Datuma 14. srpnja 1879. na dan pada Bastille, događaja koji je označio početak Francuske revolucije, kralj Luj XVI. u svoj kraljevski dnevnik zapisao je nevjerojatno jednostavnu opasku – “Ništa”. Vladar, koji ili nije vidio ili nije želio vidjeti rulju koja traži njegovu glavu pod prozorom, bio je razočaran jer je taj dan imao slab dan u lovu, rezigniran jer nije nabasao na kakvog jelena i to ga je mučilo više od nekih ljudi na čelu s nekim Robespierreom koji traže neka ljudska prva i prijete ratom i/ili skidanjem njegove kraljevske glave.
Upravo ta povijesna epizoda uvelike podsjeća na stanje poslije utakmice u Saint-Étienneu. Pričati o rezultatu i prikazanoj igri uvelike ispada trivijalno kao Lujev dnevnik te tople srpanjske večeri. Možemo pričati o ulovu, ali svi znamo da je prava priča negdje drugdje. Raditi taktičku analizu u ovoj situaciji spada pod egidu one o babi koja se češlja dok selo gori.
Svaki potez je jasno vidljiv i ima jasne reperkusije
Nikad mi nije bilo jasno što je to s babom, selom i vatrogascima i zašto sad svi očekuju neki doprinos od babe te, koji je problem da ona bude fino očešljana, ali oduvijek sam znao da volim taktičku analizu. Nekako, ne znam kako da vam opišem, ali prilično je smirujuća, jasna je i linearna, daje jasne uzroke i posljedice, svaki potez je jasno vidljiv i ima jasne reperkusije na događaje unutar tih 90 minuta. Taktička analiza je nekako čista i katarzična, za sve možete jasno naći jedinstvenog krivca i točku u vremenu zbog koje, i u kojoj, je sve otišlo k vragu. Nešto što u domaćem nogometu odavno nije moguće.
Ipak ima ljudi koji će pokušati nemoguće i te ozbiljnije analize ću ostaviti njima. Ima ljudi koji su bolje upućeni od mene, ima ljudi koji imaju i bolji želudac od mene. Međutim, želim dati svoje kratko mišljenje. Trebalo bi biti jasno kako su za huligane na tribinama odgovorni huligani u ložama, a još jasnije kako se kriminalca ne može riješiti drugim kriminalom, posebno kad taj drugi ima nasilne metode borbe. Kad imamo ispravne parametre i polazišne točke tek onda možemo dalje.
Kriminalci u ratu s kriminalcima
Da budem jasan: vrlo sam pragmatičan, i borba za pravdu sama je po sebi poželjna i nužna kao civilizacijski doseg, a nažalost, nekad je nasilje neizbježni nusprodukt borbe. Francuske revolucije ne bi bilo bez juriša na Bastilju i bez pucanja s par stotina mrtvih. Međutim, borba bi trebala biti barem učinkovita, ako već ne može imati uzvišene metode. Oni jučer su dokazali da su kriminalci u ratu s kriminalcima, ali su svojoj i našoj borbi za čistije odnose u hrvatskom nogometu napravili medvjeđu uslugu. Metode su im glupe, nasilničke i vrijedne svake osude, ali najviše ih određuje to što su jako neučinkovite i zapravo kontraproduktivne, a onda kao takve – posebno glupe. Tada ispad prestaje biti dio borbe i postaje individualni iskaz frustracije, a svaki rat zahtjeva disciplinu.
Možemo se praviti slijepi kao Luj XVI. ali svjesni smo kako je nasilje u Saint-Étienneu odgovor na godine nasilja u hrvatskom nogometu. U naš dnevnik možemo zapisati “Ništa.” ali tako se nećemo riješiti uzroka problema. Ovim putem u svoje osobno ime (jer u čije drugo mogu) osuđujem huliganistički ispad i poručujem da to nije dio moje osobne borbe za čistiji svijet oko mene. Ipak, odbijam u svoj dnevnik zapisati “Ništa.” jer potrebno je da s čišćenjem onih koji dovode tuđi život u opasnost očistiti i one s odijelima u ložama. U jednom će nam pomoći francuska policija, s drugima ćemo sami morati raščistiti.
Najbolje utakmice reprezentacije još od 2012.
Sva daljnja rasprava na temu zahtjeva dublje sociološko i sudsko shvaćanje teme, a to onda ostavljam drugima. Sada želim biti baba koja se češlja. Smirujuće je, katarzično je i čisto je. Na kraju krajeva, veseli me. A nekad, kad selo gori, najbolje što možeš napraviti je ogrijati ruke. I izvući neke zaključke.
Svjedočimo debelo najboljim utakmicama Hrvatske reprezentacije još od Eura prije četiri godine. I to je nešto što može veseliti. I Štimac i Kovač su na počecima svojih ciklusa imali nekoliko dojmljivih rezultata, ali nikad nisu imali igru.
