Ćiro je rušio Nijemce, Nizozemce i Dance, iz sna je probudio Dinamo nakon dva i pol desetljeća suše, Prištinu dizao na noge, mladu je Hrvatsku stavio na nogometnu kartu svijeta, a sebi brončanu medalju oko vrata.
Nosili su Ćiru na ramenima isti oni navijači koji su mu pljuvali u lice, skandirali mu 'majstore' svi oni koji su mu vikali 'Ćiro ped..u'. Pjevušio je Ćiro Brela, Aznavoura i Ivu Robića, recitirao Prevera i citirao Nietzschea. Prijateljevao je Ćiro s političarima, a bio je i meta politike. Ratovao je s novinarima, a opet na svaki poziv bi odgovorio.
Ćiro je bio hodajući paradoks i personifikacija hrvatskog nogometa u smiraj 20. stoljeća. Utjelovio je karizmatični i elokventni Travničanin nevjerojatan uspjeh hrvatskog nogometa, utjelovio je sve ono neobjašnjivo i za cio svijet nerazumljivo što Vatrene od ’96 do danas čini zagonetkom za one s istoka i one sa zapada.
Ime stvoreno daleko od Balkana i Mediterana
No krenimo redom.
'S trenerskom karijerom sam počeo vrlo rano, jer sam bio sasvim prosječan igrač', izjavio je jednom prilikom Miroslav Blažević nadimkom poznatiji kao Ćiro. Igrao je Ćiro u 1. ligi u Lokomotivi, Rijeci i Sarajevu, a tijekom igračkih dana jedno kratko vrijeme u sezoni '59/60. ga je vodio legendarni Luka Kaliterna i prema vlastitom priznanju ostavio je dubok trag na njega.
Zanimljivo je da je Ćiro svoje trenersko ime stvorio daleko od Balkana i Mediterana, u švicarskim Alpama. Sion, Laussane pa reprezentacija Švicarske utrli su put onom tko će dvadeset godina kasnije biti prozvan 'trenerom svih trenera'. U smiraj 70-ih vratio se Blažević u Hrvatsku i sjeo na klupu Rijeke koja je bila stanica prema onom što je bio prvi Ćirin korak u legendu.
Bijeli šal i bijele kapice
Već 1980. preuzeo je Dinamo te nakon prve prosječne sezone kreće u nezaboravan pohod prema prvoj tituli nakon 24 godine suše u modroj svlačionici. Ćirin bijeli šal ostao je lightmotiv, za dinamovce, možda najvažnijeg naslova u povijesti.
Nije Ćiro mogao dugo uživati jer uspjeh i euforija koje izazvao označili su ga kao čovjeka koji daje pogonsko gorivo hrvatskom nacionalizmu, a to se u Jugoslaviji nije tolerirao. Ostao je Ćiro još godinu dana, a onda pošao opet prema svojim Alpama jer je, kako je sam rekao, bio na to primoran ucjenama i prijetnjama da će biti uhićen.
Par godina kasnije vraća se opet u Jugoslaviju, ali ovog puta na Kosovo odnosno u Prištinu. Letjele su bijele kapice u zrak kad je Ćiro vodio Kosovare, a status narodnog heroja još jednom se za 'trenera svih trenera' pokazao kao politički nezgodan. No već je svima postalo jasno, da Ćiru uspjeh i kontroverza prate, najčešće držeći se za ruku.
'Samo tiranin može egzistirati na čelu reprezentacije'
Hrvatska neovisnost i formiranje nogometne reprezentacije za Miroslava Blaževića postali su novi veliki motiv. Navodno je na inzistiranje svog intimusa, predsjednika Franje Tuđmana, Ćiro sjeda na klupu Hrvatske i kreće na još jednu misiju koja opet nije prošla bez kontroverzi.
'Ja sam prema svojim igračima tiranin, samo tiranin može egzistirati na čelu reprezentacije. Kad smo igrali protiv Estonije, predsjednik Tuđman prognozirao je 6-1. To mi je netko došao reći na teren. Kod tog rezultata zabranio sam igračima da zabiju i sedmi. Ali onaj mangup Šuker zabije i sruši mi sve', pričao je Ćiro novinarima kasnije, a cijela dvorana se kidala od smijeha.
