Razmišljao sam napisati ovo ili ne, ali na kraju sam ipak odlučio to učiniti, jer Ćiro Blažević je bio poseban, a i svi živi su proteklih dana pisali o nekim svojim novinarskim odnosima, susretima s Ćirom, anegdotama - pa zašto ne bih i ja. Svaki običan razgovor s Ćirom priča je za sebe, jer je Ćiro bio takav lik, specifičan po mnogočemu...
Oproštaj od Ćire
Na kraju krajeva, neka ovo bude moj oproštaj od Ćire, posljednje Zbogom do trenutka kad se negdje opet na nebu ne sretnemo pa riješimo sve što imamo, iako nemamo ništa, jer stvar je prilično jasna, a i moja majka bi na to što mi je rekao samo prasnula u smijeh jer je i ona voljela Ćiru, kao uostalom i svi, iako ga nije znala i pritom nije bila zlopamtilo...
U posljednjih pet godina ni jednom ga nisam telefonski nazvao, pa ni da ga pitam samo kako je, kako sam to pokoji put znao napraviti. Svi koji su u to vrijeme radili sa mnom na Net.hr-u, neki koji i dandanas rade, znaju da sam se s Ćirom prije često čuo. On nam je često bio sugovornik, omiljen...
Miroslav Ćiro Blažević svoj je nadimak dobio kao dijete u Travniku. Njegov je otac vodio Hrvatski dom gdje je jednog dana došao jedan čovjek koji je odigrao predstavu s lutkom koji je šuškavo govorio. Lutak se zvao Ćiro. Ostalo je povijest.
Dakle, bilo je to tamo negdje 2018., onog ljeta kad je Hrvatska jurišala prema finalu SP-a, negdje oko tog perioda. U to vrijeme potpisnik ovog teksta često se čuo s Ćirom, uostalom kao i svi.
Trener svih trenera uvijek je bio dostupan novinarima, uvijek se javljao svima i komentirao, s tim nikad s njim nije bilo problema. Ćiro je imao poseban odnos s medijima, znao je s novinarima, imao je onaj svoj šarm kojim je osvojio naposljetku sve - obične ljude - kojim je oplemenio svakog s kim se susreo, družio, radio, koga je trenirao i s kim je surađivao, dijelio i prolazio kroz brojne nogometne bitke, zamke i izazove koje je samo on znao riješiti, puzzle koje je samo on znao složiti...
Dva detalja koja su me naljutila
I tako, Hrvatska igra fantastično na SP-u u Rusiji, a mi zovemo Igora Štimca, nešto, ne sjećam se je li bio privatni razgovor ili nešto za posao, uvijek sam ga, u biti, zvao kad je posao bio u pitanju, da nam nešto prokomentira, ali u tom razgovoru mi nekako spontano, a kako bi drugo, skrenemo na temu Ćire i Igor mi kaže kako se sa Šefom čuo baš jučer i kako mu nešto nije bilo dobro.
Odmah nakon završetka razgovora okrenem Ćirin broj, planirali smo tako ionako, htjeli da nam prokomentira Hrvatsku protiv Islanda, Rusije ili nekog već trećeg na turniru, neki detalj, nebitno...
"Dobar dan Ćiro, kako ste? Oprostite mi na smetnji, zovem vas da vas pitam ako biste mi mogli kratko prokomentirati utakmicu, ako ste ju, naravno, gledali?" Ne sjećam se točno baš riječi, ali ova interpretacija je u kontekstu, u biti - točna...
Mislio sam si kad sam mu to rekao - 'čovjeku nije bilo dobro jučer, u godinama je, znam kako su stariji ljudi jedan dan dobro, drugi lošije, naposIjetku poznata je ta situacija bila ovom novinaru jer je u to vrijeme živio s bakom, pa je bio upoznat sa svim boljkama starijih, prednostima i nedostacima života sa starijima jer su oni specifični i tko zna je li uopće i gledao utakmicu... Jedan dan si dobro, drugi lošije, tako to nekako ide. Tko zna - možda mu nije bilo dobro pa utakmicu nije ni gledao, nikad ne znaš, pa u godinama je, i kaže Igor da mu nije bilo dobro. Htio sam samo biti pristojan i obazriv...
Prehit momentalni
Ćiro kad je čuo to "ako ste je gledali možda" poludio je i odmah nam onim svojim poznatim stilom odbrusio i zagalamio:
"Jesi ti normalan, jesi ti normalan, čovječe, jel ti mene zaje*avaš?! Jesam li ja gledao utakmicu?! Ma idi u pi*ku materinu".
Da vam budem iskren, ne sjećam se više jesam li uopće s njim i odradio taj razgovor jer me je momentalno "prehitilo" i našao sam se u nekoj drugoj dimenziji neugodne iznenađenosti (čitaj zbedirao sam se), a poslije toga to se opet ponovilo, nakon nekog vremena... Tada je bio u društvu, tako je barem zvučao na telefon, ne sjećam se zašto smo ga točno zvali, posao sigurno, ali koji i zašto, ne sjećam se...
Ćiro je i tada opet nešto bio ljutit i počeo galamiti na autora ovog teksta da mu neće ništa komentirati - "Ma neću ti ništa komentirati, pusti me!" - rezolutno mi je dao do znanja.
Nešto sam ga pitao ili postupio onako kako mu se nije svidjelo, ne sjećam se više, možda me čak i zapamtio pa uzeo na zub zbog onog prije, a dotad smo napravili solidan broj razgovora i uvijek je razgovor s njim bio poseban, vedar, ugodan, zanimljiv i duhovit...
