Svi koji su te gledali, proglašavaju te možda i najvećom nadom hrvatskog nogometa. Kapetan si mlade reprezentacije do 17 godina, a za prvu momčad Hajduka si zaigrao sa 16 i najmlađi si senior u stogodišnjoj povijesti kluba. Kakav je to osjećaj? Pa prekrasan. Sigurno je da sam bio ponosan na sebe, mislim da nije mala stvar, ma, zapravo, velika je čast biti najmlađi igrač Hajduka u povijesti. Bio je to predivan osjećaj i to je nešto što ću pamtiti cijeloga života.
I ni manje ni više, debitirao si u derbiju s Dinamom na Maksimiru, prošle jeseni. Tada još nisi ni trenirao sa seniorima, sigurno se sjećaš situacije kad su ti javili... To je nešto što se pamti cijeli život. Pa je. Taman sam bio u kampu reprezentacije u Varaždinu i trener golmana Vladimir Balić mi je došao i rekao da idem u seniore Hajduka. Ja sam mislio da se zeza. Bio sam u šoku i nisam mogao vjerovati. Ali zvao me izbornik i rekao mi da je istina i onda mi dao par savjeta, rekao mi je da se opustim. Odigrao sam oko pola sata protiv Dinama. Kad sam istrčao na Maksimir, bilo mi je sve čudno, imao sam tremu, ali pozitivnu tremu. Mislim da je to stvarno nešto što ću pamtiti cijeloga života. Do tada sa seniorima Hajduka nisam možda ni tri, četiri dana trenirao...
Dinamo je pobijedio 3:1. Je li tuga nakon poraza bila veća od sreće što si bio dio jedne velike predstave tako mlad? Pa sigurno da mi je bilo drago, ali puno bolje bi bilo da smo pobijedili.
Tvoj razvoj je bilo strelovit, gdje god si igrao, odskakao si od svojih vršnjaka. Pa je, istina, uvijek sam igrao za godinu, dvije starije od sebe. Počeo sam sa sedam godina trenirati u Primorcu iz Stobreča, živim u Stobreču, točnije u Strožancu. Kad sam imao 10 godina, iz Hajduka su me zvali u svoju omladinsku školu, ali onda sam prvo prešao u Omladinac par godina i onda kad sam bio stariji pionir, došao u Hajduk, negdje s 14 godina.
Jesi li odmah upao u prvu momčad? Je, odmah sam dobio mjesto u prvoj momčadi i bio sam, može se reći, jedan od glavnih igrača. A isto je bilo i u reprezentaciji, od prvog dana kad je stasalo moje godište, odradio sam svaki turnir, svaki kamp, svaku utakmicu odradio za reprezentaciju.
Ti si i kapetan hrvatske reprezentacije U-17, koja upravo ovoga vikenda počinje pripreme za EURO. Prije nekoliko tjedana je u Jedan na jedan gostovao vaš izbornik Ivan Gudelj i on je izjavio da je u posljednjih godinu i pol dana vaša generacija postala 'nešto posebno'. Što vam se dogodilo, kako ti to vidiš? Pa imali smo dosta kampova, dosta smo vremena proveli zajedno, izbornik je tražio jednu standardnu momčad i može se reći da je dosta pogodio s igračima i sa svim. Daleko smo dogurali kao momčad. Plasirali smo se na Europsko prvenstvo i mislim da smo najkvalitetnija reprezentacija u povijesti Hrvatske! Ova mlada, do 17.
I prije ste bili kvalitetni, ali ste 'eksplodirali' u posljednjih godinu i pol dana. Što se promijenilo? Pa bili smo dobri, ali nismo baš ni imali sreće, a nije nas ni ljubio rezultat, ali sada, ova reprezentacija 1996. godište je baš čudo. Trebalo je malo i da se povežemo, zato smo i imali kampove, godišnje smo imali po tri kampa. Odigrali smo tridesetak utakmica otkad nas je preuzeo izbornik Gudelj, a mislim da smo izgubili samo jednu ili dvije. Osvojili smo pet od šest turnira, a na tom jednom smo bili drugi.
Koliko si golova zabio? Stavljaš li recke negdje? A nisam, ali mislim da je negdje oko 20 golova.
Za tebe kažu da si najbolji igrač generacije, ali nisi baš bio toliko u javnosti, recimo kao tvoj prijatelj Alen Halilović. Jesi li već dao koji intervju? Pa nisam baš puno davao intervjue, Alen je tu bio prisutniji, ali on i ja smo u odličnim odnosima. On je moj jako dobar prijatelj, odlično se slažemo i mislim da je jako dobar igrač, da će imati odličnu karijeru.
Jeste li se našli i na terenu, u igri, imate li neki svoj 'dupli pas', neki trik, kombinaciju? Pa jesmo, imamo, kako ne. Dosta smo već zajedno u reprezentaciji, oko četiri godine, i sve znamo jedan o drugome.
One priče Dinamo – Hajduk, to nema nikakve veze... Nema, nema, ma kakvi, nitko na nikoga ne puše. Svi se odlično slažemo, stvarno je tako.
Jesi li odgojen u pravoj hajdučkoj obitelji ili ti je možda i neki drugi klub pri srcu? Je, moja je cijela obitelj hajdučka, stvarno je. Ali mislim da je za moju karijeru jako zaslužan i trener Gudelj jer on je stvarno jedan izvrstan trener od kojeg se puno, puno može naučiti, a i bio je veliki igrač, samo nije baš imao sreće. Imao je veliku nesreću, ali sad je vrhunski trener i on nas je baš posložio. Baš nas je posložio, napravio je jednu momčad koja je čudo od generacije, već dvije godine je s nama i stvarno svaka čast.
