Čestitke odmah na početku prvenstva. Pobijedili ste Rumunjsku, najjačeg protivnika u skupini, 2:1, a na kraju je bilo i uzbudljivo, Splićani su već u prvoj utakmici na EURO-u vidjeli pravu dramu. Rumunji su se pokazali i malo labilnima, kad prime gol – izgube se... Hvala na čestitkama. Htio sam pustiti dečke da igraju slobodno, ali vidio sam da bi to moglo otići kvragu protiv uigrane Rumunjske. Ušli smo i malo s grčem i strahom u utakmicu, ali dobro je ispalo na kraju. Rumunji čim počnu gubiti, počnu se međusobno svađati, prgavi su, bezobrazni, jedan drugom prigovaraju, tako da, eto, poklopile su nam se neke stvari, ali ne možete pobijediti bolju ekipu ako vam se ne poklopi.
Malo smo imali i sreće, svaki prekid je bila panika pred našim golom. Bez toga se ne može, ne može se otići ni u dućan bez sreće. A što se tiče prekida, istina, oni su prelako dolazili u prilike, iako smo mi to dobro zatvarali i obranili na kraju. Ja sam rekao, Rumunjska je vrhunska ekipa, tako da ne ovisi uvijek sve o tebi, nego i o njima. Dobro je da nismo iz tih situacija primili gol. Ali da je bilo panike u nekim trenucima, bilo je.
Jesu li prekidi i inače boljka naše reprezentacije, kao što je primjerice slučaj s Bilićevom vrstom? Vidjet ćete i dalje na prvenstvu da se iz prekida uvijek nešto dogodi, stvori neka prilika. Mi smo njih jako dobro snimili, svatko je imao svoja zaduženja, ali kažem, kad je protivnik vrhunski, moguće je da se dogodi nešto nepredviđeno. Nije to neka naša boljka, ali može biti problem kad je na suprotnoj strani vrhunska ekipa kao što je Rumunjska.
Jesu li Rumunji bili utučeni nakon poraza? Ovo je ipak svojevrsni šok za njih... Oni su u svakom slučaju očekivali pobjedu. Njihov izbornik je rekao da njega samo zanima pobjeda u našoj grupi. Normalno, čovjek je Španjolac, stranac u Rumunjskoj, tu je puno novca u igri i nije sada lako ni njemu ni ekipi koja je već 12 godina zajedno. Mi sada molimo boga da Češka u četvrtak pobijedi Rumunjsku i da uđemo u drugi krug bez obzira na našu subotnju utakmicu protiv Čeha.
Šira javnost je protiv Rumunjske upoznala našu mladu zvijezdu Darija Marinovića. Dečko zaista igra fenomenalno, to što radi s loptom je zaista nešto posebno... Da, a ono što je igrao protiv Rumunjske uopće nije njegova prirodna pozicija. On je inače bočni igrač, a ja ga zbog manjka vrhunskih igrača moram rotirati i stavljati na to mjesto lutajućeg pivota, što je on u drugom poluvremenu radio perfektno. Čujte, Dario je igrač koji sada na tržištu vrijedi minimalno 300.000 dolara. On još uvijek igra za Brodosplit, ali gdje god odemo vani, dobije ponudu. Tko god ga vidi, želi ga kupiti. Bili smo u Iranu, dobio je ponudu da dođe igrati u iransku ligu, tako je bilo i u Azerbajdžanu, Španjolci ga također traže, on je danas među pet najboljih mladih igrača svijeta. Polivalentan je, može sve odigrati. Nažalost, mi nemamo više od šest sedam igrača koji mogu odigrati na najvišoj razini futsala. Na ovom prvenstvu nam nedostaju i Capar, Bogdanović, Banić, sve igrači iz prvih osam.
Pustimo nakratko Marinovića. Futsal bi ovih dana trebao postati pravi hit, a šira javnost ne zna puno o našem malonogometnom Slavenu Biliću, čovjeku koji je sve to posložio u samo godinu dana. Predstavite nam se malo. Imam 41 godinu, rođen sam u Dubrovniku, u Čilipima, završio sam Fakultet za fizičku kulturu i ostao živjeti u Splitu. Oženjen sam, imam dvoje djece, curicu od godinu i tri mjeseca i osmogodišnjeg sina. To je obiteljska priča. Što se tiče sporta, igrao sami veliki i mali nogomet, a nakon završetka karijere sam završio višu trenersku školu, imam PRO licencu za veliki nogomet.
