Godine 1991. Vlado Kasalo napustio je Njemačku i otišao ratovati u hrvatski domovinski rat. Prethodno je suspendiran i osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu od šest mjeseci zbog ilegalnog klađenja. Njegova dva sumnjiva autogola kojima je Nürnberg izgubio utakmice postala su vječna neraščišćena tema njemačke nogometne povijesti.
Nakon godine dana izbivanja Kasalo se vratio u Njemačku te u dresu Mainza odigrao najbolje razdoblje svoje karijere. Od velike mu je koristi bila upravo Schäferova pomoć. O tome govori izvrsna priča 11Freundea naslovljena 'Eins, zwei Polizei'.
Gospodine Schäfer, kada ste posljednji put vidjeli Vladu Kasala? "U proljeće 1994. godine. Naš trener u Mainzu Josip Kuže ušao je u svlačionicu i izvijestio nas da se Vlado više neće vraćati."
Znate li što se dogodilo? "Čuo sam da je u noći prije tog dana, a igrali smo tada bili prvenstvenu utakmicu 2. Bundeslige, jednostavno spakirao kovčege i nestao. Bilo mi je jako žao zbog toga: u godinu i pol dana koliko smo igrali zajedno postali smo jako dobri prijatelji."
Koje je vaše prvo sjećanje na njega? "Bilo je ljeto 1992. godine. Otvorila su se vrata svlačionice i u kabinu je ušao čovjek kompletno odjeven u Versace. Samo su njegove sunčane naočale bile vrednije od svega što se nalazio u svlačionici."
Kasalo vam nije bio nepoznat? "Naravno da ne, poznate su mi bile priče o njemu iz njegovih nirnberških dana. Nije ga baš pratio naročito dobar glas. No, nakon što ga je Kuže predstavio, sve se zaboravilo. Sam je Kuže bio presretan zbog Kasalova dolaska. Meni se također odmah učinio simpatičnim."
Što vam se kod njega dopadalo? "Tipove poput njega uvijek sam doživljavao iznimno zanimljivima. Njegove duge vlasi, moderna odjeća i skupi automobili, izgledao je prokleto cool. Često smo izlazili večerima, u kafiće i diskoteke, tražili ugodno žensko društvo. Napravili smo nekoliko dobrih tuluma."
Skupa s drugim igračima? "Ponekad. Na primjer, bio je Kužeov rođendan. Kasalo se cijelo vrijeme ponašao vrlo uglađeno. Nakon što je trener napustio bar, Vlado je u taj čas izvadio hrvatsku rakiju koju je zvao Julička. Bilo je to piće koje mi ostali nismo mogli probaviti."
Drugi dan niste mogli trenirati. "(Smijeh.) Da, nazvao sam u klub i rekao da sam otrovao želudac ribom. Premda ribu, naravno, nisam jeo."
Koliko je Kasalu bio važan novac? "Uvijek ga je imao. Jednom nam je prilikom, dok smo u Berlinu gostovali kod Tennis Borussije, bilo provaljeno u svlačionicu. Nakon utakmice Kuže je pitao nedostaje li kome što. Vlado je pokazao prazan novčanik i rekao - 'Meni, 25.000 maraka!'"
Zašto je imao toliko novca kod sebe? "Njemu je to bilo normalno. Uvijek je rado pokazivao da ima novca. Novac je doživljavao kao statusni simbol. Ponekad je tijekom utakmice suparničke napadače znao provocirati govoreći im: 'Ja vozim Mercedes 500. Kakav ti auto imaš?'"
Odakle mu toliko novca? "Zarađivao je najviše u klubu jer je znao pametno pregovarati, pa je tako često dogovarao bonuse, posebno u automobilima. O ostalom možemo samo nagađati. Sigurno je samo da mu je novac uvijek služio isključivo za trošenje."
Čini se da vam je njegovo arogantno ponašanje imponiralo... "Ma bio sam i ja arogantan. No, Vlado je bio sasvim druga kategorija. Sjećam se jednih priprema u Italiji. Posjetio nas je Davor Šuker. Otišli su zajedno u šoping i Vlado mu je kupio ručni sat za 10.000 maraka. Meni je to bilo doista impozantno. Često smo zajedno išli u kupnju. Jednom prilikom nabavili smo si mobitele na koje smo bacili 1000 DEM. Mogli smo se čuti samo međusobno, jer nitko živ tih godina u Mainzu nije imao mobitel."
Jednom ste rekli da je Kasalo bio vrlo poštovan u hrvatskim barovima u Mainzu. Zapravo, ne samo da su ga ondje poštivali, nego ga se i bojali. "Da, malo je bio gangsterski tip. I mislim da ne pretjerujem..."
Kako to mislite? "Vjerujem da je imao jako dobre kontakte s miljeom kakav većina od nas poznaje samo iz filmova. No, Vlado je također imao i gangstersku čast. Na njega ste se mogli osloniti. Na koncu konca više mi se dopadao on nego svi oni malograđani i štreberi, tipovi koji bi uvijek na treninge dolazili na vrijeme i na sve što bi se od njih tražilo odgovarali s 'da' i 'amen'."
Kako su takvi štreberi izlazili na kraj s Kasalom? "S njime nije bilo šale. Sjećam se jednoga momčadskog sastanka nakon poraza, kad nam je prijetilo ispadanje. Jedan je igrač, tada noviji u klubu, rekao: 'Vlado, i ti bi mogao malo zapeti na treningu.' Vlado mu je samo kratko odgovorio: 'Mogao bih ja tebe opaliti po nosu!' Ja se nikad ne bih osudio kritizirati ga."
Niste s njime nikad razgovarali o njegovu vremenu u Nürnbergu, odakle je otišao pod sumnjom da je prodavao utakmice... "Nisam. Nije me niti zanimalo. Volio sam ga onakvog kakav je bio: šaljiv i zabavan."
U Mainz je 1992. godine stigao ravno iz građanskog rata na području bivše Jugoslavije. Jeste li ikad s njime razgovarali o ratnim strahotama? "Nikad. Sjećam se tek jedne teške noći. Bili smo u susjednim sobama u hotelu i probudio me intenzivan telefonski razgovor usred noći. Trajalo je od tri do pet ujutro. Vlado je vrištao i psovao na hrvatskom. Razgovarao je s meni nepoznatom osobom. Više sam mu puta dolazio reći neka se malo stiša. Svaki bi me put dočekao s prstom preko ustiju. Kad je završio, došao mi je i rekao: 'Guido, u ratu mi je poginuo dobar prijatelj. Sve je to sranje.'"
Je li rat na njemu ostavio traga? "Psihički se to nije primjećivalo. Tjelesno jest, i to ponajviše u prvim mjesecima nakon što nam se priključio. Nije godinu dana igrao nogomet. Bio je u ratu. Znao je imati ozbiljnih problema na treninzima, umorio bi se već nakon dvaju otrčanih krugova. Jednom je zaspao na stolu za masažu – pola sata prije utakmice.
U to je vrijeme već prošao njegov igrački zenit, zar ne? "Moguće. Svejedno, Vlado se vratio u formu. Bio je jedan od naših najboljih igrača: nevjerojatno dobar u igri glavom, elegantan u posjedu lopte, nesavladiv u duelu. Kud je on prošao, trava više nije rasla."
Je li u karijeri mogao postići više? "Mislim da je. Imao je puno peha i donio je nekoliko pogrešnih odluka. Možda je došao u Njemačku u pogrešno vrijeme, jer u ono su doba u jednom klubu mogla igrati maksimalno tri stranca. Slabo je govorio njemački i vjerojatno je često bio usamljen. Svejedno, bio je super tip i genijalan nogometaš."