Ovo super zvuči. EURO u Slovačkoj počinje 7. lipnja, znači možemo od vas očekivati nešto jako dobro? Ma sigurno, mi ćemo probati osvojiti EURO i, normalno, kvalificirati se na Svjetsko prvenstvo. Pobijedili smo Španjolsku i Francusku u kvalifikacijama i više se nikoga ne bojimo. Ma, nismo se mi bojali ni Španjolaca ni Francuza.
Francuska je glasila za ponajbolju momčad Europe prije nego ste je izbacili već u kvalifikacijama. Francuzi su i tradicionalno fizički jači od ostalih. Kako ste ih pobijedili? Pa je, oni su stvarno fizički jači od svih reprezentacija, ali mi smo od prve minute krenuli agresivno. Napali smo ih visoko, zabili smo gol iz slobodnjaka, pa sam ja imao jednu dobru priliku, Alen Halilović mi je odlično gurnuo balun u prostor, išao sam sam na golmana, ali prošlo je blizu stative i tako. Bilo je i na jednoj i na drugoj strani prilika.
Rekao si da ti je Hajduk broj jedan, ali kad bi dobio Dinamov poziv, bi li ga prihvatio? Ne bih, ne bih. Moja obitelj je cijela hajdučka i ja sam vezan za Hajduk i ne bih to nikad napravio.
Bilo je dosta igrača koji su prelazili iz Dinama u Hajduk i obrnuto, ne bi bio prvi... Je, je, bilo je dosta igrača... Pa imao sam već ponuda iz Dinama, ali nisam prihvatio ništa. Bilo je dosta poziva s njihove strane.
S kojim bi se igračem usporedio, šira javnost te nije imala baš prilike gledati? Pa mislim da najviše sličim Dariju Srni, mogu igrati desno u napadu, i u obrani, a mogu i u sredini, na zadnjem veznom, prednjem... Mogu igrati na pet pozicija, u reprezentaciji igram na više pozicija, ali najviše mi paše desno krilo. Nisam ja čisti špic, ja više volim ovako, polušpic, desno krilo i tako.
Znači, jednako ti je drago zabiti, ali i dodati za gol... Je, nisam ono samo da čekam balun, to nisam.
U kojem bi klubu jednog dana volio igrati? U klubu iz Liga petice, nije bitno koji, ali najdraži mi je Real Madrid. Eto, to mi je san, jednog dana zaigrati za Real.
Dakle, sanjaš – ti i Luka Modrić u istoj ekipi, on taman na odlasku, a ti u najboljim mladim danima... Da, da, da... ha, ha, ha... može, može. Neću se buniti, evo idem odmah!
Tko ti je nogometni uzor?Cristiano Ronaldo i Robert Jarni. Jarnija se sjećam, gledao sam i snimke, on mi je sada trener i u juniorima Hajduka, znam da je bio izvrstan nogometaš. A u današnje vrijeme mi je stvarno Ronaldo najdraži igrač.
Draži od Messija? Je, više volim njegovu igru nego Messijevu. I Real mi je ispred Barcelone.
Izbornik Gudelj je cijelu vašu generaciju nahvalio kao vrlo zrelu u mentalnom smislu. Ali ipak ste vi još 17-godišnjaci... Je, još smo mladi, ali mislim da smo ipak malo ranije sazreli od svojih vršnjaka. I izbornik nam isto govori da smo sazreli dosta ranije nego naši vršnjaci u školi, recimo... Kako se zabavljaš? Kad ti je 17 godina, nekako najviše gledaš kako izaći van. Cure, noćni izlasci, nadohvat ruke su i alkohol, cigarete, da ne govorimo dalje... Kako se nosiš s tim? Pa mislim, ja nemam vremena za izlaske. Ali moja generacija, moje godište, izlazi, kako ne! Svaki vikend, na piće, vanka i tako to, ali ja nemam vremena. Da bi postao vrhunski nogometaš, treba se puno stvari odreći, jer to stvarno nije lako, naprimjer noćnih izlazaka, opijanja i tako to. Trebaš se potpuno posvetiti sportu.
Prepoznaju li te ljudi na ulici u Splitu? Pa je, jesu, ali većinom mlađi, stariji ne toliko...
Kad će Hajduk više biti prvak? Kad ti zaigraš napokon? Ha, ha, ha, pa moguće, moguće. Nadam se brzo... Pa ja sam uvijek u pobjedničkim momčadima, ha, ha, ha, pa se nadam i da će Hajduk biti prvak kad budem standardni prvotimac.
Pratiš sa strane sve te momčadi naše prve lige jer i dalje čekaš svoju priliku u Hajduku. Kako ti djeluju te naše prvoligaške obrane, osjećaš li se spremnim, imaš vjerojatno osjećaj bi li mogao nekoga proći ili ne... Pa sigurno da bi mogao. Mogu se nositi s njima u duelu bez problema. Skroz je mala razlika kod juniora i seniora. Stvarno, mogu se s njima nositi fizički i kako god hoćete.
Zašto si onda na klupi? Pa trener je tu da odluči jesam li za igrati ili ne.
Ali spreman si i napet k'o puška? A da, čekam svoju priliku.
Od Dinama, zapravo, više nisi uopće ulazio? Da, bio sam par puta na klupi, ali nisam dobio priliku.
