Nije uvijek lako objasniti zašto je neka utakmica dobivena ili izgubljena. Što je presudilo (osim sreće, koja u nogometu ima jako veliku ulogu), gdje su se vodile ključne bitke i tko je više, a tko manje zaslužan za konačni ishod. Ovaj put, međutim, već je kolega rekao gotovo sve bitno o tome u prvom dojmu nakon posljednjeg sučeva zvižduka.
Ovaj put ni uvijek sjajna taktička analiza , kao ni bilo koja druga analiza domaćih ili stranih kolega, neće biti dovoljna za shvatiti esenciju jednog poraza i razočaranje koje je uslijedilo. Dojam da Hrvatska, usprkos tome što je u grupnoj fazi igrala bolje od ijedne druge reprezentacije, a u ovoj utakmici pokleknula pred sam kraj drugog produžetka, Euro završava kao gubitnik. Netko će neizbježno spomenuti i kozmičke sile, karmu, kismet i sličnu ezoteriju – i koliko god glupo i besmisleno to zvučalo, svi ćemo, željeli to sebi priznati ili ne, barem malo povjerovati u neko takvo objašnjenje.
A sve se otvorilo
Možda se nećete svi složiti s time, ali Hrvatska je na ovaj turnir već i došla u fatalističkom raspoloženju, predestinirana za neki bezvezni i okrutni poraz. Pitanje je samo bilo kada i pod kakvim okolnostima će on uslijediti te hoće li biti i trenutaka sreće koji ga neće učiniti bezbolnijim, nego baš naprotiv – još okrutnijim.
Ispostavilo se, eto, da je došao nakon što smo se svi uvjerili da se može – da ova momčad ima i snage i umijeća otići možda i do samog kraja. I to nakon što joj se ždrijeb otvorio tako da u svojoj polovici 'kostura' nije imala nijednog suparnika jačeg od sebe. Trebat će proći dosta vremena da shvatimo kakva je prilika ovdje propuštena: s ključnim akterima u svom zenitu i svim ozbiljnim rivalima u nekakvoj prijelaznoj fazi, s igračima obuzetim mentalitetom opsadnog stanja zbog situacije kod kuće, igrom u srčanom, gotovo 'desperado' modu i najboljim nogometom u post-Bilićevoj eri.
Poraz visio u zraku
Od početka je taj poraz visio u zraku i na kraju je došao u najgoroj utakmici ovog Eura, od momčadi koja je odigrala najsiromašniji, najbjedniji nogomet na turniru i ipak pobijedila. U utakmici u kojoj, obavijestili su nas statističari, prvi put u povijesti Europskih prvenstava – to znači u dosadašnja 274 susreta – tijekom 90 minuta nije upućen nijedan udarac u okvir gola na bilo kojoj strani. Hrvatska ga nije uputila ni u 120, premda su njene šanse bile bolje od onih koje je imao Portugal (ne računajući nedosuđeni mu penal), koji je svoja jedina dva uputio u onoj 117. minuti, kad je došao do pobjede.
Možemo sad pričati o tome je li neki Hrvat krivo dodao, ispao iz linije, izgubio ključni duel ili promašio nešto što nije trebao. Čini se nebitnim.
Bez Čačićeve reakcije
Sljedeća je razina odgovornost izbornika Čačića, koji je u grupnoj fazi dokazao da zna dobro postaviti igru, ali je nakon toga njegov utjecaj bio otprilike toliki kao da je otišao na piće s ekipom iz svečane lože – kad bi ga ti tipovi uopće pozvali na piće. Protiv Portugala nije uopće reagirao ni na koji način ni kad je postalo jasno da ga je kolega nadmudrio i da je Hrvatska razlomljena između obrane – uključujući Modrića, koji se spuštao u njeno krilo po loptu – i napadačke četvorke do koje je jedva koja lopta stizala.
