Ako pitate prosječnog simpatizera i navijača Dinama koja mu je najdraža i najveća pobjeda omiljenog mu kluba ikad, uvjereni smo kako bi barem pola, ako ne i većina istaknuli povijesno razbijanje Partizana na Maksimiru 30. srpnja 1997. Maksimir je te noći bio u transu, skoro 40 000 navijača natiskalo se na zagrebačko nogometno zdanje koje se doslovno - treslo!
OBLJETNICA LEGENDARNE UTAKMICE NA MAKSIMIRU: Partizan je u Zagrebu popio pet komada: “Odmah smo pokazali tko je gazda”
'Parni valjak' doživio katarzu od 'plavog stroja'
Parni valjak iz Beograda doživio je katarzu od plavog stroja, koji ga je doslovno pregazio. Dinamo je tada, naime, bio domaćin Partizanu u uzvratnom dvoboju 1. kvalifikacijskog kola za ulazak u Ligu prvaka, bio je to prvi nogometni okršaj s nekim klubom iz Srbije nakon Domovinskog rata u kojem smo pobijedili i obranili svoju zemlju.
Ime maksimirskom klubu tada je bilo Croatia, nametnuto režimsko ime tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana s kojim se nisu slagali navijači. Oni su navijali za Dinamo, isto kao i vjerojatno svi u gradu i državi. Stoga će potpisnik ovog teksta kao ime kluba koristiti "sveto ime". Dakle, Dinamo je tada u ljetnom prijelaznom roku ionako jaku momčad (Ladić na golu, Šimić u obrani, Krznar, Jurić, Marić, Mujčin, Viduka, Cvitanović u napadu) osjetno je pojačao genijalni Robert Prosinečki, ambicije su dosezale modro nebesko plavetnilo...
Poraz u Beogradu samo je nabrijao plavu navijačku vojsku
No, u prvoj utakmici u Beogradu Partizan je pobijedio 1:0, iako je Dinamo bio bolja momčad. Po povratku u Zagreb u zračnoj luci Pleso tužne igrače dočekalo je iznenađenje u obliku nekoliko tisuća navijača koji su stigli na Pleso, kako bi odmah dali potporu svojim ljubimcima. Navijalo se i skandiralo, gorjele su baklje i dobro se raspoloženje odmah vratilo među dečke...
OGORČENI CVITANOVIĆ NAKON ŠAMARA U ISTRI: ‘Razočaran sam, nisam ovo očekivao. Takvo što nikad više neću dopustiti’
Igrači su znali kako su bolji, jedva su čekali uzvrat. U gradu je tih dana nešto posebno bilo u zraku. Reći "kako se tražila karta više" ne dočarava interes koji je vladao za ovaj epski dvoboj nas i "njih", kako se to tada gledalo, u poslijeratnim godinama.
"Lijepe uspomene, jako lijepe uspomene, neopisiv događaj i jedna velika pobjeda", kazao nam je Igor Cvitanović, legendarni golgeter Dinama koji se u razgovoru za Net.hr prisjetio jedne od najslavnijih utakmica hrvatskog nogometa...
Sjećamo se svi one brojalice
Nakon te pobjede, svako malo dijete u Zagrebu valjda je znalo onu brojalicu: Marić, Cvitanović, Viduka, Marić, Cvitanović...
"Hahaha, tako nekako, razbili smo ih, to definitivno", govori nam Igor.
Kakva je euforija vladala u Zagrebu zbog utakmice i kakva su očekivanja imali navijači od Dinama svjedoči i ona legenda koja govori kako su igrači među sobom govorili, kako je vladalo razmišljanje u stilu"ili ćemo sad ovo proći ili ćemo svi zajedno bježati iz grada"...
"Tako nekako, da. To smo negdje imali u podsvjesti, ali isto tako znali smo da smo kvalitetniji i bolji. Znali smo i nakon prvog susreta u Beogradu da smo bolji, znali smo i pred prvu utakmicu da smo bolji i tako smo se ponašali i u Beogradu, iako smo izgubili. Znali smo da smo bolji i to smo pokazali u Zagrebu utrpavši im pet komada".
Petarda u mreži Ivice Kralja
Da, to je baš bilo torpediranje, petarda u mreži Ivice Kralja... Vjerojatno vaša najveća utakmica, ili ne?
"Nije, moram reći da nije. Gledajte, to je samo zbog toga što je to prva utakmica hrvatskih i srpskih klubova nakon rata, pa je tako ostalo upečatljivo, zapamćeno. Pa, zašto bi Partizan uopće i bio u kombinacijama mojih najvećih utakmica. Jedna od najznačajnih je sigurno, zbog rata i svega ostalog. No, bilo je i većih u mojoj karijeri".
Tribine su se tresle, dosta će ih kazati, govorim o vašim tadašnjim suigračima, kako im je to definitivno bila najbolja atmosfera na Maksimiru, ambijent pred kojim su nastupili. Još uvijek postoji ona priča da su se Srbima tresle gaće u tunelu kad su izlazili na predstavljanje i početak utakmice. Partizanovi su igrači izašli na zagrijavanje sat vremena prije utakmice i dočekao ih je prodorni zvižduk, bilo je i pogrdnih skandiranja, sve im je to već na početku prisjelo, a čekalo ih je još 90. minuta pakla... "Došao je i taj dan, umro je Partizan", pjevalo se na tribinama. Doista, taj dan Partizan je umro u Zagrebu, a navijači su svojim skandiranjem i navijanjem za Dinamo zaledili crno - bijele koji nisu znali gdje im je glava, a gdje g*zica...
Prilazi Maksimiru bili zakrčeni, stadion je bio ispunjen već dva sata prije utakmice
Svi su prilazi Maksimiru bili zakrčeni, stadion je bio ispunjen već dva sata prije utakmice, grad Zagreb i čitava država disali su plavo, crveno - bijelo, disali su za Hrvatsku, za Dinamo...
"Je, gledajte, ja nikad nisam do tad igrao pred punim Maksimirom i, po meni, nikad bolja atmosfera nije bila na Maksimiru. Trnci su me prolazili u trenutku kad smo autobusom dolazili pred stadion. Mi kad smo se približavali Maksimiru čuli smo navijanje sa stadiona. Vidjeli smo da su tribine pune. Sat i pol prije utakmice, kad smo izašli na travnjak, svjedočili smo ludnici i punim tribinama. Naravno da te to sve malo strese, ali te i dodatno motivira", objašnjava nam Igor koga smo upitali je li on osobno bio nervozan prije početka?
"Nisam, ja vam inače nisam neki trtaroš i nisam nikad bio nešto previše nervozan prije utakmica. Mene to nije pretjerano diralo. Meni je to bilo motivirajuće, kao i to što smo izgubili prvi dvoboj i naša koncetracija bila je samo na izvedbu onog što trebamo napraviti. Stoga sam samo razmišljao o tome kako što prije treba postići gol, kako igrati, kako se ponašaju u igri.
Zabio dva, namjestio jedan
Navijači te nekad nose i malo više te emocije uzmu, prođe ti kroz glavu, ali uvijek sam bio hladne glave.... Te noći, nezaboravne noći, zabio sam dva gola i jedan namjestio Silviju Mariću. Da, bila je to lijepa utakmica i statistički gledano. Međutim, mislim da je čitava momčad igrala na vrhunskom nivou. Ne možeš ti bez kolektiva i dobre igre ne možeš dobiti nikog, a kamoli ne i momčad Partizana koji je spadao u 'veliku četvorku', bio tada prvak Srbije. Morali smo dati sve od sebe i biti koncetrirani, usredotočeni na svoju najbolju izvedbu, kako bi se sve na terenu poklopilo u onom najboljem izdanju".
Poput rock zvijezda? Ili možda ipak ne...
Zanimljivo, ali Igor Cvitanović i akteri tog uspjeha, je li to do novinara koji ih nikad ne pitaju (nisu pitali ili su ih bar pitali rijetko) kako su im izgledali dani nakon te veličanstvene noći? Pretpostavljamo da su naši plavi junaci bili nešto poput rock zvijezda, nisu smjeli izaći na ulicu a da se fanovi ne okupe oko njih...
"Haha, nije baš tako bilo, ali je bilo jako lijepo. Svi ti dani poslije bili su nezaboravni. Bilo je lijepo biti igrač Dinama u tom trenutku. Mislim da se čitava Hrvatska ponosila s nama i da smo napravili pravu stvar za Hrvatsku i za sebe. Jer, budimo iskreni i realni, nogometaši prvo igraju za sebe, a tek onda za druge. Naravno, svi smo si tom utakmicom napravili reputaciju. No, brzo smo morali zaboraviti Partizan i osvrnut se na Newcastle. Morali smo se spustiti na zemlju i usredotočit se na sraz s Englezima koji je bio dramatičan. Sve brzo dolazi, nemaš previše vremena za slavlje, već ti je za nekoliko dana nova utakmica. Sve u svemu, tu utakmicu, te dane, nikad nećemo zaboraviti", zaključio je Igor Cvitanović.
