NITKO NIJE PRIMIJETIO ŠTO SE ZAISTA DOGODILO: / Zašto je Rebić odjednom najjači i kako je Milan preko noći opet postao velik

Komentar: Ruku na srce s direktorom kao što je Ivan Gazidis, koji je već stekao određenu nepopularnost radom u Arsenalu, drugačije se i nije moglo gledati na budućnost Milana,

Bruno Herljević

Bruno Herljević

4.11.2020.
20:04
Profimedia

Defetizam je izraz, odnosno stanje, koje se ranije vezivalo uglavnom samo uz vojne pojmove. U svojoj suštini defetizam bi trebao značiti nevjerovanje u ratni uspjeh, nepovjerenje u svoje snage, sumnju u pobjedu, uspjeh, odricanje od aktivnosti iz straha od poraza, malodušnost.

Defetist je u svojoj srži otpadnik zbog malodušnosti i isprva je ovaj izraz označivao samo čovjeka koji u ratu ne vjeruje u pobjedu svoje domovine pa, očekujući poraz, širi paniku i ometa ratne napore, ali danas se općenito upotrebljava za čovjeka koji odustaje od pothvata, odnosno ometa neki pothvat zbog sumnje u uspjeh.

Danas, defetizam spominjemo vrlo često spominjemo u kontekstu nogometa, u kontekstu momčadi koje se nalaze u takvoj letargiji, u nekom beznadežnom ranjenom stanju, da se već unaprijed mire s neuspjehom i zapravo ne znaju kako se vratiti na ispravan kolosijek.

Trebali su to biti Boban i Maldini

Europski velikan, sedmerostruki osvajač Lige prvaka, višestruki osvajač Scudetta, momčad u kojoj su donedavno igrale možda i najveće zvijezde svijeta, AC Milan, zapao je u teško defetističko stanje i sve donedavno iz njega se nije uspio izvući.

Da ne ulazimo sada u prapovijest i ne lamentiramo o višegodišnjem sivilu koje se nadvilo nakon odlaska Silvija Berlusconija, zadržat ćemo se samo na ovom posljednjem periodu izvlačenja iz takozvanog defetističkog stanja. Priča je zapravo počela nedavno, prije malo više od godinu dana kada se promijenila operativna garnitura u klubu. Kada su došle klupske legende Paolo Maldini i Zvonimir Boban. Milan je pod njima, još neko vrijeme stagnirao i pojavljivali su se neki trzajevi da bi se stvari mogle promijeniti, ali realno nisu i dalje su djelovali kao otirač za noge u svojoj ligi, a izvan nje rejting im je još više padao.

Klub se u međuvremenu, već početkom 2019. godine, počeo pojačavati i čistiti od suvišnih i beskorisnih igrača, a Maldini i Boban trebali su biti dvojac koji će rasplamsati onu staru davno ugaslu vatru. Pogriješili su kada su doveli trenera Marca Giampaolija, koji je prije toga radio izvrstan posao u Sampdoriji i ranije u Empoliju. Giampaoli je imao sasvim pristojnu momčad, doduše dosta neuigranu i osvježenu nekolicinom novih igrača, ali preživio je samo sedam kola. Presudila su mu čak četiri poraza na otvaranju prvenstva, što i ne čudi toliko jer cijela je ta priča oko "renesanse" Bobana, Maldinija i nove garniture shvaćena baš onako kako se gotovo sve u Milanu shvaćalo proteklih godina - defetistički.

