ENGLESKA LUDOST, FRANCUSKA STIHIJA, ŠVEDSKO ZAJEDNIŠTVO: / Čime Vatrenima prijete žestoki konkurenti na Mundijalu?

Još samo šest reprezentacija ostalo je u konkurenciji za svjetsku krunu u Rusiji

7.7.2018.
10:11
AFP
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

I tako, sa posljednjim zviždukom suca Milorada Mažića, Kazanj je postao mjesto još jednog posrnulog diva. Kasna brazilska opsada belgijskog gola nije urodila plodom i Selecao je, nakon Argentine i Njemačke, postao treći svjetski prvak koji pada na mač na istom stadionu. Knjiga je, kako kažu, spala na šest slova.

Ukoliko budemo u potpunosti iskreni, ovo Svjetsko prvenstvo nije predstavilo niti jednu veliku momčad, što možda i ne treba čuditi. Brazil je podsjećao na svoju inačicu iz 2010. - povremeno bljesnuvši, ali nikada u potpunosti fluidan, konstantno opasan. Argentina je na SP došla isključivo zahvaljući Messiju, a na leđima je nosila disfukncionalnu momčad i okruženje u savezu u odnosu na koje HNS djeluje kao uređena institucija. Branitelji naslova ispali su u skupini, jer to je novo nepisano pravilo, i platili kaznu Lowove slijepe odanosti veteranima trijumfa iz Brazila. Francuska i Belgija? Doći ćemo do njih.

Danas navečer znat ćemo tko će se tima dvjema reprezentacijama pridružiti u polufinalu. Hrvatska, ukoliko prođe, ići će na megdan Engleskoj ili Švedskoj, a potencijalno finale biti će protiv bolje momčadi u srazu Belgije i Francuske. Dakle, što možemo očekivati?

Engleska – mladost, ludost i nacionalni mit

Ah, Engleska – vječni patnik Svjetskih prvenstava, poput najstarijeg brata koji je svoje mlađe ukućane naučio novoj igri, ne bi li oni postali nemjerljivo bolji od njega. Gordi Albion bio je prvak svijeta 1966., a nakon toga su se nizala samo razočaranja, suze, slavni porazi i, naravno, ispadanja nakon jedanaesteraca.

Sve to čini rezultat ove mlade Southgateove reprezentacije tim više impresivnim. Engleska je u Rusiju došla u manjoj euforiji nego prije bilo kojeg turnira u bližem sjećanju, ali njeni mladi reprezentativcu su svejedno na leđima nosili dva kamena – s jedne strane, neprekidna pozivanja na mitološki trijumf iz 1966., fantomski pogodak Geoffa Hursta i 'onaj' klizeći start Bobbyja Moorea, kojega se ne sjećaju niti djedovi sadašnjih reprezentativaca; s druge, niz razočaranja i poraza simbolički zavezanih u vrpcu od Gazzinih suza u Italiji 90. do praznih pogleda Lamparda i Gerrarda dok ih je Njemačka rezala poput sira u Bloemfonteinu. Pa ipak, čak i kada se činilo da je sve gotovo, ova Engleska se nije raspala.

Nisu se raspali nakon pogotka Yerryja Mine u posljednjim sekundama osmine finala. Nisu se raspali nakon konstantnog fauliranja, udaranja i naguravanja od strane kolumbijskih igrača, za koje je John Stones kasnije rekao da su "najprljaviji protiv kojih je igrao". Nisu se raspali nakon što je Jordan Henderson promašio jedanaesterac i kada su, zasigurno, milijuni u Londonu, Birminghamu i Manchesteru, bili uvjereni da će im ponovo svima zajedno srca biti slomljena.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Međutim, što to sve znači za Hrvatsku? Prije svega, riječ je o momčadi u pravom smislu te riječi, što je značajnije nego što na prvu djeluje. Ukoliko izuzmemo Harryja Kanea, i možda Raheema Sterlinga, ova Engleska nema istaknutih super-zvijezda, ali ima momčadski duh, vjeru u sebe i ogromnu količinu samopouzdanja.