Koje su Vaše reference za izbornika Hrvatske? To je u našoj zemlji jako primamljivo radno mjesto. Godine 2000. počeo sam trenirati Split Gašperov i zaredom sam osvojio pet prvenstava i pet Kupova, zatim treće mjesto u Ligi prvaka, a tri puta smo bili među 16 najboljih u Europi. Ukupno sam kao trener osvojio 12 trofeja, šest Kupova i šest prvenstava. S tim da sam od 2006. do 2009. godine bio izbornik Libije, s kojom sam osvojio Afričko prvenstvo, dva arapska prvenstva i izborio plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2008. godine. To je bio prvi put da se ijedan libijski sport plasirao na bilo koje SP, da je izašao izvan države. Danas treniram Brodosplit.
Kada ste preuzeli Hrvatsku? Izbornik sam postao 2010. godine i nakon godinu dana smo osvojili Mediteranski kup.
Kakvo je stanje u našem futsalu bilo kada ste preuzeli reprezentaciju, a kakvo je danas? Pa mislim da su se odnosi promijenili dosta nabolje, uvjeti su se dizali iz mjeseca u mjesec. Sad smo dosegli jedan nivo koji je jako dobar za daljnji razvoj.
U nogometu se danas odnosi snaga najbolje vide kroz novac, kroz ulaganja. Koliki je budžet reprezentacije? Pa, gledajte, reprezentacija se prije moga dolaska uopće nije sastala dvije godine. A od tada, mi smo u 16 mjeseci imali 13 okupljanja. Meni je početni cilj bio da mi uopće počnemo raditi, a svjestan sam da sada moramo rezultatima dostići viši nivo. Tako je bilo i s novcima. Dizale su se dnevnice iz mjeseca u mjesec da bismo sada došli na normalnu hrvatsku dnevnicu. Evo vam primjer. Najbolji hrvatski igrač u klubu zaradi, recimo, nekih desetak tisuća kuna, što je i neki izbornički i trenerski okvir. To je desetak tisuća kuna plus stan i hrana. A dečki u reprezentaciji nemaju plaću, igraju za standardnu hrvatsku dnevnicu od 170 kuna i ostalo imaju sve plaćeno, opremu i sve što ide uz to. Izborili smo i premije za EURO i tako.
Koliki je Vaš ugovor, ako želite na to odgovoriti? Ma ne znam smijem li to reći ili ne po ugovoru, ali to je neusporedivo s velikim nogometom. Ne znam što mi piše u ugovoru, ali to je cifra koja je u principu zanemariva. Minimalno jedan prema dvadeset u odnosu na veliki nogomet. Nije niti za pričati.
Izjavili ste da su neki igrači zbog obaveza u reprezentaciji izgubili i posao. Je, je. Denis Mijatović. Njemu je bilo 'ili posao ili reprezentacija' i izabrao je nas.
Nisu ga htjeli čekati na poslu... A čujte, svaki mjesec smo imali okupljanja, to vam je po tri, pet, sedam dana mjesečno, to niti jedan poslodavac ne može tolerirati.
Je li se Mijatović snašao? Je, ponovno radi. U principu, mi smo svjesni da smo još mali i da moramo puno raditi da narastemo. I to su vam te cifre, tu vam je dvije tisuće eura plafon. A u Libiji je, primjerice, taj odnos jedan naprema 10 u korist Libije, 10 puta se više ulaže i plaća.
A odnos kvalitete? Evo, da vam budem iskren, kad sam došao dolje, Libija nije imala ni reprezentaciju ni ligu. Sjeo sam u kombi i išao od grada do grada skupljati igrače. Prošao sam sve ove gradove gdje se sada 'tuku'. I nije to bio futsal, nego mali nogomet 5-1, 6-1, 7-1. Skupio sam 100 ljudi, doveo ih u glavni grad, od toga napravio selekciju njih dvadesetak i počeo raditi šest mjeseci, bez lige. Međutim, uvjeti su bili izvanredni, svaki igrač je odmah u startu dobio automobil Mitsubishi Lancera. I eto, u godinu dana smo postali afrički prvaci, ispred jednog Egipta koji je bio treći, četvrti na svijetu. Kad sam došao u Hrvatsku, Libija je na FIFA-inoj svjetskoj ljestvici najboljih reprezentacija bila 14., a Hrvatska 24. A sad smo mi 12., a Libija je negdje oko 30. mjesta. Znači, napredovali smo za 12 mjesta u godinu dana.
