"Ja sam ga stvorio", priznat će Ćiro Blažević o svom kumu i bivšem poslovnom partneru i vjerojatno biti dobrim dijelom u pravu. Sam Zdravko, koji danas na sva zvona vidi UDBA-ške zavjere i komunističke duhove, vjerojatno bi bio miljama od bogatstva da nije bilo Jakova Blaževića, partizanskog heroja i glavnog tužitelja na suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Blaževića će danas mnogi Mamićevi istomišljenici nazvati zločincem zbog progona Hrvata, ali upravo je ta osoba, kao obiteljski prijatelj, pogurala Zdravka kada mu je bilo najpotrebnije.
Prijatelj Jakova Blaževića
"Jakov me gurnuo za trgovačkog putnika Kožarsko-tekstilnog kombinata Zaječar. Šest sam godina bio njihov najbolji trgovački putnik. Nikad nisam napisao ni jedan putni nalog", hvalio se Mamić u mnogim intervjuima. Preko Zaječara je stigao do istog posla u Lesni iz Slovenj Gradeca.
"Uglavnom bio sam najbolji trgovački putnik u obje tvrtke na prostoru bivše Jugoslavije jer sam prebacivao plan za 300-400 posto" sam se hvalio Zdravko koji je usput radio razne poslove sa strane. No, stigle su demokratske promjene i Zdravko je sudjelovao u privatizaciji danas tvrtke Česma. Mamići su tamo stigli još 50-ih godina prošlog stoljeća, te početkom 90-ih zavladali bjelovarskom tvornicom iverice. Česma je 1992. godine posudila Ćiri Blaževiću 1.5 milijuna njemačkih maraka za kupovinu kluba. Zdravko je postao glavni direktor, ali sklad kumova je trajao dvije godine. Dinamo je ispao od Auxerrea, a navijači i jedna klupski čelnik napravili nerede. Zdravko je, tada, navodno, rukama davio delegata utakmice.
Na marginama do Tuđmanove smrti
Cijelu priču će negirati, ali tadašnju Croatiju je UEFA do 1996. godine izbacila iz Europe, a Mamić je morao nestati iz Maksimira. Svjedoci vremena kažu da osoba poput Mamića nije odgovarala hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. On u omiljenom klubu nije želio Zdravka. Slučajno ili ne, sve do Tuđmanove smrti Mamić je proveo na nogometnim marginama. Bio je u upravama Segeste, Osijeka i na kraju vlasnikom Croatije iz Sesveta preko kojih će opet doći do Maksimira.
Na Valentinovo 2000. godine vraćeno je 'sveto ime', a Zdravko je uskrsnuo u Izvršnom odboru Dinama. U Sesvetama su se kalili mladi talenti iz njegove agencije koji su igrali u Dinamu (svaka slučajnost s Lokomotivom jest - slučajna), a Mamić je 2001. godine odradio prvi veliki transfer. Aston Villi je uvalio Boška Balabana za odštetu od 8 milijuna eura, a tim transferom je jedino pobijedio - Zdravko. Njemu je, a ne klubu, navodno pripalo 80 posto odštete, a Dinamu sitniš od 1.6 milijuna.
U sukobu interesa
I tu je sve krenulo. Mamić je polagano zavladao Dinamom, njegova agencija MSA kontrolirala je većinu igrača koji su stigli u plavu svlačionicu. Iako se radilo o jasnom sukobu interesa Mamića-agenta i Mamića-klupskog čelnika, to nikog nije bilo briga godinama. Uz to je imao i privatne ugovore s igračima, a tek je kasnije formalno menadžersku agenciju prebacio na sina Marija, a zatim je i ugasio. Mamić junior se i danas spominje kao agent mnogim hrvatskim igračima (od Ćorića preko Kovačića do Lovrena).
Proširenjem skupštine i dovođenjem podobnih dizača ruku došao je do potpune vlasti u Dinamu, a usput stvorio pakt i s čelnikom HNS-a Vlatkom Markovićem. Markovića je obranio od pokušaja puča Igora Štimca 2010. godine, kada je obranio Markovićevu vlast u savezu. Tada je postalo jasno tko je glavni vladar hrvatskog nogometa, a i Štimac je shvatio kako vjetar puše. Kada je shvatio da protiv njega ne može - pridružio mu se. Naravno, svi ti Mamićevi 'uspjesi' ne bi bili mogući i bez podrške političkih struktura, ali to je jedna malo dulja priča. Kao i svi Mamićevi primitivni ispadi i odlazak navijača s Maksimira...