Na taktičkom planu, pretjeranih iznenađenja neće biti. Southgate nije posebno progresivan strateg, te će gotovo sigurno zadržati svoju omiljenu 3-5-2/3-3-3-2 formaciju, koju je usvojio na temelju klupskih temelja koje su postavili Pep Guardiola i Mauricio Pochettino, u Manchester Cityju i Tottenhamu. U obrani, Engleska ima dva ultra-moderna stopera koji su među najboljim defanzivim distributerima lopte na svijetu – Harry Maguire i John Stones – i jednog konvertiranog beka za dodatnu sigurnost – Kylea Walkera. Takav raspored Engleskoj omogućava istovremeno dodatnu sigurnost u defanzivnoj tranziciji, budući da će gotovo uvijek imati igrača više u zadnjoj liniji, ali i opciju izgradnja igre iz prvog plana.

Međutim, ukoliko smo spomenuli da je prva zvijezda momčadi kapetan Harry Kane, Englezi su najopasniji po bokovima. Kieran Trippier vjerojatno je najbolji desni bek dosadašnjeg turnira, a protiv Kolumbije je bio među najopasnijim na terenu. To znači da će Hrvatska morati pametno koristiti višak u sredini terena i pokušati pritisnuti Trippiera i odrezati njegovu distribuciju prema šestanestercu (Kane) i polu-prostoru (Ali, Sterling)

Engleska je u utakmicama protiv Tunisa i Kolumbije koristila agresivni kontra-presing i za očekivati je da će isto koristiti protiv Švedske. Međutim, Hrvatska ima veznu liniju koja je među najotpornijim na presing, te je za očekivati da će se lakše nositi sa Engleskim pritiskanjem. Dodatno, Jordan Henderson je jedini pravi centralni vezni u ovom Engleskom sistemu, te bi ga Modrić i Rakitić mogli izolirati, što znači da će Hrvatska dominirati posjedom, a istovremeno će se i prerezati opasna Hendersonova distribucija iz dubine.

Ukratko – Engleska je mlada, motivirana momčad, sa izrađenim sistemom igre, sposobna održavati koordinirani presing, sa dva opasna mehanizma distribucije (Trippier po desnom boku i Henderson iz dubine) i individualnom kvalitetom na svim pozicijama (Kane-Ali-Trippier-Stones). Njihova potencijalna mana je izoliranost Hendersona u sredini, što bi Hrvatska, sa kvalitetnim nosaćima lopte u sredini terena, morala iskoristiti

Švedska – više od sume svojih dijelova, ali kako taktički nadmudriti timski duh?

Od svih četvrtfinalista, o Švedskoj je vjerojatno najteže napisati koherentnu analizu. Dok su Brazil i Francuska napunjene all-around napadačkim zvijezdama, Englezi igraju sa ustaljenim sustavom, Belgija zabija sa svih pozicija, Rusi ovise o atmosferi, trci i ultra-reaktivnom dubokom bloku, Švedska je...Švedska.

Što, naravno, ne znači da nije riječ o dobroj momčadi, kao što se uvjerio i Meksiko, ali i Švicarska. Švedska je momčad bez elitnog talenta (osim možda kada je riječ o krilnom plejmejkeru Leipziga, Emilu Forsbergu), bez očite snažne točke, bez fortea. "Sve oko njih je teško", rekao je Granit Xhaka nakon poraza Švicarske, kao da niti on ne zna na koji način je ta momčad pobijedila.

Pa ipak, rezultat je tu. Švedska je u kvalifikacijama preživjela grupu sa Nizozemskom i Francuskom. U doigravanju je izbacila Italiju, a na Svjetskom prvenstvu prošla kao prva iz grupe sa Meksikom i Njemačkom. Njihov recept, ukoliko se time uopće može nazvati, vrlo je jednostavan – držati usko linije u klasičnom 4-4-2 (koji često bez lopte postaje 4-6-0), stajati u dubokom bloku, pokriti polu-prostor između bekova i stopera i nadati se da će Forsberg napraviti nešto u tranziciji. Tako to stoji na papiru i ova Švedska je uistinu jedna od brojnih međunarodnih momčadi koje su konzervativne, defanzivne i kontraške. Ali ograničiti je samo na to znači i podcijeniti čitavu plejadu nogometnih faktora koji nemaju veze sa formacijom i taktikom - motiviranost, psihologiju, raspoloženje i koheziju.

Zanimljivo je, ipak, da je gotovo u svakom aspektu (osim, pomalo paradoksalno, u količini postignutih pogodaka) napadačke igre uvjerljivo najbolji švedski igrač Marcus Berg. Njegovih 3.35 udaraca po 90 minuta najbolje je u momčadi, odmah iza Forsberga, a nevjerojatno je efikasan u svojim šutevima sa 0.20 xG (očekivanih golova, metrike koja procjenjuje kvalitetu udaraca i šansu da oni postanu gol).

Na papiru, to zvuči slično onome s čime se Hrvatska morala suočiti protiv Danske, sa Eriksenom u ulozi Emila Forsberga. Međutim, nogomet nikada nije isključivo taktičan, a posebno to vrijedi tijekom trajanja Svjetskog prvenstva. Momčadski duh, motivacija, samopouzdanje, zajedništvo – sve su to neopipljive stvari, nemjerljive postotkom dodavanja, intenzitetom akcija u presingu ili sličnim statistikama. A upravo je to ono što prije svega čini identitet ove Švedske. Ukoliko ih to zajedništvo odvede preko Engleske u polufinale, gdje nisu bili od 1994., Hrvatskoj će trebati puno više sreće nego protiv Danaca.

Francuska – manje od sume svojih dijelova, ali kako zaustaviti Mbappea?

Uzmimo u obzir jedan podatak – Francuska je u susretima osmine i četvrtfinala uputila šest udaraca u okvir gola svojih protivnika i zabila pogodak sa svakim od njih. Je li riječ o efikasnosti? Sjajnoj završnici njenih napadača? Možda sreći? Od šest pogodaka, jedan je bio rezultat amaterske pogreške urugvajskog golmana Muslere, jedan je bio spektakularan volej mladog beka sa više od 20 metara (za koji je i sam Pavard priznao da nije to ciljao), jedan je bio glavom nakon prekida. Sreća, efikasnost, ili nešto treće – jedno je sigurno: ova Francuska ima dubinskih problema u svojoj igri, a gotovo svi oni vode do svog zajedničkog nazivnika – Didiera Deschampsa.

Deschamps je poseban trener. Zaista, potrebno je nešto posebno da momčad sa Pogbom, Mbappeom i Griezmannom, u kojoj mjesta nema za merkurijalni talent Ousmanea Dembelea, igra toliko anemično u fazi napada. Uostalom, osim nevjerojatanog individualnog talenta svojih igrača, koje su osobine ove momčadi? Je li ona proaktivna, koja pokušava dominirati posjedom i pozicijski stvarati viškove, prebacivati strane i tako dolaziti do gol-šansi? Ne baš. Je li ona reaktivna momčad koja stoji duboko i izlazi u tranzicije preko svojih brzih napadača? Protiv ostarjele argentinske momčadi u par navrata, možda. Koristi li agresivni kontra-presing svojih dinamičnih veznjaka (Pogba, Tolisso, Kante) ne bi li isforsirala pogreške u protivničkoj polovici? Nipošto, kao što vidimo iz grafa.

