Da ga teška bolest nije svladala prije pet godina, legendarni igrač i trener zagrebačkog Dinama Josip Kuže danas bi imao težak zadatak gašenja 66 svijeća na rođendanskoj torti.
Miljenik Bad Blue Boysa, čiji lik u obliku grafita krasi maksimirski stadion, napustio je ovaj svijet prije pet godina, no navijači Dinama na europskim su ga se utakmicama prisjetili i odali mu zasluženu počast.
Cijelu svoju igračku karijeru Kuže je proveo u Dinamu. U deset je godina upisao čak 384 nastupa za Dinamo, osvojio je i Kup maršala Tita 1980. godine, a otišao je točno sezonu prije nego što je Dinamo pod vodstvom "tate" Ćire Blaževića zaogrnutog u bijeli šal osvojio prvo prvenstvo bivše države nakon 24 godine.
Okušao se dvaput i kao trener zagrebačkih Modrih. Dvije je sezone proveo na klupi, a osvojio je naslov prvaka Hrvatske 2006. godine.
Heroj ulice
No, najviše je Kuže navijače osvojio jer ih je ranih 90-ih godina, kad se rat huktao i na tribinama, branio od milicijskog pendreka.
Kao da je za njega Jasenko Houra napisao kultnog Heroja ulice. Nije Kuže bio savršen. Zapravo, daleko od toga. Prokockao je milijune kuna, nakon smrti ostavio je svoju obitelj u dugovima do grla, no njegova iskrenost kupila mu je brojne simpatije. Bio je jedan od nas, od krvi i mesa, sa svim svojim manama i vrlinama. Uno di noi.
"I tko onda ima veći porok? Jesam li ja veći kockar ako sam izgubio novac ili neki koji su izgubili dječje osmijehe i veselje navijača?", upitao je Kuže jednom prilikom u vremenima kad je Dinamov stadion zjapio sablazno prazan zbog politike uprave kluba.
Bio bi sretan da može vidjeti današnji Dinamo. Vremena u kojima je Maksimir bio prazan sad su iza nas, no, nažalost, Josip Kuže nije poživio dovoljno dugo da ih vidi.
Otišao je prerano, no ostao je zauvijek u srcima Dinamovih nogometaša i navijača.
Krasit će njegov lik još dugo, dugo Maksimir. Boema koji bi se danas sasvim lijepo uklopio u Boemsku rapsodiju Nenada Bjelice koja ove sezone uz huk s tribina Maksimira svira taktove europskog proljeća.