Kvaliteta igre se ne mjeri golovima
Ono što želim naglasiti, je zabluda i krivo shvaćanje kako su golovi prikaz kvalitete igre. Kvaliteta igre se ne mjeri golovima, jer golovi mogu padati sasvim slučajno. Pitajte samo Čehe. Kvaliteta igre se mjeri kontrolom događaja na terenu. Moguće je igrati kvalitetno i pobjeđivati 1:0 i pobijediti 2 ili 3:0 s nekvalitetnom igrom, dakle bez kontrole, gradeći igru na slučajevima.
Kontrola također nije jednoznačan pojam, jer utakmicu je moguće kontrolirati na više načina. Barcelona, klubovi Pepa Guardiole ili Španjolska reprezentacija kontroliraju je posjedom lopte. SimeonovAtletico Madrid, klubovi Josea Mourinha ili Leicester imaju druge metode, njih lopta ne zanima, oni kontroliraju prostor ispred svog gola i tako kontroliraju utakmicu. Leverkusen, Borussia i klubovi Jurgena Kloppavisokim presingom kontroliraju protivnika, a onda posljedično kontroliraju i utakmicu iako izgleda kaotično.
Dovoljno kontrole za top 5 na Euru
Izabranici Ante Čačića, naravno, nisu na razini ijedne od tih kontrola, ali na prvenstvu su pokazali obrise sva tri modela. Iskreno, apsolutno nisam očekivao nešto tako. Ne da nisam priželjkivao, jednostavno u pripremnom razdoblju apsolutno ništa nije ukazivalo na to da možemo očekivati takvu kvalitetu igre. Međutim, kako smo tada opravdano kritizirali, tako sada treba pohvaliti Čačića, jer što god mislili o njemu Hrvatska je pokazala dovoljno kontrole da bude svrstana u top 5 reprezentacija na Euru.
Istina, igrali smo protiv Turske koja se sama raspala i protiv Češke koja je pokazala vrlo malo prema naprijed, a istodobno je bila nekarakteristično porozna u sredini terena nudeći goleme džepove prostora koje su naši igrači mogli iskoristiti. Međutim, to su momčadi koje su tu negdje s nama po kvaliteti, s njima smo u istom razredu nogometne Europe. Pola ocjene gore, pola dolje, ali tu smo negdje. I u dvije utakmice stvorena nam je jedna čista šansa iz igre (udarac glavom Turaka u prvom poluvremenu), a istovremeno uz malo više koncentracije u realizaciji stvorili smo dovoljno prilika za barem 6-7 golova. To govori o kontroli, a onda i o kvaliteti igre.
Znatan prostor za napredak
Naravno, postoji i prostor za napredak. I to golem prostor. Recimo Češka je od ovoga:
protiv nas ponudila ovo:
U datom trenutku, možda smo mogli i bolje iskoristiti koridore prostore u sredini i ono ponuđeno ne dupliranjem bekova, jer u daljnjim fazama turnira protivnik neće dopustiti da bude nadigran kao što je bila Turska i Češka. Dakle, napredak u realizaciji prilika je apsolutna nužnost.
Također, nameće se nužnost napretka u situacijama izlaska s loptom iz zadnje linije posebice u slučajevima protivničkog presinga.
Badelj nas mora učiniti nepredvidljivijima
Ispada da se u analizi za analizom obrušavamo na Milana Badelja, što zapravo nije istina. Njegova je uloga jako zahtjevna i normalno da je ima problema s navikavanjem na određene zahtjeve pozicije, a odgovornošću koju ima u igri je više pod povećalom. Danas je odigrao značajno bolju utakmicu u odnosu na Tursku što se tiče defenzivne role. Ne savršenu, ali za igrača njegovog profila vrlo dobru. Međutim, on je u svojoj suštini playmaker i pogreške koje radi u obrambenoj fazi mora kompenzirati kvalitetom u fazi izgradnje napada.
Inače, bolje je na njegovoj poziciji imati trkačke bombe i duel mašine poput Radoševića ili čak Jedvaja kojima se neće dogoditi da im se igrač ubaci kao Badelju u poziciji kod onog pada u našem kaznenom ili bježi u još nekoliko situacija. Kao playmaker mora donijeti kvalitetu više u iznošenju lopte, mora i tu rasteretiti Modrića i učiniti nas nepredvidljivijima i manje ovisnima o Luki.
Recimo u ovom slučaju:
Gdje Česi izlaze u presing i zatvaraju sve opcije Striniću, Perišić se mora spustiti, ali prvenstveno Badelj mora biti aktivniji. U tom slučaju Modrić bi se pomaknuo naprijed u dijagonalu sa Strinićem i Badeljom, a u ravninu s Perišićem i Hrvatska bi imala čist izlazak iz vrlo kvalitetnog pokušaja presinga Češke.