Tada mi je prekipjelo jer sam opet naišao na neugodnost. Opsovao mi je majku, a majka mi je umrla i na to sam alergičan, od nekog tko čitav svoj život spominje svoju majku kao nešto sveto, što majke i jesu - nešto najsvetije, nešto što se ne dira... Smatrao sam, nikako nije u redu takvo što jer to nije bila zezancija, nego baš ljutnja. I prvi i drugi put kad smo ga nazvali i naletjeli na "nokaut", s nekim određenim vremenskim razmakom...
I tako se ovaj novinar zavjetovao da više neće zvati ni razgovarati s Ćirom. Jako mu je zamjerio takvo ponašanje, prisjelo mu je...
Uzeo izjavu o Cici
Nekih skoro tri godine poslije, u ožujku 2021., prije komemoracije Zlatku Cici Kranjčaru, naišli smo na Ćiru i uzeo sam izjavu od njega. Samo jednu izjavu - zašto ako je rekao da više nikad neće, pitate se? Jednostavno, bio sam na zadatku, na terenu i morao sam odlazak na teren i opravdati, morao sam napraviti, ispuniti zadatak. I to je bilo to. Smatrao sam tada da sam dosljedan i dalje, bez obzira što sam uzeo izjavu od njega. Samo jednu izjavu, kratku, pa nije to razgovor, mislio sam si...
Neću s Ćirom više razgovarati, opsovao mi je mrtvu majku i bio bezobrazan i neugodan dva puta, ma neću više s njim razgovarati nema šanse, a ovo je bila samo obična, generička izjava o Cici zbog Cice koju mi je uljudno, tužno, emotivno i dubokoumno dao, kako je on to samo znao, a da nije znao s kim razgovara uopće, da je to onaj koji ga je naljutio i kojeg je on naljutio... Da, mislio sam tada tako...
Nikad nisam s Ćirom bio na kavi, napravio razgovor s njim u četiri oka što je neka druga dimenzija u odnosu na telefon, osim te jedne izjave - jer tu energiju, govore nam drugi, onda posebno jako osjećaš, i njega kao osobu, onda ga drugačije doživiš. Bliski, neposredni kontakt oči u oči ipak je nešto drugo u odnosu na, ruku na srce, čestu telefonsku komunikaciju.
Dvije godine nakon - Hrvatska je saznala da je Ćiro umro. Bio je bolestan, imao je i godina, živio je punog duha do kraja i bio je svoj...
Nije odustajao, volio je ljude, igrao za raju, ali pritom nije zanemario taktiku, nije završio karijeru u nižerazrednom Vratniku kako je to opjevalo Zabranjeno pušenje, iako bi i Vratnik trenirao da je bilo potrebno, da je bila "misija"...
Shvatio sam
Sjedio sam jučer na komemoraciji za Miroslava Ćiru Blaževića, velikog trenera koji mi je, eto, u ljutnji opsovao majku. Na red za govor došao je Igor Štimac ispred Vatrenih 1998., igrača, njegovih Sinova. Tada je Igor Štimac ispričao, rekao nešto što nam je otvorilo oči i natjeralo me da mu oprostim, da ne budem fiksiran na to što mi je izrekao...
Taj isti Igor koji nam je rekao da Šefu nije bilo dobro i nakon kojeg smo ga nazvali. Ne samo on nego i predsjednik HNS-a Marijan Kustić, Drago Ćosić, Zorislav Srebrić, Emir Hadžihafizbegović, sin Miroslav i svi ostali koji su govorili o liku i djelu našeg Ćire i koji pritom nisu skrivali emocije. Nakon priča, svjedočanstava, slikica iz života Ćire Blaževića, iz karijere, zaključak je sljedeći:
"Na Ćiru se nisi mogao naljutiti niti kad te poslao u onu stvar i valjda je bio jedini nakon čega ti je bio još simpatičniji. Nije mu mogao nitko odoljeti i bio je takav kakav je - poseban."
Tada sam shvatio da je Ćiro jednostavno bio takav, da pritom nije mislio ništa loše i da je nekog poslati u onu stvar za njega nešto posve normalno. I upravo jer je bio takav, iskren, grešnik, ali opet velik, Ćiro je zaslužio takav status u narodu, među svojom rajom kao pravi dobroćudni Bosanac iz Travnika...
Ćiro je bio antika
I sad mi je malo i žao što sam cijelo vrijeme bio ljut na Ćiru, iako mu i dalje malo zamjeram to za majku - neke stvari su svetinja. Ali znate, treba opraštati, Isus je oprostio onima koji su ga razapeli, svima je oprostio pa zašto ne bih i ja i svi mi. I još nešto za kraj. Naš Ćiro i moja majka - vjerojatno su se sad već negdje sreli između njegova slaganja momčadi i hvatanja utakmice u rezultatski koštac. Jer, samo Ćiro utakmicu Anđela može okrenuti iz 1-2 kako je to jučer na pogrebu rekao Zlatko Dalić, te je kroz razgovor Ćiro i nju šarmirao.
Ćiro je bio poseban lik koji je svojim odlaskom oplemenio i nebo na koje je sletio. Svi su ga voljeli i nikad ga nećemo zaboraviti. Kao što je to sjajno rekao jučer u Lisinskom Emir Hadžihafizbegović, i na govornici i za naš portal nakon komemoracije - "Kad bih samo jednu riječ mogao staviti uz znak jednakosti uz Ćiru, stavio bih riječ - antika".
Zbogom dragi Ćiro do našeg nebeskog susreta kad ćemo se i osobno upoznati i pozdravite mi majku.