Zašto u Hrvatskoj nije prije došlo do razvoja futsala, s obzirom da imamo toliko ljudi koji se bave malim nogometom i vole ga? Pa kod nas je dugo bila praksa da su izbornici futsal reprezentacije bili treneri velikog nogometa. Trebalo je dosta dugo da se uključe specijalisti za mali nogomet. Imali smo jedno vrhunsko razdoblje, bili smo peti na svijetu. Međutim, onda su ostale zemlje počele ozbiljno raditi i ulagati, a mi smo ostali na onoj našoj zafrkanciji, na onom uličnom nogometu, improvizaciji. A drugi su ulagali, dovodili strane trenere i slično. Primjerice, nedavno smo igrali u Azerbajdžanu protiv njihove reprezentacije. Mnogi krivo misle da je Azerbajdžan bezvezna ekipa, ali oni su kupili šest brazilskih igrača koji imaju između 40 i 60 tisuća dolara mjesečne plaće. Futsal je u Europi najplaćeniji dvoranski sport iza košarke, bogatiji od rukometa. A mi smo tu gdje jesmo. Imali smo, doduše, razdoblje kad je Gospić doveo četiri, pet stranaca, pa su onda cifre bile pet, šest tisuća eura. I što se dogodilo? Drugi klubovi su to pokušali pratiti pa su svi pukli. I Gospić, i ovi što su ih pratili, sve se to spustilo na najmanju moguću mjeru.
Je li ime futsal najsretnije rješenje za promociju toga sporta? Mali nogomet je nama Hrvatima ipak nekako bliži, bez obzira na pravila. FIFA i UEFA su to ime smislili i unificirali (futsal – dolazi od portugalskog futebol de salão, op.a.) jer je svaka država imala svoj naziv. Međutim, u svakoj državi i dalje imaju svoja imena, nismo mi tu posebni. Recimo, na zastavici reprezentacije Rusije, koja je među pet najjačih na svijetu, ćirilicom piše 'mali fudbal', Talijani imaju calcio cinque, svatko ima neki svoj naziv. Međutim, kad su ovakva velika natjecanja, onda se forsira ta riječ futsal. To nama u Hrvatskoj baš nije sjelo, pa nije ni meni baš sasvim sjelo. Znate, ljudi pokušavaju ovo što mi igramo poistovjetiti s Kutijom šibica i sličnim 5-1 turnirima, a to nema veze jedno s drugim.
Koje su razlike? Kako Vi to vidite? Pa, čujte, na 5-1 se skupi škvadra iz kvarta, dobro se postavi, tu su iskusni stariji igrači, i to je jako teško probiti. Međutim, kod 4-1 su pravila sasvim drugačija. Četiri su igrača, lopta je manja, postoje uigrane akcije, zovu se 'korneri', 'faulovi', 'auti', igra se zona, presing kao u košarci, imate sisteme igre 2-2, četiri u liniji, 3-1, shvaćate? Svaki sistem ima svoju početnu rotaciju iz koje onda idu akcije. Za svaki sistem postoji posebna obrana, znači nema veze s ovim, to su dva različita sporta.
Recimo, da vi 'komandosi' dođete na Kutiju šibica, kako bi to izgledalo? Pa, evo, i ove godine su pobijedili neki naši igrači s pola snage. To su dvije različite priče. Ljudi govore da je atraktivniji 5-1, a evo, vidjeli ste koliko je atraktivniji. Kutija šibica – rezultati 1:0, 2:1, pa ona Četiri kafića koja su po meni isto negledljiva priča...
Zašto negledljiva? Pa ništa se ne može vidjeti, padne jedan gol na utakmici, završi 0:0, 1:0, jako je malo dobrih poteza, jako malo kretnje, statički se igra, tako da je po meni to negledljivo. Vidjet ćete koja je to razlika na ovom prvenstvu. Imamo 12 ekipa koje sve, osim možda Turske, mogu pružiti moderan futsal. Iako, kad budete gledali vrhunsku utakmicu Španjolska – Rusija, nećete tu vidjeti previše ljepote, kao i u velikom nogometu kad se igra na rezultat.
Što je sa zamjenama igrača u futsalu? Malo podsjećaju na hokej... Upravo to, usporedivo je baš s hokejom. Možete sva četiri igrača promijeniti u istom trenutku, postoji puno reprezentacija koje to rade, pogotovo ova ruska škola. Svaka momčad ima devet, deset igrača (i dva golmana), i obično su to dvije četvorke koje se vrte, na svakoj poziciji po dva čovjeka. Rusi, recimo, štopaju i mijenjaju svake dvije, tri minute, jer računaju da čovjek može anaerobno raditi najviše neke tri minute s visokim otkucajem srca. A Španjolci i Brazilci rade drugačije, tu je procjena trenera kojeg će igrača i kada mijenjati. Ako si puno bolji od nekoga, onda se mijenjaju sva četiri igrača, to je kao neka praksa.
