Za nikaj na svetu, ja menjal te ne bi,
moj Zagreb, tak imam te rad.
Svoj dom i veselje sem našel vu tebi,
za mene najlepši si grad.
Vse vugle ti poznam, i vulice znam,
vu tebi sem srećen i nikada sam.
Pa gdi god bum v svetu, popeval bum rad,
tu malu popevku posluhni ju sad:
Jer ti, ah ti najdrajši si mi,
najslajša popevka življenju si ti,
vu mojemu srcu najlepši si grad,
moj Zagreb, tak imam te rad.
Ova popevka Ivice Šerfezija, jedna od najljepših o Zagrebu, bila je draga pjesma jednom velikom čovjeku i dinamovcu. Čovjeku koji je bio pravi Plavi Devet. Čovjeku kojeg smo na vječna lovišta ispratili prije točno četiri godine, Zlatku Cici Kranjčaru. Ispratili smo ga tog petog ožujka nesretne 2021. uz zagorske popevke, Sinatrin My Way i riječi njegova sina Nike koje će ostati utkane u vječnost: “E, moj Cicek, znam da me sada gledaš odozgo. I da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu. A znaš koliko to ne volim. Bio si idol, vodilja, prijatelj, bio si dobri duh našega grada”.
I uistinu, Cico je bio dobri duh grada kojeg je volio više od svega. Grada kojem je donio brojne uspjehe. Počevši s onom mitskom 1982. kada se ekipi priključio u proljetnom dijelu nakon odsluženja vojnog roka i sa svojih 12 pogodaka vodio Dinamo do titule prvaka države. Ćiro je bio na klupi, Cico u napadu, a uz njega, Štef Deverić, Marko Mlinarić, Snješko Cerin, Milivoj Bračun, Velimir Zajec, Marijan Vlak i ostali junaci te generacije koja je vječno ostala upisana u DNK Dinama i Zagreba.
Zagrebački šarmer i fakin
Bio je 21. veljače 1982. godine kada je Dinamo predvođen Kranjčarom pred 50 tisuća ljudi na Maksimiru srušio Crvenu Zvezdu, preuzeo vrh tablice i do kraja sezone ga više nije ispuštao. Te sezone djeca, ali i odrasli, mahali su i golove proslavljali s Dinamovom lutkicom koju su zbog duge plave kosice upravo poistovjećivali s Cicom. 1983. nakon osvajanja Kupa Maršala Tita napustio je Dinamo i iz "Malog Beča" zaputio se u pravi Beč gdje je s Rapidom nizao uspjehe i u sedam godina zabio preko 100 golova upisavši se u legendu i u tom kultnom bečkom klubu.
Mural u čast momčadi Dinama iz 1982. godine
U Austriji je započeo svoju trenersku karijeru koju su također najviše obilježili uspjesi s Dinamom. Osvojio je duplu krunu dva puta i dva puta uvodio Modre u skupine Lige prvaka. S još jednim zagrebačkim klubom, romantičnim, nikad prežaljenim, NK Zagrebom osvojio je naslov prvaka Hrvatske 2002., a reprezentaciju je u nepogrešivom kvalifikacijskom ciklusu odveo na Svjetsko prvenstvo u Njemačku 2006. godine. Tamo se nije dobro proveo, ali Cico kao Cico i tada nam je priuštio scenu za pamćenje. Igralo se s Brazilom pred 30 tisuća hrvatskih navijača koji su u glas otpjevali najljepšu izvedbu Lijepe naše ikada igdje do dan danas. A naš Cicek, stoji uz klupu i lije suze koje su ostale upisane u hrvatsku kolektivnu nogometnu svijest.
Poslije je još ostavio trag u Iranu i Crnoj Gori, a vratio se i u Dinamo. Istina, trenerske kvalitete misu bile na razini nogometnih. Istina, imao je problema nakon karijere s alkoholom, kockom i dugovima, ali unatoč tome, ili možda baš zato, bio je utjelovljenje Zagreba. Pravi fakin i gospodin, "dobri duh našeg grada".
"Donesi još tri flaše da si spijemo po jednu" rekao bi naš Cico, a da se ne pravimo pametni, za kraj teksta poslužit ćemo se riječima čuvenog novinara Zvonimira Amiga Magdića:
„Anđeoski je pao s neba. Zlatan. I uvojaka i osmijeha. Bilo mu je devet godina. Nije ni čudno, totalni 'simpa', i zato – Cico.“
POGLEDAJTE VIDEO: Sastao se Izvršni odbor Dinama. Nije poznato koliko je Cannavarov odlazak realan
