Priča oko simuliranja u nogometu jedna je od onih koje se svako toliko ponovno ožive i pokrenu brojne rasprave. Stavovi variraju od onih čiji bi autori dozvolili simuliranje, čak ga i potiču, do onih koji bi nogometaše zbog simuliranja izbacivali iz nogometa. Neymar, zvijezda Brazila i jedan od najboljih svjetskih nogometaša našao se na udaru javnosti zbog toga što, prema mišljenju javnosti previše vremena provodi na travnjaku, bez pravog razloga za to. U svim svjetskim medijima krenuo je opći linč Neymara, a ja ću ovim tekstom pokazati da, niti je Neymar prvi koji simulira, niti je on za to isključivi krivac.
Ako ne padne, igrač neće dobiti prekršaj
Kaže Alejandro Chacoff u svom long readu objavljenom na Guardianu:
"To naučiš vrlo rano. Ako te netko povuče za rukav, dodirne leđa ili samo uputi loptu blizu tvog tijela, odmah usporiš i padaš. Onda pogledaš suca i kažeš “Porra, falta, caralho! (jebemu, faul, kvragu)”."
Tako je to počelo, s pretjeranom dramatizacijom prekršaja u kojima postoji kontakt. Baš nitko ne može reći je li kontakt bio dovoljan za to da igrač padne, takve procjene nikad ne mogu biti određene sa stopostotnom sigurnošću. Postoji druga kategorija simuliranja, ona gdje nema kontakta, ali o tome ću nešto kasnije.
Ono što je posebno važno kod prvog razloga za simuliranje koji ide u korist igrača je činjenica da se prekršaj gotovo i ne sudi ako igrač ne padne. Naravno, piše gotovo jer uvijek imamo situacije profesionalnih prekršaja kod kojih je kontakt dovoljno očit i jasan da se prekršaj može dosuditi i bez da igrač padne, ali generalni sudački kriterij zastranio je do te mjere da igrač u šesnaest metara skoro uvijek mora pasti da bi dobio penal. Glavni problem kod ove situacije je da su igrači, čak i oni koji to ne rade isključivo kako bi prevarili suca, prisiljeni pasti inače prekršaja neće biti. Sigurno je da bi uz sankcije za simuliranja (samo ona nedvosmislena jer se ostala ne mogu realno prosuditi) trebalo poraditi i na samom sudačkom kriteriju. Znam, velik je to pothvat, možda i teško izvediv, ali nogomet svakim danom evoluira i suđenje mora pratiti taj korak.
Nogometaši moraju paziti na sebe
Igrači nekad naprosto moraju simulirati kako bi se sačuvali od nepotrebnih ozljeda. To je vjerojatno i najjači argument koji opravdava simuliranje, a u njemu se krije ta druga kategorija simuliranja (bez dodira) koju sam gore spominjao. Bez dodira ili s minimalnim dodirom, manje važno, važno je samo da igrač u toj situaciji nije pao s ciljem (barem u pravilu) da iznudi prekršaj, već da izbjegne kontakt koji bi mogao rezultirati ozljedom.
Kad se govori o ovoj vrsti simuliranja najčešće se ističe primjer Jurgena Klinsmanna koji je u finalu 1990. simulirao da izbjegne kontakt s Argentincem Pedrom Monzonom koji je nakon toga dobio crveni karton. Ne smatram da bi igrač koji je simulirao u takvoj situaciji trebao biti kažnjen i slažem se odlukom suca koji je Monzonu dao crveni karton jer je njegov start bio nepromišljen i bez obzira na to što kontakta nije bilo, mogao je biti poguban za Klinsmanna. Ako pogledate linkom iznad dodanu snimku primjetit ćete da Monzon ulazi s dvije noge, džonovima, u situaciji kad Klinsmann juri prema vratima Argentine u potencijalno opasnoj situaiciji za njihov gol. Prava je sreća da nije bilo kontakta. Igrače u ovakvim situacijama ne da se ne bi smjelo kažnjavati, već bi im trebalo zapljeskati što su u tom djeliću sekunde uspjeli odreagirati da izbjegnu start nekog "drvosječe" koji će za njega biti kažnjen samo crvenim kartonom, a mogao je potencijalno okončati jednu karijeru, ne zaboravimo primjer Eduarda Da Silve koji nije imao šansu izbjeći start Martina Taylora.
Nogometaši su ljudi, a ljudi varaju
Ajde da se ne lažemo, ima nas koji smo ponekad pomaknuli figuricu u šahu da prevarimo prijatelja koji nas je prije toga pobjedio deset puta za redom, svi smo se nagnuli da vidimo u koju će stranu prijatelj zapucati penal na PES-u (ako već nije sakrio ruke među noge ili u vrećicu) i svatko tko je ikad upalio Football Manager je barem jednom napravio omraženi save/load da pokuša prevariti igricu.
Ista stvar vrijedi i za simuliranje. Dok god su kazne minimalne, igrači će simulirati. Sad opet dolazimo do moje tvrdnje da se simuliranje dijeli u dvije kategorije, s kontaktom i bez kontakta. Upravo zbog te podjele kazne za simuliranje nikad neće ni moći biti ništa drugo nego minimalne. Kako će ona komisija od tri čovjeka koji to rade u Premiershipu (bivši nogometaš, sudac i menadžer) procijeniti je li simuliranje s kontaktom bilo namjerno ili je igrač pao jer je osjetio kontakt i odlučio uzeti faul koji bi možda zaslužio, a ne bi dobio da je ostao na nogama? Nikako. Jedino što oni mogu kazniti je blatantno i očito simuliranje poput onog Sergija Busquetsa koji "peek a boo" metodom provjerava je li sudac povjerovao u njegov pad. Sve ostalo oni ne mogu procijeniti s dovoljnom sigurnošću da nekome zalijepe kaznu.
Simuliranje je dio sporta
Koliko god prezirali simuliranje, mora se priznati da je ono prisutno otkad je igre, nisu sada došla neka modernija vremena pa igrači simuliraju jer su razmaženi, samo se broj simuliranja povećao zbog sudačkog kriterija koji je uvjetovao to povećanje. Također se mora priznati da ima situacija kada je i korisno, koliko god nam to kiselo bilo za progutati. I ono najvažnije, moramo prihvatiti da nema tih sankcija koje će iskorijeniti simuliranje jer je ono dio sporta otkad sport postoji, ali ne samo to, ono je dio čovjeka kao bića, bio on nogometaš ili automehaničar, svatko će u nekom trenutku pomisliti kako je dobra ideja napraviti nešto nečasno kako bi stekao prednost nad nekim drugim.
