MOŽE LI HRVATSKA PONOVITI USPJEH SA SVJETSKOG PRVENSTVA? / Svi ignoriraju jedan ogroman problem. Mi nećemo, pa kud puklo...

Prije dvije godine, otprilike u ovo doba godine, pričalo se o renesansi u reprezentaciji

4.12.2019.
14:05
Igor Kralj/PIXSELL

Znatno teže nego što se očekivalo Hrvatska je izborila nastup na Europskom prvenstvu 2020. godine. Ždrijeb je na kraju odlučio, ha, možda čak i ne toliko u korist popularnih Vatrenih i donio im Englesku, Češku i pobjednika play-offa između Škotske, Izraela, Norveške i Srbije. Hrvatska će prvu utakmicu igrati 14. lipnja protiv Engleske na Wembleyju, u drugom kolu ćemo 19. lipnja igrati protiv Češke u Glasgowu, a u trećem kolu 23. lipnja ponovo u Glasgowu. Čini nam se kako do tada ima još podosta vremena, ali zapravo nema. Za Hrvatsku nema, za tip-top posložene ekipe poput Francuske, Njemačke, Španjolske ima, ali za Zlatka Dalića i njegove vojnike, malo je vremena.

Prije dvije godine, otprilike u ovo doba godine, pričalo se o renesansi u reprezentaciji, barem kada je u pitanju vodstvo ekipe. Dalić je po dolasku pokazao ono što se godinama, još od Slavena Bilića, nije moglo vidjeti. Natruhe nekog smislenog sustava, nicala je nekakva ideja o filozofiji, počeli su se kroz neko vrijeme razaznavati nešto korisniji mehanizmi u igri... Zatim je nastupilo Svjetsko prvenstvo u Rusiji gdje je Hrvatska, nećemo se lagati, uz podosta sreće osvojila drugo mjesto. No, osvojila ga je i lijepim timskim nogometom, baš kao i živcekidajućim bezidejnim izdanjima gdje su utakmice rješavali individualnom kvalitetom pojedinih nogometaša.

Mogu li ponoviti uspjeh?

Svjetsko prvenstvo moramo gledati kao izoliran slučaj jer se na njemu, ako je na izborničkoj klupi dobar psiholog i motivator poput Dalića, igrači se gotovo pa nesvjesno psihički uzdignu na znatno višu razinu od one na kojoj operiraju kroz godinu. Zatomljuju se tu sve nesuglasice, pregrizu se sitne ozljede, komunikacija i odnosi izvan terena su pozitivni, nema stresa, nema panike, navijači daju svoj obol i na koncu se generira atmosfera u kojoj ovako specifična reprezentacija poput Hrvatske, doista može napraviti rezultat. Međutim, ono što se mi moramo pitati, jer ipak nismo poltronski novinari i ne radimo ni u čijoj PR službi i to nam je na koncu i posao, može li Hrvatska na isti ovaj način, s nerazvijenim sustavom i uz golem nacionalni naboj, ponovo odjahati do trona, ovaj put europskog?

Kratko i jasno. Dojma smo da ne može. Hrvatska je u međuvremenu popravila lošu krvnu sliku na tribinama. Kvragu, to drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu najviše nam je na kraju značilo zbog toga što su se na utakmicama Hrvatske ponovo počeli okupljati navijači u velikom broju. Ipak, sada to postaje indirektan problem. Zašto? Pa recimo ovako. Vatreni su godinama prije ljeta 2018. godine igrali pred pogrebnom kulisom na Maksimiru i kada je na snazi bila zabrana pa čak i kada nije, zbog čega su nerijetko igrači nakon dobivenih utakmica izlazili pokisli i ogorčeni jer ih nitko živ ne gleda i bodri na stadionu. Isticali su mnogi kako je baš to razlog zbog kojeg igraju slabije jer ostaje im dojam da, kao, ne igraju za navijače.