Kako mi to radimo i koliko nam je široka klupa? Pa mi smo deficitarni sa širinom klupe. Kad igramo s vrhunskom ekipom, mi imamo sedam, osam igrača, uključujući i golmane koji mogu pratiti taj nivo. I onda moramo kalkulirati, imamo nedostatak lijeve noge, ljevonogih igrača, što je u futsalu hendikep, jer bi najmanje dvije trebale biti u svakom trenutku, a mi to sada nemamo. I zbog izvođenja kornera, auta, prekršaja, s jedne strane si uopće onemogućen izvoditi sve te prekide ako završavaš lijevom nogom. Svi naši igrači imaju donekle lijevu, ali nije to to.
Znači, sve reprezentacije imaju po dvije lijeve noge, samo mi dvije desne? Tako je, mi imamo dvije desne, obratno od cijele države, hahaha.
Kakvi su nam golmani? Golmani su zasad bili dobri, ali ne bih htio to gatati. Oni su u futsalu jako bitan element.
To je znači slično kao u rukometu, čeka se da probrane... Tako je. Ako dobro otvore utakmicu i skinu par zicera, onda je to to. Recimo, tu ima i jedno zanimljivo pravilo kod futsala, svaki peti prekršaj u jednom poluvremenu donosi udarac, to je kao penal s 10 metara. Tako da to onemogućava grubu igru, pogotovo jer se penal ponavlja nakon svakog novog prekršaja, dakle za šesti, sedmi, osmi prekršaj u istom poluvremenu. Zatim, imate ograničenje od četiri sekunde za izvođenje prekršaja, auta i kornera, a s golmanom se praktički ne može igrati, osim iz prekida. Dakle, u igri nema vraćanja lopte golmanu, to je nedozvoljeno, svira se indirekt.
Koja je Hrvatska po snazi od ovih 12 reprezentacija na prvenstvu? Vaša procjena. Pa ovako... Kad je bilo izvlačenje grupa, mi smo bila treća, najslabija jakosna skupina, u kojoj su još bili Turci, kao objektivno najlošija ekipa po rejtingu. Međutim, mi smo u ovih godinu dana napredovali, pa i po toj FIFA-inoj ljestvici, i neke utakmice su pokazale da možemo dobro odigrati s najjačima. Recimo, Argentinu smo dobili, s tim Iranom smo igrali neriješeno 4:4 u Iranu, da ne nabrajam... Međutim, naša ekipa je jako, jako mlada. Naši najbolji igrači, nositelji igre imaju u prosjeku 21, 22 godine. Nemaju iza sebe niti jedno ovakvo ozbiljno natjecanje, tako da je teško prognozirati. Možemo iznenaditi, a možemo pasti pod pritiskom i ne napraviti ništa. Sve je otvoreno.
Usporedba nekih legendarnih hrvatskih haklera i Vaših mladih igrača? Recimo, legendi kao što je Josip Palić. To su bili pravi hakleri, ali pazite... Danas, u ovom modernom futsalu, ako nemate obaveznu igru, ako nemate fazu obrane, povratnu trku, ako nemate približno dobar udarac lijeve i desne noge, ne možete ni igrati... Koliko god ti dobro gurao kroz noge, zafrkavao se, to više ne prolazi.
Kako će naši igrači reagirati na pune tribine? Pa stvarno vam ne mogu reći. Rumunjima u prvoj utakmici očito nije previše smetala atmosfera u dvorani, a naši su možda na početku igrali u grču, ali su se poslije oslobodili. Na kraju ih je publika ponijela i vodila do pobjede.
Jesu li ulaznice malo prejeftine s obzirom na ugled natjecanja? Najskuplja je 30 kuna? Pa, gledajte, bitno je da dvorane budu pune. Možda je jeftino, ali imamo taktiku, dođemo na prvu utakmicu, pa ih navučemo igrom i poslije dignemo cijenu. Šalim se, naravno.
Jesmo li mi jako oslabljeni na ovom prvenstvu. Koliko nam znači naš najbolji igrač Matija Capar? Taj Capar je nama kao Luka Modrić, on je motor ekipe, igra jednako u oba smjera i njegov izostanak se jako osjeti. Nema ni Bogdanovića, koji je ljevak, koji nam fali, nema Banića, koji je pivot, objektivno to su tri igrača među naših prvih osam koji bi sigurno igrali da su tu. Tako da smo jako oslabljeni, ali manje-više, u takvoj smo situaciji cijele godine.
Koji hrvatski klub daje najviše reprezentativaca? Brodosplit koji je lanjski prvak i osvajač Kupa, i sad je prvi na polovici prvenstva. Uz to je i zadnjih desetak godina naš najbolji klub. Imamo i igrače iz Uspinjače, imamo iz Kijeva, s Murtera, iz Vrgorca...
Je li to Dalmacija malo favorizirana s obzirom i da ste trener Brodosplita ili se to tako dogodilo. Malo je tako zazvučalo sada kad ste počeli nabrajati... Pa, ne znam... Je li Dinamo favoriziran u A reprezentaciji? Recimo, koliko igra Hajdukovih igrača u reprezentaciji iz hrvatske lige. Ja mislim da ne igra niti jedan. Ali to je tako. Pogledajte tablicu hrvatskog prvenstva u malom nogometu. Prvi je Split, drugi je Vrgorac, treći Solin, četvrto Kijevo. Nije pitanje favoriziranja, ja bih bio najsretniji da imam 10 igrača iz Zagreba i da budem prvak Europe, ali objektivno je ovakva slika.
Što je s tim zagrebačkim klubovima? Uspinjačom, Nacionalom? Pa, gledajte, u Brodomerkuru su većinom igrači Nacionala, koji su prešli u Split, ako ćemo tako gledati. Marinović je igrao u Nacionalu, Tiho Novak također, Grcić, Stojkić... Ali promijenili su se financijski okviri i to vam je ta priča. Imamo Morinu iz Nacionala, koji nije izrazio želju da uopće igra za reprezentaciju i ja tu ne mogu ništa. On ima neki svoj razlog zašto nije tu, iako je po kvaliteti zaslužio biti tu. Ali eto...
O čemu se radi, zvuči misteriozno... Pa i je misteriozno. Evo znači, priča je bila da je on u bivšem sazivu reprezentacije bio nezadovoljan statusom, odnosom prema njemu i tako dalje. Ja nisam vjerovao u to jer tu sad ima pet različitih priča... Kada sam preuzeo reprezentaciju, momka sam pozvao sa strane i rekao mu svoje mišljenje, a on mi je ponovio istu priču: 'Neke stvari prije nisu štimale, ja ne želim na taj način raditi, bla bla...' Međutim, ljudi su me upozorili da nije krivnja u drugima nego u njemu, što ja tada nisam vjerovao. Rekao sam mu: 'Imaš dvije opcije – probaj pa vidi, ako budu takvi odnosi u reprezentaciji, nemoj dolaziti, ako bude sve u redu, priključi nam se i radimo zajedno.' On je rekao da nema problema, ali već je na prvom Kupu otkazao dolazak iz bezveznih razloga. Ja to nisam htio tolerirati i tu je završilo. Isto se to sada dogodilo s Banićem, koji je u Azerbajdžanu rekao je da je bolestan, a nije imao ni temperaturu. Zauzeli smo jedan stav: 'Ili reprezentacija ili treba čvrsto opravdanje za izostanak. Ako ne želiš, igramo s onim što imamo, i to je to. Pazite, s druge strane ljudi uzimaju godišnje odmore da igraju za reprezentaciju, gube posao...
Kakva je priprema za Češku u subotu? Neradni je dan, ljudi sada vide o čemu se radi, imamo ogromnu šansu za drugi krug, imamo mladu zvijezdu svjetskog futsala Darija Marinovića, sprema se pravi spektakl... Sada treba biti jako oprezan i ne podleći nekoj euforiji i priči. Trebamo se pripremiti kao da ovu utakmicu nismo ni igrali i kao da nam je Češka zadnja utakmica u životu. Naravno, puno ovisi o rezultatu susreta Čeha i Rumunja u četvrtak. Čujte, Česi su treća momčad Europe, s njima zadnjih pet godina imamo izrazito negativan skor, sve što je trebalo, izgubili smo. Neće to biti lako, zato molim boga da Česi iznenade Rumunje, pa da to odigramo sa znanjem da smo prošli u drugi krug. Mislim da nećemo igrati oprezno kao protiv Rumunja, i da ćemo na Čehe odmah od početka izaći visoko, stisnuti ih. Ali ne grlom u jagode. A obećavam, ako u četvrtak bude povoljan rezultat po nas, onda ću ja htjeti i pokazati publici kako mi možemo igrati i momke ću motivirati da odigramo jednu vrhunsku utakmicu, ono najbolje što možemo. Onda neće biti ziheraške igre.
Na kraju, kako ćemo vas zvati? Jeste li i vi Vatreni? Neka mi prvo dođemo do njihovog statusa i rezultata, pa ćemo si lako dati nadimak. A zovu nas svakako, provlači se to Mali Vatreni, ali velim, idemo mi prvo po rezultat, pa ćemo lako za nadimak.
