Dame i gospodo, trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević. I sada bi, vjerojatno uslijedio aplauz! Naravno, kada bi se radilo o nekakvom izlasku na pozornicu. Iako, Ćiro je već godinama sastavni dio sportske pozornice ovih prostora. Čovjek koji je s reprezentacijom Hrvatske 1998. godine uzeo broncu na SP-u u Francuskoj, 1982. godine Dinamom osvojio naslov prvaka Jugoslavije nakon 24 godine posta, bijeli šal uveo u "modu" i sportsku besmrtnost". Sve to i još mnogo više je Ćiro Blažević. Pa kako ga onda ne bi smo ovako najavili...
"Najvažniji čovjek za moju nogometnu karijeru bio je Zlatko Golac, golman Građanskog i Sarajeva, koji je u Travnik došao u sanatorij za plućne bolesnike. Bio je trener Bratstva i u meni je vidio igrača za Dinamo. Bio sam značajni igrač, dolazili su politički komesari iz Čelika i vrbovali me da odem u Zenicu, ali su me travnički studenti usmjerili prema Zagrebu. Da nije bilo tako, ostao bih zapamćen samo kao prvak Bosne u skijanju", priča Ćiro u rođendanom razgovoru za Sportske.
Ćiro i Dinamo...
"Najzaslužniji za moj dolazak u Dinamo bio je Ivo Tomić. Imao je dobre relacije s predsjednikom Vidom Ročićem i u prosincu te godine me doveo u njegov ured u općini Maksimir. Tretira se moja plaća, a ja ne znam da je Ročić, ajmo reć’, štedljiv čovjek. Kažem; 24 godine niste bili prvaci, a ja ću biti prvak. Ne tražim veliku nagradu, samo 100.000 maraka. Nisam još ni izgovorio cifru, a Ročić kaže - ne može. Ipak, nismo se razišli, u Dinamu sam mjesečno zarađivao 2500 maraka. A škrti Ročić, pokoj mu duši, imao je specijalni način premiranja igrača i trenera. Igramo u Novom Sadu, četrnaesti smo, borimo se za opstanak, a Ročić mi kaže: “Ako pobijedite, dat ću vam kozlića...” A ja, budala, ne znam što je kozlić, za mene je to gimnastička sprava i kažem: “Predsjedniče, nismo mi gimnastički, već nogometni klub...”
Legendarni trener je i otkrio tko je bio najzaslužniji za broncu u Francuskoj.
"Franjo Tuđman, a objasnit ću i zašto. U Splitu sam izgubio četiri boda, 3-3 sa Slovencima i 1-1 s Dancima. I glasnogovornik nogometnog saveza Darko Tironi kuca na vrata i kaže: 'Morate dati ostavku!' Zašto, kažem, ostavka se podnosi kada te igrači više ne slušaju. Pustite priče, otpovrne Tironi, tako je odlučeno. Ja sam ogorčen, tjeraju me jer mi je splitska bura zabila gol, u najgorem sam psihičkom stanju, kada zvoni telefon. Tuđman, traži da odmah dođem 'gore'. I spraši vatru na mene; što je, podvili ste rep i bježite? Ne, predsjedniče, tjeraju me. Tko vas tjera? Šoić, predsjedniče. U međuvremenu je Tuđman nazvao Šoića i rekao mu - 'padne li Ćiri vlas s glave, ideš u zatvor, misliš da ne znam za tvoje bankarske marifetluke'. Odlazim do Šoića, a on me čeka na trotoaru u Frankopanskoj ulici i viče: 'Najveći treneru, majku im jebem, dušmani ti rade o glavi. Da, da nije bilo Tuđmana, ja ne bih bio trener, Hrvatska ne bi bila ni treća. Imao sam privilegij da sam mu bio ljubimac."
Kad se samo sjetimo polufinalne utakmice protiv Francuske, i vodstva od 1:0 koje je brzo Thuram preokrenuo u 2:1. Da stvar bude gora, to su bili prvi golovi Thurama za francusku reprezentaciju. Međutim, ta utakmica je imala i svoju zakulisnu radnju...
"Istina je, sudarili su se Boban i Tuđman oko Ivaniševića. I nisu mogli Bobana zaustaviti da ne stavi transparent podrške Goranu Ivaniševiću. Skrivali su to od mene, oni protestiraju, a ja pripremam momčad da budemo svjetski prvaci, 'jeb’o te Ivanišević i nepravda'. Ali, budimo iskreni, kako sam tu utakmicu pripremio i vodio, hrvatski narod bi me trebao strijeljati. Da je igrao Prosinečki mi bismo pobijedili. Ali, zdravi Prosinečki. Međutim, ja “nisam došao na tu utakmicu”, iako su Francuzi bili gotovi. Kasnije mi je pričao Desailly: “U poluvremenu nam je Aime Jacquet rekao - mi ovim Hrvatima ne možemo ništa”. I da sam bio u formi, bili bismo svjetski prvaci. Ali, jebat’ ga...
Ćiro je kazao i za čim najviše žali u svojoj karijeri...
"Za Bokšićem, samo za njim! Da sam ga imao zdravog i u punoj snazi, bio bih i europski i svjetski prvak. Kad on prolazi, i ja se sklanjam. A znao je lopte, Bože, kakav igrač"!