"Tek je početak. Svaka čast za utakmicu, idemo dalje, ok?"
Riječi trenera Hajduka, Siniše Oreščanina, nakon nedjeljne pobjede nad Osijekom na Gradskom vrtu, trebale bi pokazati smjer u kojem ide trenutni strateški projekt na Poljudu. Drugim riječima, ono što Oreščanin vrlo dobro zna jest činjenica da se iz trijumfa nad drugom momčadi lige ne smije izvlačiti previše tendencioznih pouka.
Dugoročno, staza kojom je Hajduk krenuo uglavnom se temelji na nekoliko stvari – prioritiziranjem akademije i produkcije mladih igrača, financijskoj samoodrživosti i procesom i dugoročnim planom koji se ispoljava na svim razinama kluba: od skautinga, odabira stručnog stožera, do taktičke pripreme prve momčadi. Riječ je, naravno, o ambicioznoj strategiji koja potencijalno može uroditi itekakvim plodom, ali za koju je potrebno puno strpljenja i vremena.
Oreščanin je nakon utakmice izjavio kako je ova pobjeda na neki način kruna, ili nagrada, njegovom stručnom stožeru za posljednja dva mjeseca rada, što uključuje zimske pripreme u Turskoj te pet utakmica u domaćem prvenstvu i kupu. I uistinu, teško je ne složiti se s time. Uostalom, riječ je prvoj Hajdukovoj pobjedi protiv jednih od velikih momčadi (ili; protiv jednih od momčadi protiv kojih bi Hajduk trebao biti u borbi za vrh) još od Kopićevog mandata – Hajduk nije dobio utakmicu protiv momčadi velike četvorke gotovo godinu dana, od pobjede 1-0 nad Dinamom 18.2.
Između euforije i katastrofe
Teško je precijeniti utjecaj koji takva pobjeda ima na moral ove mlade momčadi u nastajanju. Ako je Hajduk zbilja kadar boriti se za vrh u Hrvatskoj, upravo će ovakve utakmice – u gostima protiv najbližih rivala – morati pobjeđivati. Međutim, donositi zaključke na temelju jedne utakmice nikada nije zahvalan posao. Unutar gabarita 90 minuta previše je odrednica koje utječu na rezultat da bi se iz njega izvukli dugoročni zaključci.
Oreščanin je toga svjestan te je s razlogom stišavao euforiju nakon pobjede. Hajduk je jedan od najvećih klubova ne samo u Hrvatskoj nego i šire, klub koji godinama rezultatski pati i čija baza obožavatelja očekuje velike stvari. Shodno tome, riječ je o klubu koji često pleše između dviju krajnosti – apsolutne euforije i rezignirane katastrofe. Rezultati poput onog nedjeljnog generalno hrane atmosferu ove prve i upravo je zato trener stao na loptu i upozorio da je riječ "tek o početku".
Prije svega, treba reći da u igri ovog Hajduka, otkako je Oreščanin postao trener, postoje natruhe koherentnog sustava. Protiv Osijeka nije bilo Ante Palaverse, koji je finalizirao detalje oko budućeg transfera u Manchester City Pepa Guardiole, ali baza mladih igrača s kojima je Oreščanin radio godinama je i dalje tu – Darko Nejašmić kao all-around veznjak koji se inteligentno kreće i čita igru te time efektivno sudjeluje u obje Hajdukove faze, Domagoj Bradarić, čija je minijatura obišla većinu domaćih portala, Stanko Jurić, koji je ušao pred kraj i donio više sigurnosti u posjedu u trenucima kada je Osijek ganjao izjednačenje.
Međutim, napredak je bio osjetljiv i u drugoj fazi igre – Hajduk je organiziranom obranom više-manje poništio i najjače osječko oružje: prekid. S druge strane, Božo Mikulić je u velikim periodima utakmice djelovao nesigurno i potvrdio aksiom koji je poznat svim trenerima – da je i najbolje uvježbani taktički sustav samo onoliko jak kao i njegova najslabija karika. Individualne pogreške će uvijek biti prisutne, pogotovo kod mlade momčadi poput Hajdukove, a sustav s jasnom metodologijom i idejom moći će ih samo maksimalno maskirati, a ne u potpunosti ukloniti.
Temelji su tu, ali to nije garancija uspjeha
Upravo zato je, unatoč svim upozorenjima i pozivima na strpljenje, teško ne pogledati početak rada Siniše Oreščanina i ne vidjeti potencijalno najzreliji projekt na Poljudu (barem što se tiče igre prve momčadi) u posljednjih nekoliko godina, uz svo dužno poštovanje prema sistemima Željka Kopića i Joana Carilla (a oni su, nemojmo se zavaravati, postojali te su u konačnici neslavno propali zbog niza razloga, ali nikako zbog manjka taktičke erudicije trenera).
Temelji su tu, ali oni, naravno, ne garantiraju uspjeh, čak niti uz beskrajno strpljenje. I upravo je to suštinski problem u kontekstu Hajdukove priče o uspjehu i neuspjehu, porazu i pobjedi. Moderni nogomet već se neko vrijeme kreće prema dugoročnom, sistemskom pristupu kao onom koji daje najviše uspjeha i kojega uglavnom prakticiraju najveće momčadi. Jurgen Klopp, Ernesto Valverde, Maurizio Sarri, Mauricio Pochettino, Lucien Favre – riječ je redom o sistemski trenerima na čije su dugoročne planove kao zalog za uspjeh računali čelnici najvećih europskih klubova – Liverpoola, Barcelone, Chelseaja, Tottenhama, Borussije Dortmund.
Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Od klubova koji rezultatski dominiraju Europom u posljednjih nekoliko godina jedino je Madrid, pod karizmatičnim vodstvom Zinedinea Zidanea, polučio uspjeh bez rigoroznog taktičkog sustava, oslanjajući se na psihološkom pristupu i svlačionici prepunoj super-zvijezda. Čak i tada, Madrid je u Zidaneove tri sezone postao prvak Španjolske samo jednom, a upravo ligaška pozicija je najbolji pokazatelj konzistentnosti pojedine momčadi.
Međutim, koherentni plan i trener koji će isti sprovesti u djelo nisu garancija uspjeha. Razlozi mogu biti razni – igrački kadar može biti neadekvatan za određeni stil igre (problem koji trenutno muči i Sarrija i Emeryja, u Chelseaju i Arsenalu), nedostatak novaca može stvoriti situaciju gdje nedostaje igračke kvalitete na klupi koja bi pružala širinu (što već neko vrijeme koči Pochettinov projekt u Tottenhamu).
Upravo zato – pobjeda protiv Osijeka trebala bi, paradoksalno, istovremeno zaista biti kruna Oreščaninovog sistematičnog rada i zalog za budućnost, ali i upozorenje da uspjeh u nogometu nije izvjestan, čak niti uz najkvalitetniji dugoročan rad.
Vjera u projekt vidi se u trenucima krize
Usprkos tome, Oreščaninu je potrebno ono što je u posljednje vrijeme postao luksuz svim trenerima na Poljudu – vrijeme i vjere u vlastite ideje. Strpljenja će, barem deklarativno, uvijek biti nakon pobjeda poput ove protiv Osijeka. Međutim, Oreščaninova vjera u vlastiti projekt vidjet će se tek u trenucima prve krize – rezultatske, igračke ili psihološke.
Upravo tada, kao što je svojedobno rekao Marcelo Bielsa, ideološki otac većine sistemskih trenera današnjice, treba odbaciti svaku mogućnost plana B. Kada djeluje da filozofija ne daje rezultate potrebno je u nju još više vjerovati.
Upravo će to biti pravi barometar uspjeha Siniše Oreščanina na Poljudu.