Ušao je Ćiro 90-ih u politiku, postao je član HDZ-a. Franjo Tuđman i Ćiro nisu skrivali golemu naklonost koju su gajili jedan prema drugome.
'Predsjedniče, želim vašu gripu'
'Tuđman mi je iz kreveta vikao da mu ne prilazim jer ima gripu. Uletio sam u krevet i viknuo: 'Predsjedniče, želim vašu gripu', slikovito je u više navrata prepričavao legendarnu anegdotu iz svog odnosa s prvim hrvatskim predsjednikom.
U mladoj Hrvatskoj, Ćiro po treći put postaje trenerom Dinama odnosno Croatije, a obnaša i funkciju predsjednika kluba no sve obveze na Maksimiru napušta kada u ruke dobiva Vatrene. Sve od tada je tisuću puta ispričana priča. Ćirina Hrvatska srušila je okoštali nogometni poredak, mala Hrvatska rušila je velikane i okitila se broncom.
Nakon odlaska s klupe njegova trenerska karijera nikad više nije dosegla visine iz ’82. i ’98. no ispunio si je Ćiro još jednu veliku želju. Sjeo je na klupu Hajduka, no kao što svi poznavatelji nogometa znaju, nije to prošlo kako su planirali Splićani i Ćiro.
Kandidirao se Ćiro za predsjednika 2005. godine no sudeći po rezultatima glasači ga nisu shvatili ozbiljno. Njegova kandidatura je među narodom doživljena kao performans, protest i jedna dobra šala u Ćirinom stilu. Pobijedio je Stipe Mesić, a Blažević je dobio 0.8 posto glasova. Nije Ćiro zamjerio narodu, ni narod njemu.
Čovjek koji je ujedinio BiH
Labuđi pjev trenera svih trenera odigrao se tamo gdje je sve i počelo. U njegovoj BiH. Duboko podijeljenu, nacionalnim pitanjem izmučenu zemlju i reprezentaciju, Ćiro je ujedinio. Učinio je ono što samo on može. Šarmom i karizmom doveo je Zmajeve na vrata velikog natjecanja. Opet su mu deseci tisuća ljudi klicali no Portugal je bio neumoljiv. Ipak, upravo je Miroslav Blažević postavio temelje reprezentacije koja će se prvi i za sada jedini put plasirati na veliko natjecanje.
Par godina kasnije povukao se iz trenerskog posla no i dalje je bio sveprisutan. Njegove izjave su se čitale i slušale, a pod zadnje dane Hrvatska je svaku njegovu šetnju gradom gledala s olakšanjem. Još nam je Ćiro živ.
Ćire sada više nema. Bio je genije, tiranin, majstor. Bio je Ćiro sve što je narodu trebalo da bi se osjetio bolje. Sa smiješkom je znao istrpjeti i najgnjusnije uvrede s tribina. Bio je Ćiro – čovjek iz naroda, čovjek za narod.
'Kako si, sine'
Zato mu je narod oprostio ono što nijednoj drugoj sportskoj veličini u hrvatskoj povijesti nije, a to je – politiku. Da je to zbilja tako najbolje pokazuje jedna emotivna objava jednog navijača Hajduka objavljena svega par sati nakon Ćirine smrti.
'1999. godina, ja u vojsci, šetan priko Trga Bana i ususret mi ide Ćiro. Ja zaustim Ćiro P, i ne mogu ipak izgovorit ono ederu, jer sam tako odgojen, a još me gleda u oči i ide prema meni sa osmjehom. Stane kraj mene, pruži ruku i upita me "Kako ši šine?".
Hrvatska je dala puno boljih trenera, ali teško kojega boljeg motivatora. J**a san mu sve po spisku milijardu puta, znan da je sudjelova u kriminalu HNS-a, znan da je "napravija" Mamića, al nisan ga moga mrzit, koliko god sam to želija...Ćiro pe**ru počivaj u miru', napisao je taj navijač i još jednom dokazao da takvu ikonu nikad više nećemo imati. Ćiro je jednostavno bio – Ćiro.