Čačić se opredijelio za hrvatsku povijesno konzervativnu politiku čekanja, umjesto da je napao baš jadni Portugal i uzeo ono što mu pripada. Ni kad je suparnik znatno ojačao uvođenjem wunderkinda Renata Sanchesa, izbornik nije 'izabrao' ništa. Mandžukić je izašao tek kad je valjda i sam sebi počeo ići na živce zbog nemoći i nespremnosti, Ćorluka bi ostao na terenu i da mu fali pola glave, a Vida i Strinić… Ma dobro, u krajnjoj je liniji nebitno i to.
Dobili smo i više nego što smo zaslužili
Najveća zabluda oko hrvatskog nastupa na Euru – i na bilo kojem natjecanju od one 'povijesne' 1998. – je ona da smo 'zaslužili više'. Jer nismo. Dobili smo točno ono što smo zaslužili, ako ne i više od toga.
Koliko god ovaj turnir bio razvodnjen sudjelovanjem čak 24 reprezentacije, gušt je gledati kako neke od manjih među njima – primjerice, Wales, Irska ili Island – pozitivno, jedinstveno, pa i patriotski doživljavaju svoju put. Kako u momčadi, tako i među navijačima. Teško je to priznati naciji koja je jednom bila treća na svijetu, a po kvaliteti je daleko iznad spomenutih, ali Hrvatska nema nogometnu kulturu.
Hrvatska treš-kultura
Odnosno, ima – ali naša nogometna kultura je svehrvatska 'kockasta' norijada jednom u dvije godine, s treš-artiklima iz Konzuma i treš-pjesmama u kojima protagonista bijelo-crvena polja podsjete da voli domovinu ili ga ljudi često pitaju: 'Molim vas, možete li mi reći koliko i kako vi volite Hrvatsku?' (kao u onoj Manceovoj pjesmi o javorovoj grani), ili mu pak suza krene kad se sjeti rodnog kraja i narodnih običaja. Hrvatska nogometna kultura su treš-pivo, treš-majice, treš-pjesmice i, općenito, treš-domoljublje: ono koje nas želi uvjeriti da je nogomet jedino moguće gledati u krdu i komentirati iz pozicije mentaliteta krda ('Dobivamo triii-nulaaa, Perišiiiić, mi Hrvaaati aaaarrrgggh buć truć…') i koje jedino priznaje određenu vrstu domoljublja.
Ta kultura su ubojice, krupni kriminalci i sitni lopovi u svečanim ložama i nogometnim strukturama, ona su patetični i poslušnički mainstream mediji, ustaše, klošari i džiberi koji plešu na Thompsona i na Užičko kolo. Joe Šimunić koji se telefonom javlja u Bujicu BateBujanca, predsjednica i zagrebački gradonačelnik koji zajedno u kockicama gledaju tekmu repke, politički analitičari koji tvrde da je 'pobjeda nad Španjolskom negacija Milanovićeve politike' i svi oni koji višegodišnji trud i rad hrvatskih nogometaša – jedinih koji 'zaslužuju' više, ali to ne dobivaju – žele prisvojiti u vlastite interesne, ekonomske ili kvazipolitičke svrhe.
Kao što su pokušali i huliganski incident u Saint-Etienneu prikazati kao antidržavni, teroristički čin pod utjecajem određene politike, iako okolnosti tog navijačku prosvjeda do danas ostaju ne sasvim razjašnjene i plodno tlo za sve moguće teorije zavjera.
Hrvatska nije zaslužila više
Uvijek je previše teških riječi, dana državnosti i one tuđmanovske o športašima kao našim najbolji ambasadorima, uvijek je previše nepotrebnog pritiska, kriminala, klijentelizma, nepotrebne politike, nepotrebne klaunovštine i i nadasve nepotrebnog trasha.
Da – Modrić, Rakitić, Perišić, Srna i svi ostali zaslužili su više od ispadanja protiv Portugala. Puno više. Zaslužili su, između ostalog, boljeg izbornika, bolje vodstvo saveza, bolji tretman u medijima, bolje uvjete za pripreme i bolje navijače.
Hrvatska – nije.