Reaktivna faza igre kao zalog optimizma Ovo su detalji, međutim ovakvi detalji dijele dobre od odličnih momčadi, a ako želimo napraviti taj korak naprijed, ovakve adaptacije moraju biti usvojene. One su korak prema još većoj razini kontrole. U tome je ključ aktivnija uloga Badelja koji je na grafici pasivan, ali u samo dva metra dalje i uz spuštanje Perišića imao bi 4 realne opcije za dodavanje i postao središnja figura u izigravanju presinga. Kao što je rečeno u najavi, Badelj je nebrojno puta dokazao da ima to u sebi, on je istinski playmaker i to nije sporno, samo mora biti aktivniji.
Oba zabijena gola su defacto pala kao posljedica oduzetih lopti i brze tranzicije. Dokaz je to da, usprkos kvaliteti koju imamo u veznom redu, puno bolje funkcioniramo kada kontroliramo prostor i napadamo kroz kontre. Tako nešto nije samo po sebi negativna stvar, dapače, može biti jako dobra pred završnu fazu.
Nerealna očekivanja o dominaciji u svakoj utakmici
Tamo ćemo igrati protiv jačih protivnika, kojima ćemo se teško nametnuti posjedom. Ne treba pretjerati i zaigrati bunker, ali i za vrijeme Štimca i Kovača, a posebno u eri Slavena Bilića najbolje smo izgledali u kontroliranim uvjetima podređenog položaja.
Mnogi to pripisuju nekom dišpetu i ponosu, motiviranosti protiv jačeg protivnika. Djelomično možda i jesu u pravu, ali sve u svemu ključan je kontekst. U takvim situacijama nitko ne očekuje da je protivnik lomi konstantnim pritiskom, ključno je biti dobro organiziran u obrani i iskoristiti prilike koje protivnik otvori.
To je zapravo idealna pozicija, jer Hrvatska ima dovoljno kvalitete da bude opasan protivnik baš svakoj reprezentaciji na svijetu, ali ipak nema dovoljno individualne kvalitete ni mehanizama u igri da dominira protiv nominalno boljih momčadi. Možda čak ni protiv onih iz svog razreda. Međutim, to su stvari koje namećemo sami sebi jer smo prvaci u nerealnim očekivanjima, očekujemo dominaciju u utakmicama kada to po nikakvim realnim parametrima ne bi trebali očekivati.
Modrić kao razlog za zabrinutost
Hrvatska je igrala bolje u odnosu na utakmicu protiv Turske i to protiv boljeg protivnika. Strinić je digao svoju igru za čitavu razinu, Badelj je popravio dosta segmenata u obrani, a Brozović se navikava na svoju rolu, slično kao i Rakitić koji razvija sve bolju suradnju s Mandžukićem u ulogama glavne i pomoćne špice. Ne veseli što smo itekako ovisni o Modriću. Zapravo, ne veseli njegova ozljeda jer takva ovisnost o najboljem igraču je itekako razumljiva.
Teško je odijeliti koliko je pad u završnici uzrokovan Modrićevim izlaskom, koliko prekidom i razumljivim padom koncentracije, a koliko nekim drugim okolnostima. Tako specifičan segment utakmice nije za analizu, previše je specifičan i ušli bi u sfere nagađanja, a to može obaviti svatko za sebe.
Optimizam koji nitko nije očekivao Osobno, očekivao sam zamjenu mjesta Rakitiću i Kovačiću. Kovačić kao dinamičniji igrač, skloniji driblingu bi se možda bolje snašao više u terenu, dok je Rakitić u Barci dokazao kako je igrač rafiniranog osjećaja za ritam i sigurno bi pomogao u ostvarivanju kontrole. A kontrola znači kvalitetu. Već utakmica sa Španjolskom će pokazati što Čačić misli o tome.
Četiri boda iz prve dvije utakmice, igra koja liči na nešto i popravlja se iz utakmice u utakmicu. Realno, malo tko ne bi potpisao ovo prije početka Eura. Šteta radi prosuta dva boda na dvije nepažnje u zadnjoj liniji i dva izgubljena skoka, ali prolaz je praktički osiguran, dakle cilj je osiguran. Ili gotovo osiguran. Možda i najveći učinak gubitak ova dva boda ima u tome što sada Čačić u utakmici sa Španjolskom neće moći odmoriti udarne opcije.
Ostaje nam vidjeti što je s Modrićem i kada će biti spreman nastaviti s igrom. Znamo da nije prošao pripreme, da je pod posebnim programom, ali isto tako znamo da nosi igru reprezentacije. Njegovo otpadanje iz ostatka turnira, pa čak i kraća pauza bi definitivno izbrisala velik dio optimizma koji se dosad lagano nataložio. Optimizma koji nisu mnogi očekivali. Postoje oni koji su vjerovali, ali to nije isto kao i objektivno očekivati.
