"Iznenadio me poziv novinarke iz Beograda. Žele čuti moje mišljenje o odlukama njihovog izbornika gospodina Mihajlovića da igrači koji ne pjevaju svoju himnu i ne plješću na tuđu himnu neće biti pozivani u najbolju vrstu.
Hm i opet hmm! Pitanje prava i obaveza. Svatko ima pravo kao izbornik nametnuti pravilnik ponašanja bez obzira sviđalo se to ili ne velikoj većini. Svaki izbornik ima pravo tražiti od svojih igrača da promijene stare navike za koje isti smatra da su bitne. Svaki izbornik ima pravo bla, bla, bla… Mogao bih navesti još stotinu razloga koje svaki izbornik može uvesti kao novinu. Trener i izbornik nisam, ali da kojim slučajem jesam, onda sigurno preduvjet nastupanja u reprezentaciji ne bi bilo pjevanje himne.
Kako to uopće izgleda kad nekome naredite da pjeva himnu? Nije li to vrijeđanje unutarnjeg intimnog prostora koji pripada samo vama i vašoj slobodnoj volji?! Lijepo je vidjeti kad cijela momčad pjeva himnu, ali nema ništa loše u tome što netko ne pomiče usne. Nismo svi isti, netko pjeva u sebi, netko naglas, a netko je totalno odsutan... Ne izražava se svatko pjevanjem ili vikanjem...
Pokušavam se sjetiti svojih nastupa i moram vam reći da sam bio poprilično nestabilan pjevač. Nekad sam pjevao, ali većinom nisam – i što to onda znači? Znači li to da sam ja manji patriot? Znači li to da ne volim dovoljno Hrvatsku? Znači li to da sam na krivom putu i loše odgojen?
Ako ne pjevam himnu, ako se moje usne ne pomiču jer jednostavno nisam naučio pjevati naglas pred kamerom, što onda? Što ako ne pjevam himnu jer su mi se zaledile usne od prevelike doze adrenalina? Što ako ne pjevam himnu jer to sveto vrijeme koristim za zadnju psihičku pripremu predstojeće tekme? Što ako sam mišljenja da igrači svoju himnu pjevaju ponašanjem i izgaranjem na terenu i izvan terena, a ne pomicanjem usana i proizvodnjom decibela? Konačno, ja pjevam samo kad sam opušten, a govorimo o trenucima krajnje napetosti", istaknuo je Stanić. Ostatak kolumne možete pročitati na portalu Igralište.hr.
