Na današnji dan prije točno 40 godina izrečena je legendarna rečenica koja i danas 'odzvanja' među sportskim komentatorima. Tog 22. prosinca 1983. Jugoslavija je u Splitu igrala protiv Bugarske u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Domaćinima je odgovarala samo pobjeda, a u 90. minuti na semaforu je stajalo 2:2.
Bozhidar Iskrenov doveo je goste u vodstvo u 29. minuti da bi legendarni Safet Sušić golovima u 31. i 53. minuti donio Jugoslaviji vodstvo potrebno za prolaz. No, u 60. minuti je Georgi Dimitrov vratio sve na početak. I krenula je drama.
Jugoslavija je pritiskala s maksimalnim rizikom, Bugari su nekoliko puta jurnuli u obećavajuće kontre, ali, srećom, svaki put neuspješno.
Jedna takva je bila i na samom kraju utakmice. Vratar Zoran Simović se nekako uspio dokopati lopte te ju je ispucao u novi napad Jugoslavije.
Utakmicu je za HRT komentirao legendarni sportski komentator Mladen Delić koji se bio pomirio s neuspjehom jer je mislio da nema više vremena. "Nema više vremena, 45:38", izvikivao je Delić.
No Španjolac Augusto Lamo Castillo odlučio je pustiti još jedan napad Jugoslaviji.
Zlatko Vujović je uputio posljednji centaršut u kazneni prostor, a stoper Partizana, Crnogorac Ljubomir Radanović, zabio je svoj prvi gol za reprezentaciju.
Tada je Delić u deliriju izrekao legendarnu rečenicu: "Ljudi moji, ma je li to moguće?!".
Jugoslavija se na kraju ipak plasirala na Euro, ali se tamo nije proslavila, izgubili su sve utakmice u skupini s Francuskom, Danskom i Belgijom.
