Uprava gotovo svakog kluba na svijetu sanja da im na klupu sjedne Ancelottijev učenik koji u svojim vitrinama ima igračke naslove prvaka Europe, FIFA Superkup, nastup na Svjetskom prvenstvu i još kao bonus nizozemski i talijanski kup. Upravo taj san se iznenada prošle sezone ostvario Uraniji, malom dalmatinskom trećeligašu iz Baške Vode kraj Makarske. Proživljavao je tih dana baškovoški klub agoniju.
Bili su čvrsto zabetonirani na dno ljestvice s čak 12 bodova zaostatka za predzadnjom momčadi prvenstva, nad glavom im je visjelo ispadanje i to uoči stote godišnjice postojanja. Malo je reći da je na tom dijelu Rivijere vladala depresija, no onda se ukazao spasitelj u liku Željka Kalca. Nekadašnji australski reprezentativac i sudionik Milanovog pohoda na europsku titulu 2007. godine sjeo je na klupu Uranije i napravio čudo.
'To je bilo užasno'
"Kad sam došao ovdje, moram biti iskren, nisam u životu vidio tako loš nogomet. To je bilo Bože sačuvaj", odmah na početku nam je s dozom humora kazao Kalac prisjećajući se prve utakmice u kojoj je gledao svoju buduću ekipu.
"Prvu utakmicu koju sam išao gledati su izgubili protiv Splita kod kuće s 5:0. To je bilo užasno. Kada sam preuzeo imali smo 1 bod uz gol razliku 3:43, a predzadnji su nam bježali čak 12 bodova. Ipak, brzo su shvatili što od njih želim. Riješili smo se nekih igrača koji nisu mogli zadovoljiti i doveli smo igrače koji su bili top. Što god sam tražio od njih, sve su odradili i na kraju smo se spasili", s ponosom nam priča nam prekaljeni internacionalac i dodaje kako je u 13 godina njegove profesionalne karijere u kojoj je bio dio stožera u više australskih klubova, Karabüksporu i grčkom Xantiju, spašavanje Uranije najveći uspjeh.
"Taj podvig i ostanak u ligi je nešto što neću nikad zaboraviti. Trenirao sam i prvu ligu, ali da odem i u Milan ili na kraj svijeta neću nikad zaboraviti", tvrdi Kalac dok ispija kavu u kišno jutro na makarskoj rivi.
Zbog lockdowna završio u Hrvatskoj umjesto u Australiji
Logično je bilo pitati kako je čovjek i nogometni profesionalac s njegovom reputacijom uopće došao u Bašku Vodu i preuzeo klub koji se natječe u 4. rangu hrvatskog nogometa.
"Ja sam ovdje dugo. Imam tu stanove već 20 godina i ja svake godine dolazim u Makarsku. Kada je Urania pala u tu krizu zbilja je bilo gadno. Moj je prijatelj Stiven Topić igrao u Uraniji i on je imao velik utjecaj na mene. Rekao mi je da ne smiju ispasti, jer do godine slave 100 godina postojanja", priča nam bivši australski reprezentativac.
"Govorili su mi ljudi da sam lud što sam prihvatio to, da mi ne treba sramota u karijeri, a ja sam smatrao da ljudima treba pomoć i ako im neću ja pokušati pomoći, neće nitko. Ni u jednom trenutku mi to nije bilo na pameti i jako sam ponosan na to što smo napravili", otkriva nam Kalac ne krijući da je i sam impresioniran nesvakidašnjim podvigom.
"Što se tiče infrastrukture, kluba i grada nemam riječi. Svi su oni stali iza kluba i bili su svjesni da se izgubila kultura kluba. Najveći je uspjeh bio vratiti taj segment. Sada je Urania jedan lijepi klub koji može imati dobre odnose s drugim klubovima, može surađivati s Hajdukom oko mladih igrača i igrati lijep nogomet na ovom nivou", kazao je.
SP 2006: 'Imao sam i gorih grešaka'
Kad smo već dublje zašli u nogometne teme nismo se mogli ne prisjetiti trenutka iz karijere po kojem ga mnogi Hrvati pamte. Riječ je naravno o odlučujućem dvoboju grupne faze Svjetskog prvenstva 2006. godine u kojem su se susreli Vatreni i Kalčeva Australija.
Hrvatska je dva puta vodila, a pogodak Nike Kovača ide na dušu Željku Kalcu kojeg je jedan naoko bezopasan udarac u 56. minuti prevario i Vatrene doveo na rub prolaska. Dvadesetak minuta kasnije Harry Kewell ubio je hrvatske snove, a do kraja su pocrvenjeli Dario Šimić, Brett Emerton i Joe Šimunić koji je skupio čak tri žuta kartona.
Australija je prošla dalje, a Kalac se prisjetio svoje pogreške i snage svoje tadašnje reprezentacije.