Gazidisove eskapade

Ruku na srce s direktorom kao što je Ivan Gazidis, koji je već stekao određenu nepopularnost radom u Arsenalu, drugačije se i nije moglo gledati na budućnost Milana, a čovjek je iz odluke u odluku ili iz eskapade u eskapadu, samo pojačavao skepsu. Pioli je trebao biti samo privremeno rješenje, dok ne dođe Gazidisov čovjek, ugledni operativac, strateg i revolucionar Ralf Rangnick. Priča s Rangnickom odrađena je vrlo aljkavo, neprofesionalno i uz golemu dozu nepoštovanja prema Zvonimiru Bobanu. Gazidis je iza leđa dogovorio Rangnickovo preuzimanje operative u klubu, što uključuje i Bobanov posao, samo pola godine nakon što je zaposlio Hrvata. Bobanu je, logično, pukao film i javno je u La Gazzetti dello Sport rekao što misli o klubu i o Gazidisu i tu je bio njegov kraj.

Iz našeg, hrvatskog, kuta gledišta to je bio skandalozan potez jer deblji je kraj izvukao Boban, ali zapravo, kada se gleda šira slika, u Milanu ovakve mućke i naprasne odluke nisu nikakva novost. Činilo se kako Milanu nema spasa jer i ta priča s Rangnickom je, baš u onom istinskom defetističkom duhu Milana, propala. Nijemac zbog cijele te priče s Bobanom i dogovorima iza leđa, već u samom startu nije bio dobro prihvaćen i navijači, kao i mediji, bili su skeptični pa ovaj na kraju nije niti došao.

Dolazak Zlatana

Međutim, tamo još prošle zime u jeku velike krize, dok je Boban još bio u klubu, u momčad se vratio Zlatan Ibrahimović. Činio se to, malo ovako, populističkim potezom, pokušajem da se Milanu malo pojača rejting nekim jačim imenom, prilika Zlatanu da završi karijeru u omiljenom klubu, a isto tako i da im malo podigne popularnost na društvenim mrežama jer to je ipak samoprozvani bog nogometa, Zlatan koji ima vojsku od 45 milijuna sljedbenika na Instagramu. Nemojte misliti da je to faktor koji klubove ne zanima, itekako ih zanima.

Zlatan, realno, Milanu nije igrački donio previše. Nije ni igrao svaku utakmicu od prve minute, neke je i presjedio, ali je donio momčadi ono što im je nedostajalo svih ovih godina. Pobjednički mentalitet.

Pobjednički mentalitet praktički je neki metafizički faktor u nogometu i često ga se zanemaruje, često se taktika, sprema, uigranost, kvaliteta sustava i još brojni drugi faktori guraju u prvi plan i označavaju se kao ključni za uspjeh neke momčadi. Ali, de facto, možda i najveću ulogu u cijeloj toj priči može odigrati baš pobjednički mentalitet.

Što je Zlatan točno napravio?

Kod Zlatana nema "ne možemo", nema "neću", što se kaže nema "labavo". Ibrahimović, ma koliko god on bio neozbiljan u svojoj 40. godini života, ma koliko god o sebi stalno govorio u trećem licu, ma koliko se uspoređivao s najvećima, govorio da je "bog", itekako ima izraženu lidersku crtu. Njegov autoritet na terenu i u svlačionici je neupitan, gotovo da vam ne treba motivator i kako Ćiro veli, galvanizacija, kada je on u ekipi. Nerijetko ga se može vidjeti i kako komandira suigračima na terenu, nerijetko i s klupe dobacuje, a kada povrh svega toga kao 39-godišnjak održava vrhunsku golgetersku formu, onda automatski postaje dinamo u svojoj momčadi.

Možda smo daleko od istine, možda i nismo, ali usudit ćemo se reći kako je Ibrahimović bio iskra koja je ponovo zapalila vatru u Milanu. Talijanski su mediji pisali baš kako je Zlatan bio taj koji je "probudio" već otpisanog Antu Rebića, koji se pretvorio u ključnog igrača i golgetera u samo pola sezone. Pisali su Talijani kako je baš Zlatanova odluka da ostane u klubu, jer ljetos je trebao otići, bila razlog da zadrže Stefana Piolija kao trenera i otpile Rangnicka, jer je navodno Šveđanin na tome inzistirao. Dakle po prvi put nakon dugo godina nekom je treneru Milan pružio priliku da radi u kontinuitetu i bez nekog pritiska, a za to je, možda i direktno, zaslužan Ibrahimović. U samo pola godine Ibrahimović je svojim karakterom anulirao sve ono negativno što se godinama gomilalo u Milanu.