Ništa od toga ne bi trebalo začuditi, s obzirom da Francuska tako igra još od Eura prije dvije godine, kada su nekako, uz kombinaciju talenta i sreće, došepesali do finala gdje ih je pobijedio Portugal bez Ronalda – funkcionalna, ali duboko ograničena momčad. Pa ipak, unatoč svemu, Francuska je 90 minuta od igranja u finalu Svjetskog prvenstva, što pokazuje pravu narav međunarodnog nogometa i kratkog turnira poput SP-a. Argentina i Njemačka 2014 bile su limitirane momčadi, koje su tijekom turnira bljesnule u tek nekoliko navrata, Italija je sličnom kombinacijom upornosti i defanzivne organizacije nekako dogurala do naslova 2006.; jedina istinski velika momčad koja je u zadnje vrijeme postala prvakom svijeta bila je Španjolska 2010., ali i za taj povijesni uspjeh bilo je potrebno da se poklopi ogromna količina eksternih faktora.

Francuska nema sustav, nema fluidnost u napadu, nema velikog trenera – ali ima ponajbolju vezu, ponajbolju obranu i ponajbolji napad turnira. Ponekad, to je dosta.

Belgija – taktička prilagodljivost i nadanja još jedne 'zlatne generacije'

Već neko vrijeme slušamo o belgijskoj zlatnoj generaciji – o kolektivnom talentu obrambenih igrača Tottenhama (Vertonghen, Alderweireld) i nekih od najboljih napadača Premier lige (Hazard, Lukaku, de Bruyne). Prije četiri godine, u Brazilu, puno su obečavali, a pokazali malo, te su nakon pobjede nad SAD-om izbačeni od Argentine u četvrtfinalu. Prije dvije godine su na Euru u Francuskoj zapeli na istoj stepenici, kada ih je agresivan i dinamičan Wales na krilima Aarona Ramseyja pomeo u Lillu.

U Rusiji su otišli korak dalje i u polufinalu ih čeka još jedna ultra-talentirana momčad koja nije u potpunosti sigurna na koji način želi igrati. Četvrtfinalni ogled protiv Brazila bio je mikrokozmos ove Belgije u zadnjih par godina – sjajni u prvom poluvremenu, sposobni na momente ubojite kontre i fluidnosti njenih prednjih napadača. Lukaku je maltretirao brazilske stopere i bio fokalna točka protu-napada, Hazard je širio igru lijevo ili desno i konstantno stvarao višak driblinzima, a u sredini svega bio je Kevin de Bruyne – Guardiolin čarobnjak koji je nominalno igrao ulogu lažne devetke, spuštajući se između Fernandinha i stoperskog para, napadajući prostor koji bi Lukaku i Hazard napuštali, kombinirajući lijevom i desnom. Martinezov plan igre bio je jednostavan i efikasan – iskoristiti visinu Witsela, Kompanyja i Fellainija i biti prijetnja u prekidu (1-0), a onda udariti Brazil iz tranzicije preko napadačkog triumvirata (2-0).

I Belgija je neko vrijeme zaista djelovala impresivno – njena formacija je mutirala iz 3-4-3 sa loptom u 4-3-3/4-3-1-2 bez lopte, presing je bio učinkovit i bili su konstantna prijetnja u brzim kontrama, a Meunier je donio ravnotežu na desnom boku. Međutim, u drugom poluvremenu je Brazil u potpunosti dominirao, kada je Tite uveo Firmina i premodelirao svoj 4-3-3 u dinamičan, napadački 4-4-2. Belgija je ponovo podsjetila na onu protiv Walesa 2016. ili Argentine 2014. - bez konkretne ideje, stihijska, svedena na individualne momente Hazarda ili De Bruynea. U konačnici, Brazil je imao 27 udaraca, u odnosu na belgijskih devet, devet u okvir, u odnosu na belgijska tri.

Dvije Belgije- jedna sa jasnim planom igre, brza, ubojita i efikasna. Druga – bez ideje, nalik na Francusku, s kojom igra polufinale. Za Hrvatsku, i potencijalni susret u finalu, pitanje glasi – koja od te dvije Belgije će se pojaviti na terenu?

Možda će te zanimati

Telegram

Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Zaštitne maske za lice troslojne - 50 komada
22,12kn55kn
Mekane i udobne, pružaju zaštitu od 95%.
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali