Skandinavske zemlje spadaju u red jednih od najbogatijih zemalja Europe i svijeta s visokim standardom. Jedna velika razlika u usporedbi s Hrvatskom je dostupnost hrane i kućanskih potrepština, kao i po cjelokupnoj uređenosti sustava i svijesti prosječnog stanovnika.
Osim visokog standarda i nordijskog socijalnog modela Danci i drugačije gledaju na sport nego, primjerice, kod nas i u ostalim zemljana u regiji. I tu dolazimo do glavne priče ovog teksta.
Sport u Danskoj nije pitanje života
Almir Zećo bosanskohercegovački je košarkaški trener koji već deset godina živi i radi u Danskoj. Nazvali smo ga kako bi porazgovarali s njim o tom skandinavskom shvaćanju sporta i pogleda na sport kao zabavu, ali i kao bitnu stvar. Oni drukčije gledaju na sport, na život, imaju drukčije vrijednosti i naposljetku drukčiji odnos prema sebi samima.
Za njih je sport zabava, naravno i svojevrsna prezentacija vlastite zemlje u svijetu, ali opet – zabava! Nije pitanje života, nije najvažnija stvar na svijetu, za njih je obitelj uglavnom na prvom mjestu i oni to pokazuju u svakodnevnom bavljenju poslom, ne samo u sportu...
British athlete Jonathan Edwards (L) and Danish TV presenter Lilloan Gjeruilf Kretz attend the announcement ceremony of the host city for the Games of the XXXI Olympiad in 2016 on October 2, 2009 at the Bella Centre in Copenhagen, Denmark. Rio de Janeiro's dream of bringing the Olympics to South America for the first time became reality on October 2, 2009 when they won the vote to host the 2016 edition. AFP PHOTO / Peter Macdiarmid / POOL (Photo by PETER MACDIARMID / POOL / AFP)
"Prvo, kod nas na Balkanu naš mentalitet nalaže da, kad je neka važna utakmica u pitanju, bez obzira o kojem se sportu radilo, odmah se apostrofira kao ona povijesna, u njoj se mora pobijediti, a kod Danaca to nije tako. Naravno da vole sport i bave se njime, naravno da žele pobijeđivati, biti uspješni, ali neuspjesi se ne shvaćaju tako tragično kao što se to shvaća kod nas.
U mlađim uzrastima oni se praktički igraju sporta, uživaju u njemu, nema te vrste pritiska kakav postoji kod nas. Naravno, pritisak je ukoliko ga klubovi nametnu, ali da dolazi do nacionalnih katastrofa kad se izgubi neka bitna utakmica, kad se ne ostvare rezultati i ciljevi neke nacionalne sportske selekcije, toga ovdje - nema!", kazao nam je u uvodu razgovora Almir Zećo i nastavio:
'Obitelj je na prvom mjestu'
"Oni u svojim životima prije svega na prvo mjesto stavljaju obitelj. Evo, najbolje ste to mogli vidjeti na slučaju Mikkela Hansena koji je od svog izbornika Nikolaja Jacobsena dobio dopuštenje da bude uz svoju djevojku tijekom rođenja sina Eddieja Maxa uoči samog početka 26. Svjetskog prvenstva u rukometu u Danskoj i Njemačkoj, kao i to da svaku noć spava kod kuće za vrijeme trajanja turnira uz novorođenog sina.
Ja sam prije nekih 4 godine imao sličnu situaciju kad mi se rodila kći. Moja momčad igrala je polufinale play-offa za prvaka Danske. Izgubili smo prve dvije utakmice u seriji na pet utakmica, znači trebalo je slaviti u sljedeće tri da bi se prošlo u finale. Igrali smo treću utakmicu i upravo na dan susreta meni se rodila kći. Ja sam tri dana proveo sa svojom suprugom u bolnici, naravno bio uz nju prilikom poroda, momčad su vodili pomoćni trener i asistenti. Izgubili su utakmicu, ništa se strašno nije dogodilo.
Jedino što sam od kluba dobio bili su čestitka i cvijeće u bolnici. To je način na koji Danci funkcioniraju. Kod nas bi vjerojatno bio na streljani svih i svakog, potez bi bio okarakteriziran kao katastrofalan, pogrešan, izdajnički, ovdje toga nema. Ovdje je takva situacija sasvim normalna, očekivana. Mislim da je danska javnost situaciju s Hansenom prihvatila sasvim normalno, iako su ovdašnji mediji i sami u svojim pisanjima isticali da je slučaj s Hansenom neuobičajen jer se u tom trenutku igralo prvenstvo, ali nisam nigdje vidio da je netko tu situaciju osudio. Naravno, Danska je osvojila SP ali i da nije ne bi bilo ništa strašno. Kod nas u takvoj situaciji bio bi linč za izbornika koji je tako nešto i dozvolio. Jednostavno, sport je bitan, ali nije najbitniji, nije tragedija ako se izgubi, pogriješi, ne uspije".
Razgovor nas je odveo na onu presicu 2017. godine na kojoj je legendarni bivši litavski košarkaš, sad trener Žalgirisa Šarūnas Jasikevičius, stao u obranu svog tadašnjeg igrača Augusta Lime, koji nije igrao utakmicu play-offa zbog rođenja kćerkice. Žalgiris je pobijedio u toj polufinalnoj utakmici, a novinar je htio znati kako Jasikevičius gleda na to što Lima nije igrao tako važnu utakmicu. Odgovor koji je dobio zapanjio je sve, pa i samog novinara. "Kako sam se osjećao? Pa ja sam mu dao dopuštenje za to". Više o tome možete pročitati - OVDJE.
'I u Bosni sam radio s mladim igračima, ali ovdje je drugačije'
"Kod nas su nacionalne selekcije nakon dvije slavljeničke utakmice već svjetski prvaci, a nakon poraza najlošiji smo na svijetu. Od takvog shvaćanja, mentaliteta, ne možemo pobjeći. Što se tiče situacije sa Šarūnasom Jasikevičiusom, to ima posebnu težinu ako znamo da je Litva košarkaška zemlja u kojoj je taj sport broj jedan. Valjda je i jedina zemlja na svijetu u kojoj je košarka najbitniji i najvažniji sport. Možemo pričati o SAD-u, možemo pričati o NBA, NFL, NCAA sportskim ligama, ali Litva je sport broj jedan što se tiče košarke.
I ja bih poput Šarasa isto postupio i imao sam situaciju, ne na takvom nivou, kad su igrači postajali roditelji, ili kad su imali neke važne obiteljske stvari, naravno da su bili pušteni, naravno da im se izašlo u susret, čak i onda kad se znalo da će se izgubiti jedna, dvije utakmice. To igrača čini sretnim i jako je bitno za njegovo bavljenje sportom da u glavi bude pravi. Što znači držati igrača u momčadi ako mentalno nije tu i razmišlja o nekim drugim stvarima?! I u Bosni sam radio s mladim igračima, ali ovdje je drugačije.
Ono što je bitna razlika u sportu između Danske i država bivše Jugoslavije je to da ovdje ima više demokracije u sportu. Puno je više kompromisa, nije to situacija u kojoj kažeš 'to mora biti tako'. Naš mentalitet je upravo takav. Ovdje se situacija gleda iz više kuteva i pokušava se donijeti najbolje rješenje", istaknuo je Almir Zećo koga smo upitali i koja je razlika raditi s klincima na našim prostorima, konkretno u BiH, u odnosu na Dansku? Da li na to utječe odgoj djece ili nešto treće?
'Mi smo na Balkanu specifično talentirani za košarku, to je istina, ali...'
"Košarka je u Danskoj sport koji nije toliko bitan, nominalno broj 4, nogomet je broj jedan kao i u većini zemalja, dok im je rukomet broj dva. Kod nas je košarka uglavnom sport broj dva. No, košarka im se diže. Igrači koji su debitirali kod mene u danskoj reprezentaciji, neki od njih su napravili karijere. Jedan igra Euroligu za Baskoniju, drugi igra u ACB španjolskoj ligi, ima i igrača koji igraju u drugoj španjolskoj ligi, igraju po većim europskim klubovima, nalaze klubove van Danske što je dokaz da napreduje.
Mi smo na Balkanu specifično talentirani za košarku, to je istina, ali isto tako istina je i ta da, ono što krasi Dansku i te mlađe igrače, generalno u sportu, je ta samodisciplina koju oni nose od kuće, koju imaju i ono što mi kao treneri na Balkanu kažemo da, ako igraču daš prst on ti uzme čitavu ruku, ovdje to nije tako. Ovdje igrači poštuju iskren razgovor s trenerom, pa iako se napravi neka greška, ako trener prizna grešku, onda je ta pogreška oproštena i idemo dalje, a kod nas ta pogreška prati te čitav život.
Svjesni su ovdje ljudi da je ljudski griješiti, a kod nas kao da nisu. Ta danska samokontrola i disciplina su fascinantni, to prilaženje sportu je drugačije nego u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili nekoj trećoj balkanskoj zemlji. Organizirani su, redovni, ne traže izgovore za bilo što. Ključna stvar je taj pritisak koji oni nemaju u tom postotku kao što ga mi imamo. Ne mogu vam reći da li je bolje kad su mladi igrači stalno pod pritiskom ili ne, jer pritisak stvara igrača. Kad se nauči igrati pod pritiskom, to je nešto vrlo bitno za karijeru, ali mislim da Danci nisu pod stalnim pritiskom kao mi. Zato se bolje razvijaju i idu u ležernijem, jednostavnijem i boljem putu prema uspjesima, rezultatima".
Hoće li na ovim našim prostorima ikad zavladati jedan takav sportski mentalitet, i životni, društveni, ili je to za nas u sferi znanstvene fantastike?
"Moguće, ali ja to ne vidim u bliskoj budućnosti. Jednostavno, to je usko povezano sa životnim standardom i načinom života koji imaju narodi na našim prostorima. Kod nas, u bilo kojoj zemlji na Balkanu, mogli ste čuti kako netko ne radi ništa, dok u Danskoj toga nema. Iako da otkaz, dobije otkaz, iako možda jedan period neće raditi jer, eto, možda mu trenutno ne treba novac ili se hoće odmoriti, on će raditi na sebi, školovati se, napredovati na nekom drugom polju. Socijalna država je na tom nivou da su ljudi zaštićeni, nisu pod stresom ako sutra izgube posao. Ovo je skupa zemlja, ali i zemlja u kojoj se može raditi i napredovati ako se to stvarno i želi, može se zaraditi i uspjeti.
Životni standardi
Tu roditelji za svoju talentiranu djecu kažu: Ok, talentiran je, mogao bi biti profesionalac, ali nekako bi mi više voljeli da on ostane u zemlji i završi školu, studij. Kod nas roditelji, što je sasvim razumljivo, plasiranje djeteta u ozbiljnije bavljenje sportom, na marginu nekog profesionalizma ili u profesionalizam, vide kao njegov i svoj izlaz iz neke teške financijske situacije, materijalnih problema, neimaštine i svega, a ovdje to nije tako i definitno to nije motivacijski faktor.
Oni ovdje imaju opcija, mogu birati s čim će se baviti u životu bez straha da ne pogriješe, da napreduju, školuju. Ovdje ljudi od 60. godina trče, bave se sportom, ali isto tako imaju svoje priritete. I vrlo rano odlaze od kuće, već tamo sa 18, 19 godina oni se upuštaju bez straha u samostalni život. To je povezano sa životnim standardima. Moj život u Danskoj je prilično stabilan, ležeran i miran i uživam u tome", zaključio je Almir Zećo.
