Od 1. siječnja 2010. godine država ne naplaćuje porez samo na dobit koju imaju kladionice, nego se okrenula i prema igračima. Tada je, naime, uveden porez na klađenje, a primjenjuje se na dobitke veće od 30 tisuća kuna i naplaćuje se prilikom isplate takvih listića.
Konkretno, za dobitak od 30 do 500 tisuća kuna, država će uzeti 15 posto, a dobitke veće od pola milijuna kuna oporezovat će s 20 posto. Pa će tako igrač koji ima dobitni listić s isplatom od 30 tisuća kuna, na ruke dobiti tek 26 i pol tisuća kuna. Porez će mu biti naplaćen odmah pri isplati. Ili ako igrač primjerice nekim čudom osvoji 500.000 tisuća kuna, na ruke će dobiti 400.000.
Za sve one kojima je svijet klađenja stran, evo i podatak da država dodatno zarađuje i na famoznom manipulativnom trošku, dodatnom porezu od pet posto već kod uplate samog listića. Upravo tu, smatraju ljudi u hrvatskom sportu, ima mjesta za novo povećanje prihoda, ali na štetu igrača.
Naime, Udruga nogometnih prvoligaša došla je do "zgodne" ideje kako se domoći novca kad ga već sama ne stvara dovoljno. Predsjednik udruge hrvatskih nogometnih prvoligaša Robert Komen ovako razmišlja:
"Nogomet, košarka, rukomet i vaterpolo čine 80 posto ukupnog hrvatskog sporta, i u svakom ovome sportu postižu se jako dobri rezultati. U cijeloj priči bitno je da projekt financiranja fiskalno ne bi opterećivao porezne obveznike. Naša je zamisao stvaranje zakonskog okvira za dodatni namet od dva posto na manipulativne troškove u kladionicama. Tako bi se moglo privrediti oko sto milijuna kuna godišnje, a taj novac dijelio bi se prvoligaškim klubovima u četiri naša profesionalna sporta koja se nalaze u ponudi kladionica. Spomenuta sredstva predstavljala bi skroman financijski okvir za normalno funkcioniranje klubova, pogotovo onih iz manjih sredina", izjavio je Komen za Sportski.net.
Naravno, ovo nije gotova stvar, ali zahtjev je već upućen prema Ministarstvu prosvjete, znanosti i sporta. Sama ideja je zanimljiva baš zbog situacije u kojoj se našao hrvatski sport, koji očito spas vidi u teškoj ovisnosti mnogih kladitelja. Društveno neprihvatljivo ponašanje kockara trebalo bi omogućiti spašavanje hrvatskog sporta i u tome ne treba tražiti ništa loše. Međutim, tu se nameće nekoliko pitanja; ponajprije zašto u spašavanju sporta opet sudjeluju sami građani, a ne, recimo, kladionice?
Nije li, primjerice, postojala mogućnost uvođenja paušala kladionicama, novčanog iznosa koji bi se uzimao od dobiti kladionica i potom usmjeravao prema hrvatskom sportu? Time bi manipulativni troškovi igrača po kladionicama ostali na donekle prihvatljivih pet posto. Što je i logično s obzirom da kladionice koriste ponudu utakmica iz hrvatskog sporta za svoju dobit.
