Na današnji dan prije 23 godine vraćeno je sveto ime Dinamo. Niti jedan navijač zagrebačkog kluba koji je tih dana živio za plavu boju, koji i dan danas živi i ide na utakmice, neće zaboraviti Valentinovo 2000. godine i trenutak za koji su se Bad Blue Boysi, ali i svi ostali kojima je plava boja bila u srcu, godinama borili protiv aktualne vlasti, protiv države, sistema, protiv samovolje jednog "čovjeka čudnog", kako je tadašnji predsjednik države Franjo Tuđman bio apostrofiran među zagrebačkim navijačkim pukom...
Ludilo podno Zapada 14. veljače 2000. Bad Blue Boysi konačno su dočekali povratak svetog imena Dinamo.
Toga dana zaljubljenih Dinamo se vratio navijačima, vratio se narodu, duhu zagrebačkih ulica. Franjo Tuđman proglasio je ime Dinamo ostavštinom komunizma i napravio pogrešku koja ga je obilježila kod navijača...
Pod zapadnom tribinom maksimirskog stadiona okupile su se tisuće navijača, a kad je legendarni plavi as Velimir Zajec izašao pred njih i pobjednički rekao "Imamo Dinamo", zavladala je totalna euforija. To je bilo jedno divlje, ludo vrijeme, poslijeratno, vrijeme kad su supkulture bujale u gradu Zagrebu. Od navijača, skinsa, punkera, šminkera pa do svega ostalog što ima veze s mladenačkim buntom, izražavanjima, idealima, ljudskim, uličnim i hrvatskim vrijednostima... Navijačka ljubav prema Dinamu bila je toliko velika da se sve pretvorilo u svojevrsni pokret...
Boysi su se, prilično nabrijani, tog dana 14. veljače 2000. sukobili s policijom podno Zapada. Sjevali su pendreci, pucale su lubanje, ali ništa navijački prkos i bunt nije mogao spriječiti da dođe do konačne pobjede... Ulica i narod rekli su svoje i lavina koja je pokrenuta nije se više mogla zaustaviti...
Velimir Zajec izlazi pred nabrijane i emotivne navijače kako bi priopćio najveću moguću vijest: 'Imamo Dinamo!'
Inače, dok je vani vladao kaos i atmosfera postajala sve užarenija, na Dinamovoj su skupštini 44 člana (od 45) glasala za povratak imena, koje je osam i pol godina ranije nasilno maknuto, a potom nametnuto - najprije ime HAŠK Građanski, a onda Croatia.
Smrću Tuđmana u prosincu 1999. godine posustala je odlučnost dežurnih HDZ-ovaca unutar kluba da se klub i dalje zove tako, pa su odlučili poslušati glas ulice, glas naroda te vratiti ime koje je uvijek predstavljalo hrvatstvo, koje je u Beogradu imalo predznak nacionalističkog, domoljubnog kluba. Jer, Dinamo je u Jugoslaviji bio izrazito hrvatski-nacionalistički klub, a s izraženim hrvatskim predznakom Dinamo Zagreb igra i dan danas. Samo ga vode krivi ljudi, oni isti koji su bili uz one koji su od kluba napravili privatni bankomat za izabranu kastu i jednu obitelj, odnosno izvlačili novac iz kluba radi vlastite dobiti. No, to je već neka druga priča...
Boysi su pokazali prkos, bunt i ljubav prema svojim idealima i tih godina.
Toga dana kojeg danas opjevavamo, kojeg se prisjećamo - 14. veljače 2000. - nije se slavio samo povratak imena voljenog kluba nego i kraj represije i nasilja policije prema navijačima koji su se usudili i dalje navijati za svoj Dinamo, te koji nisu nikad odustali od svog Dinama, svoje borbe. Ne odustaju niti dan danas a prava borba, lavina, oluja - tek slijedi!
