To izgleda tako da je Mamić sa svojim mnogobrojnim udvoricama počeo moliti Boga da zapravo na utakmice dođe što manje standardne publike, jer će time biti i smanjen broj onih koji će remetiti mukotrpno građenu veleposjedničku idilu. I tako da uz simbolično niske cijene karata pokušavaju tribine napučiti većim postotkom onih koji se mogu smatrati kontroliranim nogometnim gledateljima, kao što su npr. roditelji s djecom za koju su, prije negoli uđu na Maksimir, dužni pokazati – rodni list ili domovnicu.
To pomalo zvuči kao da smo na korak do potkožnog čipiranja, s kriterijem državljanstva - jačim i od tržišnog - za prolaz do karte. Dobro, mogli su ih kupiti i austrijski ili ma čiji drugi klinci, na putovnicu, no svejedno dobro zapamtimo sušti moment oficijelne pojedinačne identifikacije pri konzumaciji jednog sportskog artikla uživo, prvi put u našem gradu. Ali, sam se Mamić tehnički izvukao bar na sinoćnjoj utakmici protiv bečke Austrije, s navijačkim korom pacificiranim spram njega, otprilike, poput onog što je na Markovu trgu dočekao G.W. Busha, mada isti uspjeh sinoć nije ostvaren i s igračima na terenu - onima što ih nije 'morao' prodati. Ceh je platio trener Kruno Jurčić, po tko zna koji put napucan iz svlačionice, ovaj put rekordno brzo, kao da se odjednom ispostavilo da, nedajbože, nema domovnicu.
Završna operacija kroćenja drukera pritom je sinkronizirana s državnim represivnim aparatom, budući da su policajci već jednom – na utakmici protiv moldavskog Šerifa - ispraznili dio stadiona s kojeg je navodno odjekivalo najviše uvreda na račun Dinamova gazde. Već to je krajnje nakaradno, da se šampiona govora mržnje na domaćoj sceni od vrijeđanja štiti efikasnije negoli sve masovne 'kolateralne' žrtve iz samih tih uvreda. Pa, nećemo dalje trošiti prostor na ozloglašenog profitera i predatorski sustav pomoću kojeg je zavladao hrvatskim nogometom, uostalom, obilno javno financiranim; o Zdravku Mamiću u tom kontekstu već smo pisali.
Nego, za ovu priliku, malo više usmjerimo pažnju na Dinamove fanove, dakle, prvenstveno Bad Blue Boyse, a taj ćemo skup i proširiti. Baš zato što je njihova politička borba u načelu društveno ispravna, ne smije se šutjeti o teškim patološkim zastranjenjima koja istu paralelno karakteriziraju. Naravno, riječ je o korištenju izraza 'Cigan', a nerijetko i 'peder' ili 'Srbin', kojima redovito časte Mamića njegovi oponenti, bilo da ih skandiraju ili ističu na svojim transparentima i po uličnim grafitima. Memoriju na serveru nećemo zauzimati ni objašnjenjima zašto je sve to žalosno i bijedno i štetno; idioti i hulje koji su navijače tome podučili, svakako su opasniji od potonjih, a oni nisu polazili iz neznanja i ne može im se s razloga neznalaštva ponuditi nikakav oprost.
Uzroci takvom ponašanju u svakom slučaju jesu duboko sistemski te historijski, ali od neke točke i Boysi moraju preuzeti odgovornost za preuzeti efekt. I nipošto samo oni, rekosmo: uz njih je nedavno izrijekom stala protiv Mamića i 'krvno' im dušmanska Torcida, što bi u nekom drugom primjeru bilo za svaku pohvalu. Inače, i jedna i druga skupina u posljednje vrijeme bilježe zanimljive direktno-demokratske organizacijske procese, a Hajdukovi navijači ostvarili su pritom znatne uspjehe u odnosu sa svojim klubom i Gradom Splitom kao njegovim većinskim vlasnikom. No, i Torcida je na Zdravka Mamića nasrnula vrijeđajući ustvari nekoga trećeg, što čitavu stvar promeće u baš nesnosnu gadost.
Nažalost, takve je navijače do daljnjeg nemoguće valjano obraniti od Mamića i korumpiranog sustava i policije i valjda još nekog četvrtog i petog objektivnog zla, jer bi ih prije toga trebalo zaštiti od subjektivnog - njih samih. Dokle god nastoje do svojih prava doći preko leđa slabijeg, naime, onih poniženih i obespravljenih društvenih grupacija koje nisu ni u poziciji da im budu krive za udes, niti izdaleka ne zaslužuju bezrezervnu legitimaciju za opisanu borbu. U protivnom bi i grublja njihova provokacija lako našla svoje opravdanje, a ovako im se može tek poručiti – dečki, odjebite, još uvijek niste dovoljno bolji od Mamića.
