"Ne treba nikakav marketing. Ne treba nikakva nagradna igra. Ne treba hvatati sponzore, ne treba nikoga moliti, ništa dijeliti jer sve se događa nekako samo od sebe. Pogađate o čemu je riječ. Tog dana, tog velikog i povijesnog dana u goste nam stiže reprezentacija Srbije. Stiže protivnik kojeg ne treba dodatno predstavljati. Stiže nam u goste reprezentacija koja će konačno napuniti, čak i prepuniti Maksimir. Traži se ulaznica viška... Odbrojavanje je počelo, a to sam shvatio jer mi je mobitel postao nešto nemirniji, češće vibrira... Već sad me ljudi zovu da se pribilježe za ulaznice. Čak me i novinari zovu da prognoziram što bi se sve moglo dogoditi tog dana. Nema veze što ima još mjesec dana do utakmice, nema veze što će se još puno stvari dogoditi u međuvremenu, bitno je biti prvi, važno je nabrijati ionako nabrijanu atmosferu.
Ujedinit će se Hrvatska taj dan, vjerujte mi, sjever i jug bit će jedno, HDZ i SDP bit će jedno, tajkuni i radnici bit će jedno, ukratko – spojit će se naoko nespojivo. Koga briga za krizu? Koga briga za kreditni rejting, za korupcije i sve afere?! 22. ožujka se puno toga briše iz naših memorija, zaboravlja se zapravo sve osim jednog: kako ući na stadion i biti djelić toga? Svi oni nesretnici što nemaju rodbine u Hrvatskom nogometnom savezu ili nisu tako financijski moćni, morat će se zadovoljiti gledanjem preko malih ekrana. Njihova utjeha će vjerojatno biti malo kokica i previše piva, a nagrada ih čeka nakon utakmice – suze ili pjesma, ovisi o rezultatu. Oni će jednostavno navijati ispred ekrana, strepiti i moliti Boga... sve u isto vrijeme. Vjerojatno će se osjećati manje vrijednim Hrvatima jer nisu uspjeli nabaviti dragocjeni komad papira – ulaznicu.
Tog dana ću biti poprilično žalostan, jer upravo dok ovo pišem, uviđam da samo Srbija može spasiti hrvatski nogomet. Kakav apsurd! Samo Srbija može mobilizirati sve navijačke skupine, dolazak Srbije može ispuniti maksimirski stadion do posljednjeg mjesta, a za sve druge atraktivne protivnike nisam siguran. Nadam se da sam u krivu, iskreno se nadam da nije tako, ali se bojim istine. Čudno je to, ova utakmica će biti interpretirana na sto i jedan način. Vratit će nas u prošlost, iako za to nema potrebe, jer mi ionako živimo u prošlosti. Otvorit će se stare rane koje nikad nisu niti zarasle. Iskreno, malo me strah da će sve biti važnije od nogometa. Upamtite jednu vrlo bitnu stvar: nogomet ne pozna granice. Nogomet nema ništa s politikom. Sport općenito nema dodirnih točaka s politikom bez obzira kako se netko trudio da bude obrnuto! Sport bi trebao biti uvijek iznad politike! Tog dana (22. ožujka) prepuni Maksimir bi trebao dočekati reprezentaciju Srbije kao i svakog drugog protivnika, s respektom i poštovanjem.
Bit će to pravi test za sve nas, bit će to dan kad ćemo sigurno spoznati koliko smo i sazreli kao nacija. Znam o čemu govorim jer sam i sam igrao dvije kvalifikacijske utakmice protiv reprezentacije Srbije. Oba susreta su završila neodlučeno što se rezultata tiče.... Što se tiče onoga izvan terena, moram reći da sam se naslušao i nagledao svakakvih gadosti, kako s jedne, tako i s druge strane. Nema potrebe da vam govorim detaljnije o stvarima za koje svi znamo da im nije mjesto na stadionima. Nadam se i vjerujem da smo ipak nešto zreliji i pitam se zašto ne bismo upravo mi bili primjer drugima? Zašto ne bismo bili promjena kakvu očekujemo od drugih? Sve ovo pišem jer sam poprilično siguran da će dolje na terenu biti sve u granicama sporta, ali na tribinama i oko tribina – nisam siguran. Ponavljam: to je samo nogometna utakmica u kojoj će naši momci dati sve od sebe da upišu nova tri boda! Sve ostalo su vaše i tuđe interpretacije i poistovjećivanja.