Mentalitet

Mislite da priča ne drži vodu, da je taj pobjednički mentalitet nebitan faktor? Idemo vidjeti posljednje Zlatanove izjave, nakon slavlja u Udinama (2:1) u šestom kolu Serie A, u utakmici u kojoj je zabio gol "škaricama" i još asistirao suigraču.

"Prije nekoliko mjeseci su govorili da propadne svatko tko se vrati u Milan, pa da i mene čeka isto. Ali ja imam pravi mentalitet i nikad nisam izgubio strast. Nadmašio sam Ibrahimovića iz 2012. godine koji je tada bio star. Sada sam mlad. Imam 39 godina, ali ne razmišljam o tome. To je samo broj. Ja ću preuzeti pritisak na sebe. Suigrači ga ne moraju osjećati... Jer teški trenuci dođu svakoj momčadi tijekom sezone. A ovi su me momci podmladili", govorio je tako Zlatan i onda se dotakao baš mentaliteta.

Pa kaže ovako: "Mentalitet nam je dobar jer ekipa vjeruje u ono što radi. Trener Stefano Pioli ima vrlo mladu momčad na raspolaganju, a mojom krivnjom je prosjek godina nešto veći. Ne smijemo se zadovoljiti s ovime što smo napravili. Ova ekipa zna kako će naići vrijeme krize koje svi zajedno moramo prebroditi. U tim trenucima će moja odgovornost biti da ih povedem i popravim situaciju. Ja sam lider i moram ih voditi u teškim trenucima. A u dobrim trenucima ću ih morati podsjećati da nikada ne budu zadovoljni. Do sada smo dobri, ali još ništa nismo osvojili. Ako nastavimo da pobjeđujemo, dečki će shvatiti koliko je to dobar osjećaj. Ne smijemo se zadovoljiti ovime, moramo biti sve gladniji i gladniji. Hajde da ne pričamo o naslovu prvaka, hajde da pričamo o svakoj sljedećoj utakmici. Svaki meč je za nas finale".

Druga strana Zlatana

Teško je zamisliti neozbiljnog šereta kao što je Zlatan da ovako trenerski, vizionarski i pedagoški govori o svojoj momčadi, ali eto, to je neka druga strana Zlatana. Ta je Zlatanova strana dogurala Milan, s istim onim Piolijem, s istom onom igračkom garniturom kao lani, do prvog mjesta ove sezone u Serie A. Dogurala ih je do nevjerojatne brojke od 23 utakmice bez poraza. Dogurala ih je do statusa favorita za osvajanje Scudetta. Dogurala ih je do statusa favorita za osvajanje Europa lige. Ali što je najvažnije vratila je vjeru navijačima u oporavak Milana.

Nekako se čini da je Zlatan natjerao klupsko vodstvo da prestane donosi ishitrene i odluke, kao, recimo, one s otkaznom Zvoni Bobanu ili preuranjenim smjenjivanjem trenera ili možda s preranim otpisivanjem Ante Rebića.

Bilo kako bilo, povratak među europsku elitu još je daleko i pitanje je hoće li Zlatan biti tu sljedeće sezone, ali iz našeg kuta gledišta on je bio taj koji je pobijedio defetizam i koji je vratio klubu taj pobjednički mentalitet, a on je zapravo determinirajući faktor koji klub čini velikim ili malim. A eto, Milan je sada na dobrom tragu da opet postane "veliki" klub.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Možda će te zanimati

Friteza Pro Delimano
Od 479,95knOd 599,95kn
Pržena hrana s manje masnoće? Moguće je uz Pro fritezu na vrući zrak. Naručite Online.
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali