Belgijanci su u nedjelju u Toulouseu, barem onako na prvu, pregazili Mađarsku. Susjedi su u duel s Belgijancima ušli s velikim hendikepom; na zagrijavanju se ozlijedio László Kleinheisler i plan Bernda Storcka, kakav god da je bio, u startu je u principu propao, odnosno doživio težak udarac.
S druge strane, Wilmots je krenuo netipično; od prve minute visokim presingom na zadnju liniju Mađarske i ispunio ono što mu je vjerojatno i bio cilj. Samopouzdanje koje su Mađari imali u dosadašnjim utakmicama je nestalo, pa su, u zadnjem redu pogotovo, djelovali grogirano i zbunjeno, što je momčad puna vrhunskih individiualaca poput Belgije itekako znala kazniti.
Katastrofalna reakcija Mađara kod prvog pogotka Belgijanaca
Katastrofalna reakcija Mađara na slobodan udarac De Bruynea s lijeve strane u 10. minuti, jedini igrač koji je mogao zasmetati Tobyu Alderweireldu bio je ustvari Lukaku, srećom za Belgijance nije, i njegov udarac glavom bio je neobranjiv.
Stvari su nakon petnaestak minuta zaista izgledale loše za Mađarsku. Belgija je imala gotovo 70% vremena loptu u svojim nogama, napadali su sa svih strana, Kevin De Bruyne je bio posvuda, i činilo se kao da će Crveni vragovi bukvalno pregaziti svog večerašnjeg protivnika. Međutim, nisu, iako krajnjih 4-0 djeluje tako. Wilmots je napravio ono što radi već godinama i zbog čega je konstantno na udaru kritika tamošnje javnosti - napravio je korak unatrag.
Nogomet koji je daleko od potencijala kojeg ima na papiru
Od kako je Marc Wilmots u svibnju 2012. došao na čelo belgijske selekcija, ova momčad igra gotovo identičan nogomet, koji je daleko od potencijala kojeg ima na papiru. Letimični pogled na njihov roster dovoljan je da unese strah u kosti, no u praksi se to ne dešava, osim u baš rijetkim prigodama. Neke velike ideje i plana baš i nema; Wilmots se oslanja na individualni kvalitet i pokušaje De Bruynea iz daleka, odnosno povlači nazad i čeka priliku da iz kontranapada - ili prekida - naudi protivniku.
Plan B je preskakanje igre i duge lopte
Plan B, kada stvari krenu nizbrdo, je preskakanje igre i duge lopte, većinom na Felainija. Belgijanci su na Svjetsko prvenstvo prije dvije godine otputovali kao pritajeni favoriti, a iako su u skupini imali devet bodova i igrali u četvrtfinalu u suštini pokazali su jako malo toga. Na otvaranju protiv Alžira su gubili do 70. minute; vratili se s dvije kontre. Ruse su dobili kontrom u 88. minuti, a Koreju golom iz zaleđa.
U užasno dosadnoj utakmici Amerikance su dobili u produžetku - pogađate, iz kontri - a u još jednoj utakmici koju su umrtvili izgubili su od Argentine. Bio je to najveći uspjeh reprezentacije još od 1982, a javnost je bila razočarana. Sam je Wilmots nakon Brazila istupio pred novinare i rekao kako će promijeniti stil igre i konačno od ove Belgije napraviti moćnu momčad, no to se nije dogodilo. Nedjeljnih 4-0 možda je na prvu izgledalo rutinski, ali je ustvari bilo tek iskorištavanje svih mana koje Mađarska ima i ogromne razlike u kvalitetu koja je na strani Belgije.
Korak nazad
Korak nazad kojeg su napravili omogućio je Mađarima da se vrate, pokušaju napraviti čudo, ali jednostavno nisu znali, a kazna je došla kada su krenuli grlom u jagode. Međutim, nogomet je takav; naučio nas je to i Portugal noć ranije.
Istina, ovakvu Belgiju, koja i pored fantastične momčadi najčešće radije ubije utakmicu i čeka bljesak, frustrirajuće je gledati, ali nema apsolutno ništa loše u nogometu kojeg gaji Wilmots, jer on donosi ono što je najvažnije, a to je rezultat.
I možda ova i ovakva Belgija sa Wilmotsom na klupi ima problema kada je s druge strane ozbiljna momčad i ozbiljan trener, no upravo bi zato splet okolnosti i raspored ovog dijela ždrijeba za njih mogao biti povijesni. Govorili smo za Hrvatsku, no za Belgijance je to i dalje realnost – apsolutno sve im se otvorilo, u odnosu na ostale momčadi imaju ogromnu prednost u invidualnom kvalietu i činjenica jeste da se njima put otvorio. Velika, povijesna šansa koju Wilmots ne smije uprskati.
