Dan kada je umro Josip Broz Tito, nedjelja, 4. svibnja 1980. godine, posebno se pamti zbog ujedinjenosti igrača Hajduka i Crvene Zvezde koji su u nevjerici prekinuti u 43. minuti utakmice, a kada su saznali zašto, zajedno su zaplakali.
Nisu plakali samo oni, plakao je čitav Poljud. U izravnom tv-prijenosu mogao se vidjeti i čuti plač i jecaj svih prisutnih.
Nakon prvotne tišine, pa plača i jecaja, s poljudskih tribina spontano se zaorilo: ''Druže Tito, mi ti se kunemo...'', u maniri najuigranijih pjevačkih zborova.
Prije nekoliko godina, Žarko Puhovski, hrvatski sociolog, filozof i politički analitičar usporedio je Split nekada i sada: ''Split je uvijek bio crveni grad. To je činjenica, kao što je činjenica da je Hajduk oduvijek bio partizanski klub, ma što danas neki pričali o tome. U Splitu je živjelo puno vojnih lica, a Hajduk i najjača Jugoplastika praktički su bile male Jugoslavije čiji su igrači dolazili iz cijele države. Neke od najvećih legendi Hajduka nisu Hrvati. Niški Nijemac Holcer, Srbin Beara, Slovenac Oblak… To što danas ljudi doživljavaju masovnu amneziju, dokaz je koliko je čovjek po prirodi elastično biće, sposobno se nakon nekoliko godina opet vezati za neku većinu, iako je ideologija te nove većine sasvim suprotna svemu onome u što je prije vjerovao.''
Nadodao je tome: ''Pritisak politike je u devedesetima bio strahovit, pa su se klubovi kad bi isticali naslove koje su osvajali u Jugoslaviji tvrdili da su bili prvaci 'bivše države', jer se to grozno ime Jugoslavije čak nije smjelo spomenuti. Osnovno sociološko pravilo kaže da društvo funkcionira kao njihalo. Ide iz ekstrema u ekstrem i teško ga je pronaći u sredini."