'To je bila sjajna ekipa'
"To je za mene dio nogometa. Napravio sam jednu grešku kakva se dogodi u nogometu svaki tjedan, ali eto moja greška se dogodila baš protiv Hrvatske na Svjetskom prvenstvu. Stvarno nešto čudno, ali u karijeri sam imao i gorih pogreški od te. Nakon takve situacije se obrišeš i ideš dalje", uz osmijeh odgovara 202 centimetra visoki bivši vratar.
"Mi smo tada imali sjajnu ekipu. Mislim da Australija još dugo neće imati takvu momčad. Od 23 igrača na SP, mi smo imali 18 koji su igrali u prvih 5 liga u Europi. To je stvarno bilo čudo za zemlju poput Australije. Sad ako pogledamo reprezentaciju, nema ni jedan u ligama petice. Viduka, Bresciano, Gralla, Kewell…', nabraja uz dozu sjete.
'Bilo je kao da je cijeli svijet umro, ali smo se digli'
Tih 2000-ih je cvjetala karijera Željka Kalca pa ga je put doveo u veliki Milan svega mjesec dana nakon što su Rossoneri izgubili finale Lige prvaka u Istanbulu.
"Oni su izgubili od Liverpoola 2005., a ja sam došao to ljeto. Bilo je kao da je cijeli svijet umro. I vidiš, to je kvaliteta te momčadi i s igračke i ljudske strane. Digli smo se i opet otišli u polufinale gdje smo poraženi od Barcelone, a trebali smo proći mi. Kasnije je Barcelona protiv onog čudesnog Arsenala pobijedila s 2:1" prepričava nam.
"S tom grupom igrača ste mogli što ste htjeli. Nije samo do nogometnih kvaliteta već i do ljudskih. Sve te zvijezde poznate diljem svijeta su top ljudi i zato smo 2007. uzeli sve što se moglo. Uvijek bih radije imao dobru osobu nego odličnog igrača koji je kreten", bez dlake na jeziku odgovara.
'Taj je čovjek doktor nogometa'
Iz tog perioda na njega su dvije ličnosti ostavile osobito jak utisak. Prvi je Carlo Ancelotti koji ga je vodio do najvećih uspjeha u karijeri.
"Puno stvari koje ja radim sada kao trener sam naučio od Ancelottija. Sve što sam od njega vidio i čuo vrijedi. Taj čovjek je doktor nogometa. On kad priča, ti moraš slušati. Čovjek osvojio sve što se moglo osvojiti, a opet je tako skroman. To je nevjerojatno. Svi njegovi igrači žele igrati za njega i ja sam to prihvatio od njega. Ako igrači žele igrati za tebe, ti ne možeš izgubiti. Možeš izgubiti utakmicu, ali na kraju sezone ćeš pobijediti", otkriva nam Kalac i dodaje kako upravo zbog njega preferira napadački nogomet na gol više.
'Maldini je top čovjek, igrač i lider'
Druga osoba koja je utisnula pečat u karijeru našeg sugovornika je Paolo Maldini s kojim je nekoliko godina dijelio svlačionicu.
"Dosta su me puta pitali to pitanje i odgovor je uvijek isti. Top lider, top igrač i top čovjek. Trenira 100 posto, dođe na svaki trening spreman maksimalno trenirati. Kao osoba je sjajan. S njim se može pričati o svemu i uvijek je spreman pomoći. Kao lider vodi od naprijed i meni uopće nije čudno da je Milan sada opet dobar. Otkad je on došao u klub sve se promijenilo. Maldini je čovjek koji razumije klupsku kulturu, čuva identitet i ima sve što je potrebno da bi bio uspješan igrač i sjajan čovjek", otkriva nam Kalac.
Pred sam kraj razgovora, otkrio je ovaj nogometaš podrijetlom iz okolice Zadra koji su mu momenti iz karijere najdraži, a koji najtužniji.
'Imam dva osobito draga trenutka u karijeri...'
"Imam dva osobito draga trenutka u karijeri i mislim da su na istom nekom nivou. Prvi je kada smo 2007. godine osvojili Ligu prvaka s Milanom i kad smo otišli na SP s tom reprezentacijom Australije. Izbacili smo Urugvaj i otišli na Mundial nakon više od 30 godina. To je bilo nešto spektakularno. Taj osjećaj je bio prekrasan jer smo bili kao obitelj', kaže pa se malo zamisli prije no što nastavi u drugom smjeru.
"Bilo je i tužnih momenata dosta, ali mislim da je ipak najteže bilo kada sam s Croatiom iz Sydneya izgubio finale protiv Brisbane Strikersa pred 45 tisuća ljudi. Imali smo čudesnu ekipu i taj poraz mi je zbilja teško pao", zaključuje.
