Mlada razigravačica šibenskog Jolly JBS-a, koja je 2009. godine proglašena najljepšom sportašicom 16. Mediteranskih igara u Pescari, čak ljepšom i od talijanske odbojkašice Francesce Piccinini, kaže da bi umjesto nagrade za ljepotu uvijek izabrala nagradu za košarkaško postignuće.
Što misli o nastupu naših djevojaka na EP-u, jesu li košarkašice bolje od košarkaša, što kaže o svom izgledu, ljubavi i tko joj je sportski uzor, saznajte u razgovoru 'Jedan na jedan' za sportski.net. Ukratko, dojmovi nakon EP-a? Kao mlađa, nastupala sam za selekcije do 17 i 18 godina, no to se ne može usporediti s ovim. Prvi put sam doživjela nešto ovako veliko, a osjećaj je prekrasan. Igrati s curama koje su na najvišoj košarkaškoj razini u Europi, veliko je iskustvo i ispunjava svaku mladu sportašicu. Presretna sam što sam bila dio ove ekipe, posebno kada smo ostvarile najveći rezultat u povijesti hrvatske ženske košarke.
Koliko su nam u Poljskoj nedostajale dvije bitne igračice – Žana Lelas i Anđa Jelavić? Misliš da bismo s njima možda mogli i do medalje? Pa moram reći da su nam strašno nedostajale. Realno gledajući, s njima bismo bile puno jače na pozicijama jedinice i četvorke. Usudila bih se reći, da su bile s nama, uvjerena sam da bismo došli do medalje.
Koje su po tebi bile naše najveće prednosti, a koje najveće mane na ovom prvenstvu? Dosta smo oscilirale, to se vidjelo. Nekada se dogodilo da u utakmicu uđemo kao da nemamo motiva. Posebno se to primijetilo u četvrtfinalu protiv Češke, kad smo na čudan način otvorile utakmicu. Čehinje su pokazale puno veću želju za pobjedom i 'pojele' su nas početku. Kasnije se bilo teško vratiti, a ni šut nas nije išao i sve je bilo jasno. S druge strane, u zadnje dvije utakmice protiv Latvije i Crne Gore izgledale smo sjajno, 'grizle' smo do krajnjih granica i to se isplatilo.
Kako komentiraš prolazak Turske u finale? Sjećam se da smo ih na jednom turniru u Turskoj pobijedile, ali od tada do danas fascinira njihov napredak. Sada su potvrdile da su definitivno među najboljima u Europi. Turkinje su u potpunosti zaslužile finale, stvarno ih je bio gušt gledati od početka turnira. Način na koji su se borile za svaku loptu bio je nevjerojatan. Navijala sam za njih u finalu, ali na njihovu i moju žalost, Ruskinje su ipak bile prejake.
Je li hrvatska ženska košarka trenutačno jača od muške? Ha-ha, teško je reći, ali dugo je prošlo od njihovog zadnjeg velikog rezultata. Mi smo ovim nastupom u Poljskoj napravile ogroman uspjeh, od njih se to tek očekuje. Rekla bih da zbog ovog uspjeha naša momčad u ženskoj europskoj košarci ovog trenutka znači više. Šalu na stranu, najviše mi je drago što su nas mediji ovako pratili, što su dopustili da ženska košarka pokaže da ima mjesto u hrvatskom sportu. Sjećam se i kako su nas na početku dočekali na nož nakon debakla u prvom kolu protiv Francuskinja, ali sve je na kraju dobro ispalo i svima hvala na ovakvoj potpori.
Kako ocjenjuješ svoj nastup? Pošto je ovo moje prvo veliko natjecanje i nemam toliko iskustva, moram reći da sam zadovoljna, posebno prvim dijelom turnira. U zadnje dvije utakmice nisam ni igrala puno jer je moja suigračica Iva Ciglar odigrala odlično. Međutim, znam da mogu bolje i da ću s dodatnim iskustvom dati još više ovoj reprezentaciji.
Mnogi bi rekli da si misica EP-a, koliko ti to znači ili ti je to sasvim nevažno? Tek sam sad shvatila da je pravilo da se na svakom natjecanju kad igraju žene proglašavaju najljepše djevojke turnira. E ovog puta nisam najljepša, ispred mene se našla jedna Poljakinja (pomislili smo, sigurno zato što je domaća cura, op.a.). Ipak, lijepo je to čuti, bila bih blesava kad bih rekla da mi nije drago. Međutim, puno bi mi draže bilo da me proglase najboljom asistenticom turnira ili nešto slično vezano uz samu igru, ali ni ovo nije loše.
Reci nam nešto o ljepoti naših košarkašica, kamere su često zumirale naše cure na prvenstvu. Dobro pitanje, ha-ha. Mislim da su ih imale i zašto zumirati. U reprezentaciji stvarno ima lijepih djevojaka, a meni su sve lijepe na svoj način i stvarno ih sve obožavam.
Ukratko, tko je Antonija Mišura izvan terena, opiši se u par riječi, što najviše voliš, imaš li kakav hobi, imaš li dečka? Eh, da. Što reći? Imam dečka, on je isto košarkaš, igramo u istom klubu, zove se Marko Sandrić. Što najviše volim? Pa najviše volim ljeti sa sestrom i njenim suprugom otići brodom u obilazak naših prekrasnih otoka. Obožavam uživati u moru i suncu kao i svaka Dalmatinka.
Bi li voljela da si koji centimetar viša od 178 cm? Što? Pa zar sam niska? Mislim da sam za košarkašicu sasvim dovoljno visoka, posebno za poziciju razigravača.
Mora li tvoj dečko biti viši od tebe? Kratko i jasno, da.
Tko ti je sportski uzor? Ne biste vjerovali, to je Dražen Petrović. Njegova upornost i način rada me fasciniraju, a i Šibenčanin je.
Bi li voljela karijeru nastaviti izvan Hrvatske i koja ti je sredina najprivlačnija i zbog čega? Imam još ugovor sa svojim klubom Jolly JBS i ne razmišljam o tome. No, ako bi došla neka dobra ponuda, zašto ne. Onda bih voljela da to bude Španjolska, Italija ili Grčka, tamo se igra odlična košarka, a i zemlje su na moru, što mi je jako bitno. Dosta sam vezana za svoj kraj, pa bih na taj način lakše podnosila udaljenost, nešto bi me uvijek podsjećalo na dom.
Gdje se vidiš nakon igračke karijere? Iako sam praktički tek na početku karijere, razmišljala sam o tome mnogo puta. Obožavam djecu i voljela bih jednog dana raditi kao teta u vrtiću. Prije nekoliko godina upisala sam turizam u Šibeniku, ali mi moje sportske obaveze to jednostavno nisu dopuštale. No, bit će što bude, ne mogu sad o tome, iako znam da bih jednog dana bilo dobro imati nekakvu diplomu.
Vezani članci:
arti-201105150130006 arti-201103240354006
