Proteklih dana domaću nogometnu javnost je uzburkala vijest da Ćiro Blažević daje otkaz jer mu nisu isplaćena dugovanja. Vi ste i tada rekli da ćete se doslovno ubiti ako ode, ali da on to neće napraviti iz ljubavi prema Vama. Bili ste u pravu, kako ste ga nagovorili na ostanak? Ta priča je završila onako kako smo predviđali. To je jedna povezanost i osjećaj gospodina Blaževića da je Zagreb značajan klub, ne samo u gradu Zagrebu, nego i u cijeloj državi. To je jednostavno bilo jedino logično rješenje da će to prevagnuti u njegovim razmišljanjima i da ćemo premostiti nesuglasice. To se i obistinilo. Tamo gdje ima emocija, uvijek ima i tenzija, i ekscesa, i svega. Prepoznao je da u ovom času ne može napustiti Zagreb i to jednostavno zbog onoga zbog čega je došao – da ga spasi, da ga sačuva, da ga oplemeni i završi posao.
Nedugo nakon njegovog dolaska pobijedili ste Dinamo, zbog čega je Ante Čačić dobio otkaz. Kako ste u klubu to sve doživjeli? Dinamo je kapitalac u našem natjecanju i onaj tko ga pobijedi ima pravo tu pobjedu slaviti jače od drugih. To je bila sjajna stvar za nas jer smo bili u lošem stanju i to nam je dalo potvrdu da možemo napraviti ozbiljniji pomak i izaći iz krize koja je ušla duboko. Bolji adrenalin od pobjede nad Dinamom ne postoji ni u boljim okolnostima, a kamoli u onima u kojima smo se mi našli. Imali smo par pobjeda protiv Dinama otkako sam ja u klubu, no nikada takvih dimenzija. Ova s gospodinom Blaževićem je bila posebna. Mi smo pokazali jednu kvalitetu, pokazali smo da možemo dominirati i kontrolirati utakmicu. Za nas je to bila velika injekcija.
Na toj pobjedi Vam je osobno čestitao i Zdravko Mamić. U kakvim ste odnosima s njim? Gospodin Mamić i ja gajimo odnose i prije mog dolaska u nogomet. Znamo se dugi niz godina, bili smo dobri i uvijek ćemo biti dobri. No i oni osciliraju. Sport danas, ne samo danas nego uvijek, daje jednu dimenziju i tenziju u kojima odnosi osciliraju. Natječemo se u istoj ligi, istom gradu, tako da su naši odnosi uvjetovani i natjecateljskim dijelom, ali ne u onom ljudskom i prijateljskom smislu. Mi smo prijatelji.
U klubu ste kao trenera imali još jednog kapitalca – Igora Štimca. Je li se išta promijenilo u Vašem odnosu otkako je postao izbornik hrvatske reprezentacije. Javi li se i pojavi na utakmici? Igor i ja smo isto tako prijatelji. Surađivali smo dok je on bio i u Hajduku, pa i u Udruzi prvoligaša. Kasnije je to malo izmaknulo kontroli, kad se natjecao za predsjednika HNS-a, no kasnije se, hvala bogu, ispostavilo da je njegova uloga trenerska. Ja sam mu rekao: 'Igore, ti si trener, dođi u Zagreb, radit ćemo nešto.' On je prvenstveno jedna ljudska veličina, a i trenerska. O igračkoj karijeri neću ni pričati. On kao izbornik je potvrda da sam bio u pravu kad sam ga zvao za trenera. Nema razloga da naši odnosi ne budu dobri.
Kad ste došli u Zagreb, jedno duže vrijeme ste vraćali dugove. Kakva je sada situacija u Zagrebu, znamo da velika većina naših klubova grca u neimaštini i da je na 'aparatima'. Bilo tko tko je ambiciozan ne može biti zadovoljan. Barem ja tako mislim. Uvijek se radi o preispitivanju je li se nešto moglo bolje, kvalitetnije... Uvijek mislim da se može bolje, ali ne mislim da sam radio neke velike propuste. Kad sam došao, situacija je u najmanju ruku bila prestrašna. Taj klub osim imena nije imao ništa: ni strukturu, ni infrastrukturu, ni igrače... Ništa, apsolutno ništa. Bilo je oko 80 milijuna kuna duga i onda sam morao to sanirati, natjecati se, proizvoditi igrače kako bih ih mogao plasirati na tržište. To je bio jedan jako težak period koji, zapravo, još uvijek traje i ima repova. Mi smo u ovoj godini imali oko osam milijuna kuna dugova iz razdoblja od 1998. do 2001. godine. Iskoristili smo Linićevu odredbu da nam se opraštaju kamate, pa smo napravili neke financijske zahvate da to riješimo. Još uvijek imamo uteg prošlosti, ali smo bliže tome da dođemo u jedno dobro stanje i krenemo prema vrhu. To nam je cilj.
Napravili ste veliki transfer Matea Pavlovića, koji je iz Zagreba 'odletio' ravno u Werder, jeste li ponosni na taj posao? Moram reći da ako sam na išta ponosan, onda sam ponosan na taj transfer. Od prvog dana u klubu, moja želja i ambicija je bila da Zagreb može transferirati igrače direktno u lige petice. Mi smo osim Pavlovića transferirali Mujidžu u znatno manjem iznosu u Freiburg, no ovaj posao je odjeknuo i to ne samo u smislu transfera, nego i u igračkom smislu. To je jedna velika satisfakcija za sav ovaj trud i rad koji sam napravio, ali i za sve djelatnike. To je jedna stvar na koju smo svi jako ponosni.
Zagreb se suočava s tužnom realnošću i borbom za opstanak u ligi. No Zagreb je, uz Dinamo i Hajduk, jedini klub koji je bio prvak. Vjerujete li da bi se uskoro u Kranjčevićevoj mogle ponoviti scene slavlja iz 2002. godine, kad su neke od glavnih uloga imali Cico Kranjčar i Ivica Olić? Koliko to god izgledalo utopistički, ne bih se bavio ovim poslom da mi to nije ambicija. Ambicija svakog sportaša je borba za neki trofej. To je nešto što je meni već i opsesija, no taj balast koji nas je cijelo vrijeme opterećivao je jednostavno bio takav da nam nije otvorio sve kreativne resurse da ih možemo usmjeriti prema trofeju. To je jedna ambicija koja me nikad neće napustiti. Hoću li je ostvariti, to dragi bog zna. Titula iz 2002. godine nas je oplemenila, pa kad dođemo negdje u nekim stvarima olakšava posao i daje nam na značenju. Cico je tada posložio jednu impresivnu momčad koja je igrala napadački nogomet. Moram priznati da sam sve utakmice gledao i uživao u igri Zagreba. To je bilo jedno superiorno osvajanje prvenstva. Nadam se da ćemo i mi doći u tu situaciju i opet kažem da se ne bih bavio ovim poslom da nemam te ambicije.