Nacionalni naboj

Danas je priča malo drugačija. Gdje god u Hrvatskoj Vatreni igraju stadioni su puni i tako već više od godinu dana. Stvorila se navika da će grmjeti s tribina i igrači računaju na to, da se to podrazumijeva, a vrlo brzo se vidjelo da nije baš problem bio u tome što navijača nema, odnosno, da neće navijači biti ti koji će nositi Vatrene do pobjede. Dobro, djelomično vjerojatno i jest nedostatak navijača bio problem, ali suštinski problem ipak je dublji.

Stadioni su puni, a Hrvatska divljački oscilira. Malo izgledaju kao vrhunski uigrana ekipa, recimo na prvoj utakmici sa Slovačkom kada su ih rastavili sa 4:0, a onda već u sljedećoj s Azerbajdžanom gledamo "sunday league" Vatrene. I takvih je slučajeva bilo na bacanje, od one utakmice s Mađarima u ožujku pa do solidne izvedbe na Poljudu protiv iste ekipe ili užasavajućeg hladnog tuša protiv Španjolske u Ligi nacija kada su na otvaranju poraženi sa 6:0, a opet kasnije su istu ekipu tukli sa 2:1 i to u opet nelošem izdanju.

Situacija s Englezima...

Nešto ne valja i to je evidentno. A Hrvatsku na Euru sljedeće godine čekaju, za sada nam je poznato, dvije izrazito nezgodne reprezentacije. Englezi su mlada momčad s izrazito inteligentnim izbornikom Garethom Southgateom koji reprezentaciju poima više kao klub u kojem igraju samo nogometaši u optimalnoj formi i u kojoj veći dio vremena posvećuje taktici, a ne toliko filozofiranju i psihologiji. O Englezima već sve znamo, znamo da se s njima može igrati, da ih se može dobiti, ali jednako tako da imaju dovoljno oružja u svom arsenalu da bez problema rastave bilo koju ekipu u Europi.

No, Česi su već enigmatični. U Hrvatskoj već ionako postoji problem o poimanju Čeha. Često se, pomalo bezobrazno i nepotrebno, Hrvati sprdaju na račun Čeha, koji su, nota bene, nacionalna manjina u Hrvatskoj i broji ih se negdje oko deset tisuća. U to zašto ih se sprda ne želimo ulaziti, obično je vezano uz neke, nazovimo to tako, imaginarne turističke navike koje Česi, kao, njeguju. Bitno i nebitno za našu priču. No, Čehe se na isti način podcjenjuje u nogometu. Pitajte desetero poznanika što misle kako će Hrvatska proći s Česima i onda pobrojite koliko vam je njih odgovorilo na ovaj ili sličan način - "ma to su Česi... Što će oni"...

... i Česima

E, pa to je problem. Česi nemaju previše igrača koji igraju po najjačim europskim klubovima poput Hrvatske, ali su vrlo dobra, kompaktna i posložena ekipa. Ono što je također prednost Češke jest što im reprezentaciju i udarnu postavu čine uglavnom nogometaši praške Slavije, koja nastupa u Ligi prvaka. Oko sedam igrača cirkulira njihovom reprezentacijom, a oko četiri ih se može naći u udarnoj postavi. Automatski to znači bolja kohezija i sinergija na terenu. Prvo ime Češke je mladi Alex Kral iz Spartak Moskve, tu je i stasiti napadač Patrick Schick od zvučnijih, ali zapravo kod njih uopće nema naglaska na pojedinca već je u fokusu momčad. A takve su ekipe daleko opasnije od steroidnih reprezentacija nakrcanih megazvijezdama i barem zvučnim imenima.

Četvrtom ekipom skupine nećemo se baviti jer još nije poznata, ali jasno je već sada kako će Hrvatska igrati protiv ekipa koje ne igraju na mišiće i individualni performans pojedinaca već protiv dobro posloženih momčadi.

Hrvatska se mora uozbiljiti

Što Hrvatska mora popraviti? Želimo li proći skupinu onako lako kao na SP-u trebat će nam sreće, ali želimo li je proći bez oslanjanja na metafizičke elemente, onda na nekim stvarima treba poraditi. Ono što je kroz cijeli ovaj kvalifikacijski ciklus baš jako upadalo u oči jest katastrofalan napad Hrvatske na postavljenu obranu. Hrvatska ima ozbiljnih problema pri izgradnji napada, a generalni je problem taj što bekovi ne sudjeluju dovoljno u izgradnji napada, odnosno što se zadržavaju preduboko na svojoj polovici, a zapravo bi trebali biti barem negdje oko centra ili na protivničkoj polovici. Općenito je problem što vezni igrači napad grade preduboko i spuštaju se gotovo na stoperske pozicije kako bi pokrenuli igru. Dakako, problem tu leži u stoperima koji ne mogu, dakako ne svojom krivicom, voditi igru i time osloboditi vezne igrače dodatnog posla.

Rješenja za taj problem postoje. Lovren i Vida su izvrsni u "man markingu", sjajni u skoku i duelu, ali nije im u krvi iznošenje lopte gotovo do protivničke polovice i kreacija odnosno prepoznavanje zona u kojima se može pokrenuti napad. Dino Perić ili Duje Ćaleta-Car taj posao rade u svojim klubovima, te bi ga lako mogli raditi i u reprezentaciji. S bekovima je već problem jer osim možda BorneBarišića koji se nešto bolje snalazi u ofenzivi, Hrvatska nema ofenzivnih bekova, odnosno "wing-backova". Mogli bi to igrati Karlo Bartolec ili Josip Juranović na desnoj strani, ali dok se ne vrati ŠimeVrsaljko, Dalić je u velikom problemu.

Desni bek

Tin Jedvaj koji za sada ima prednost ispred svih, nije i ne može biti rješenje. Jedvaj je stoper i to vrlo dobar i moglo bi ga se puno bolje iskoristiti na toj poziciji jer zna igrati s loptom i može organizirati napad, ali na beku je on slaba točka koju će svaki protivnik koji bolje odradi analizu koristiti. Jedvaj bi lako mogao biti igrač koji će, kod momčadi koje igraju visoki pritisak, a nema koja više ne igra, upadati u zamku i od njega bi mogli kretati protuudari, a Hrvatska ako želi ostati konkurentna mora eliminirati takve igrače iz sustava ili ih prilagoditi. Isto tako, Jedvaj nerijetko instiktivno s bekovske pozicije skreće u sredinu i ostavlja previše prostora protivničkim krilnim igračima za bilo kakav posao. Kažemo, Juranović ili Bartolec bili bi rješenje jer su po prirodi desni bekovi i imaju moć ponavljanja, neloš centaršut i kakvu takvu odgovornost prema obrani.

Problem koji nitko ne doživljava

Iako se možda to ne čini tako velikim problemom, on to zaista i jest jer imati dvojicu, odnosno četvoricu igrača više u napadu, mislimo tu na aktivnije ofenzivne bekove i uvođenje "ball playing" stopera, automatski znači osloboditi Modrića, Rakitića, Kovačića, Brozovića ili tko će već igrati vezu, konstatnog spuštanja u zadnju liniju i preuzimanja igre. Znači kako će svakako biti manje širenja vezne linije i krila kod Hrvatske kako bi se rastegnule protivničke linije, jer do sada su krilni igrači praktički grlili liniju i tu i tamo se ubacivali u sredinu, što je u biti ostavljalo ogromne rupe u sredini i tjeralo organizatore (uglavnom Modrića) na dodatnu trku i traženje kanala gdje može progurati loptu. Bekovi bi tu odradili linijski posao, krila bi krenula u sredinu, napadač bi dobio više prostora za spuštanje i kretanje po zadnjoj liniji, međuprostoraš Vlašić bi imao bliskiju potporu organizatora, Modrić više igrača na raspolaganju...

Ima tu još problemčića ili slatkih briga poput koga staviti kao partnera Modriću, Rakitića ili Vlašića, koga postaviti u napadu Petkovića ili Kramarića, na krilu Rebića ili Brekala i tako... A ima i kadrovskih nedoumica poput treba li zvati Kalinića i Slugu koji ne brane u klubovima, treba li zvati još ponekog mladog igrača kako bi se pojačale opcije na deficitarnim pozicijama, ali sve u svemu, Hrvatska ima još podosta posla, a kao što smo ranije rekli, vremena je zaista premalo.

Možda će te zanimati

Telegram

Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali