlo je rijedak broj slučajeva u kojima se raspravlja o tome je li lopta prešla gol-liniju ili nije. Međutim, biznis i novac rade sve. Sjetimo se samo situacije s prošlog SP-a i utakmice između Engleske i Njemačke. Talijanski sudac gleda na ekran i on vidi da je pogriješio, ali poznajući pravila on ide protiv sebe i svog viđenja. Ja sam i tada rekao: da je on tada donio odluku, bio bi sportski heroj svijeta. Međutim, takva su pravila. Zašto su takva pravila? Što se tiče gol-linije, probalo se i s loptama s čipovima, pa opet od sto puta tri puta nije uspjelo. Znači da nema stopostotne sigurnosti. Onda se računa na način da ako je tako, stavit ćemo dodatne suce iza gola da oni to vide. A i oni će to nekad teško vidjeti jer u određenom trenutku mogu pogledati nešto drugo i propustiti taj trenutak. Prije mjesec dana u Koprivnici je priznat pogodak, a lopta je udarila metar u igralište. Navodno će na prvom sljedećem sastanku internacionalnog boarda ići prijedlog da se uvede kamera koja bi u 95 posto slučajeva mogla pokazati je li bio zgoditak ili nije. Možda će vam ovo zvučati čudno, ali kad bismo mi sad vraćali zaleđa, kaznene udarce... ne znam koliko bi utakmica trajala. Ako bi treneri vikali 'bio je ofsajd', u tom trenutku zaustavlja se kontranapad. A što ako nije bio ofsajd? Onda sam ukinuo šansu protivničkoj momčadi da ide u kontranapad. Kod kaznenih udaraca mi možemo govoriti o tome da bi se kamera mogla staviti u produžetku poprečne linije kaznenog prostora da vidimo je li prekršaj bio unutra ili vani. Tu je najveći problem. Sve ovo unutar šesnaesterca, dok god u pravilu piše 'po nahođenju suca', to je njegova ocjena. To je njegovo pravo da donosi odluke. Postoji još jedan razlog zašto još nema kamera. Mislite li vi da bi nogomet bio toliko interesantan? Pa najviše se, nažalost, nakon utakmica priča o greškama suca, a često se igrači i treneri pravdaju pomoću njih. Koliko puta je igrač došao na pet metara od gola i promašio gol? I nikome ništa. Tada se čak ne govori je li to bilo namjerno ili nenamjerno, nego jednostavno ne zna. Možda vam sve ovo zvuči čudno, no ja vam govorim iz iskustva i po onome što ljudi pričaju vani. Stvarno, kad bismo samo kod zaleđa i kaznenih udaraca prekidali utakmicu i gledali snimku, to bi nas odvelo u jednom smjeru gdje bi nogomet izgubio na popularnosti.
Imate li kakvih prijedloga koji bi 'pomogli' nogometu? Što se mene tiče, dvije stvari su ključne i stvaraju najviše zle krvi. Prva je kad se dosudi kazneni udarac i dodijeli crveni karton. Vi zapravo kažnjavate igrača dva puta za istu stvar. Moj je prijedlog da se dosudi kazneni udarac, pa da se sačeka efekt izvođenja. Ako je postignut zgoditak, ja bih mu dao opomenu, a crveni karton ako golman obrani ili igrač promaši gol. Onda ostaje samo jedna kazna. Ako je postignut zgoditak, zašto bi se igrač kažnjavao i isključenjem? Druga stvar koju bih promijenio je mogućnost postizanja pogotka iz druge akcije. Tu postoji velika mogućnost manipuliranja. Svaki obrambeni igrač, ako vidi igrača koji je na šest metara od njega, on će ga u najmanju ruku jednom ili dva puta pogledati. Dovoljno je da on više ne prati igrača koji ide iz drugog plana, a ovaj uzme loptu i vrati igraču koji se nalazio u zaleđu i ovaj zabije gol. Ja bih to ukinuo odmah jer to stvara najveću pomutnju. Možda bih i zbog stvaranja većeg 'šušura' uveo da trener tijekom poluvremena smije pozvati jedan ili dva time-outa. Kad su bile velike vrućine, sudac bi dozvolio minutu odmora da se igrači osvježe. Ja bih dao tu mogućnost trenerima jer nekad izgleda kao kreten. Skače i trči po onom svom prostoru, a tko njega čuje na daljini od 60 metara?
Kako komentirate činjenicu da će na EURU 2012. godine suditi 12 sudaca, a među njima nema niti jednog Hrvata. Je li to posljedica potresa u hrvatskom nogometu ili jednostavno nemamo dovoljno kvalitetne arbitre? Na tom popisu nema po meni jednog od najboljih sudaca Europe, a to je Alberto Undiano Mallenco iz Španjolske. Nemojte se čuditi za Slovenca Skominu koji je na listi. Slovenci imaju dva sjajna suca, Skominu i Čeferina. Imaju i Vladu Šajna, koji je vrlo važna osoba u kreiranju sudačke politike u UEFA-i. Bebek je imao šansu i bio je vrlo blizu toga, no vjerojatno zbog dva lošija suđenja u Europi nije došao u ovu skupinu sudaca za EURO. Sad se penje Strahonja, no on je imao prvu utakmicu Lige prvaka prije mjesec dana. On će sada pratiti Europsku ligu do kraja i onda će dogodine vjerojatno ići par utakmica više. Ja vam moram nešto reći. Ja sam 1992. godine bio jedini međunarodni sudac i ja sam na utakmice išao s pomoćnicima iz Austrije, Italije, Mađarske ili sucima iz zemalja u koje sam išao. Danas, ako pogledate, vi imate tri naša suca u malom nogometu, šest sudaca FIFA-e, osam pomoćnika, ženskih sudaca... mi smo puno učinili. Mi smo mala zemlja. Nažalost, ovakve stvari koje nam se događaju nas potkopavaju. Mi smo prije mjesec dana potpisali konvenciju o Sudačkoj akademiji. Slovenci i Mađari su to učinili prije par godina i oni su za to vrijeme, isto kao što bismo mi trebali, uzeli novac iz pretpristupnih fondova EU. UEFA daje novac domicilnim savezima i treba se odrediti profesionalac koji će primati plaću kako bi stvorio Sudačku akademiju i napravio razvoj suđenja u dotičnoj zemlji. Mi smo to tek potpisali i nadamo se da će dogodine to krenuti nabolje.
Beusan je želio napomenuti još jednu stvar. Ja sam ostao na HTV-u komentirati suđenja na međunarodnim utakmicama naših klubova i reprezentacije. Jeste li vidjeli koliko ima grešaka? I to kakvih! Mi samo ukazujemo na kaznene udarce, zaleđa i isključenja. A koliko tehničkih grešaka u terenu ima. Međutim, vani se ne razmišlja o tome i to iz jednostavnog razloga jer ljudi imaju povjerenja. U Hrvatskoj je izgubljeno povjerenje i to je najveći problem. Osnovno što će trebati napraviti novi ljudi u sudačkoj komisiji i, po meni, ne povjerenik za delegiranje, nego komisija za delegiranje od tri člana, jest raspoređivanje odgovornosti. Teško će jedan čovjek to sve izdržati i opet ćemo gledati tko će gdje suditi sa sto povećala. Oni trebaju učiniti osnovnu stvar – vratiti povjerenje u suce.
U kojem roku se to može dogoditi? To nije jednostavan proces. Vi sada morate profiltrirati i prvu ligu i drugu... to je proces od tri godine. Ako akademija stasa, onda se radi četiri ili šest regionalnih središta. U njima bi trebali raditi vrhunski ljudi, jedna vrsta skauta. A akademiji pored suđenja postoje nutricionisti, trener tjelesne spreme, organizacija, psiholog... Znači ne radi se samo o izlasku na teren i primjenjivanju pravila iz knjige. Varaju se svi koji tako misle. Sudac mora biti i psiholog jer, ponavljam, nije isto suditi derbi Hajduka i Dinama ili utakmice drugih klubova. Nije to isto. Mogu ljudi misliti što hoće i reći – 'ali pravila su ista'. Nije okoliš isti, ambijent i mnogo drugih faktora. Još ako se par dana prije utakmice počne pričati o sucu i počnu mu se vaditi greške unazad dvije godine, on već psihički nije sto posto čist.
