Pričajući prije nekoliko godina o nogometu, proslavljeni vinkovački strip-crtač i navijač Dubravko Mataković izjavio je kako mu nije nezamisliv scenarij prema kojemu bi njegova Cibalia jednog dana osvojila hrvatski naslov.
"Zašto ne", rekao je sasvim ozbiljno. "Preživjet ćemo sve – pa i uspjeh."
Hrvati istaknuli kandidaturu za naslov
Nakon treće utakmice Vatrenih na Euru u Francuskoj – i njihove najbolje dosad, unatoč izostanku Luke Modrića te četvorice drugih dosadašnjih startera – postaje jasno da je vrag odnio šalu. Pobjedom nad još uvijek aktualnim kontinentalnim prvacima, Španjolcima, Hrvati su istaknuli kandidaturu za sam naslov, a otvara im se i ždrijeb. Može se čak reći da su od svih reprezentacija na turniru dosad najviše pokazali.
Prije nekih godinu i pol dana – točnije, poslije onog remija u Milanu, što je sve dosad bilo najbolje izdanje ove momčadi u post-Bilićevoj eri, uhvatio sam sebe u razmišljanjima kako bi nešto takvo bilo moguće. Sve vodeće europske reprezentacije su u nekim prijelaznim fazama i nijedna ne djeluje sasvim uvjerljivo, a Hrvatska je zapravo nevjerojatno dobro pokrivena po pozicijama – ima i ona svoje slabe točke, ali ništa značajno slabije nego druge, glasovitije momčadi.
Bio sam uvjeren u najgori scenarij, ali sam pogriješio
No, taj je optimizam brzo ispario – kako potonućem u nastavku kvalifikacija, tako i eskalacijom negativne energije oko reprezentacije i domaćeg nogometa općenito, koja je kulminirala postavljanjem Ante Čačića za izbornika kao završnog čina privatizacije nacionalne momčadi.
Do početka Eura bio sam sasvim uvjeren u najgori mogući scenarij, u raspad sistema usred turnira. Nešto poput onoga što se na velikim natjecanjima znalo događati Francuzima, Nizozemcima, Nijemcima, Talijanima i gotovo svim drugim velikim reprezentacijama.
Bio – i pogriješio. I nastavio griješiti sa svakom sljedećom utakmicom.
Impresionira disciplina i revnost igrača
Izbornik je zanatski dobro postavio igru u svim trima dosadašnjim utakmicama (pogotovo u ovoj posljednjoj), ali ono što je uistinu zadivilo bilo je to s koliko revnosti i discipline su igrači prionuli ispunjavanju zadataka koji su pred njih bili postavljeni. Jer, naravno, bolje je imati i sasvim prosječnu strategiju koju će igrači u potpunosti slijediti nego odličnu koju baš i neće.
Ključ dosadašnjeg hrvatskog uspjeha možda je bio baš u konfliktnom ozračju oko njih. Naravno, nisu im pomogli bakljada i prekid u Saint-Etienneu, ali stanje u domovini koje podsjeća na predvečerje nogometnog (pa možda i ne samo nogometnog) građanskog rata bilo je okidač za nastanak mentaliteta opsadnog stanja. Igrači znaju da ni oni nisu sasvim nevini u svemu tome – bilo zbog grijeha u mladosti, bilo zbog šutnje ili zbog nekih recentnih neodmjerenih izjava (kakve su, znakovito, tijekom turnira potpuno izostale) – i vjerojatno se osjećaju tupo, pomalo blesavo i ranjivo.
Ali ne i obeshrabreno. Jedino što im u ovoj situaciji preostaje je dati sve od sebe. Bilo bi potpuno pogrešno misliti da im nije dovoljno stalo (jer zarađuju milijune u svojim klubovima), jer ovo gledaju i zajedno s njima proživljavaju i njihove obitelji, stari prijatelji, znanci i susjedi. Čini se da je podijeljenost nacije otišla toliko daleko da ih je iz očaja nadahnula – je li slučajno da su bivši hajdukovci Perišić, Srna, Kalinić i Subašić tako dominirali utakmicom protiv Španjolske?
Najbolji nogomet u posljednjih nekoliko godina
Što nas dovodi do pitanja – a što sad?
Kod mnogih – navijača, a možda i igrača – već je postojao plan kako dalje u slučaju neuspjeha. Mnogi su se nadali da će sramota na tribinama i na terenu biti okidač konačno za neke pozitivne promjene u hrvatskom nogometu, među ostalim za odlazak onih koje smo i sinoć gledali u svečanoj loži stadiona u Bordeauxu.
No, dok u Hrvatskoj padaju vlade, mediji sramotno huškaju i produbljuju animozitete, a glas o opravdanoj borbi navijača – ne i metodama onih radikalnih među njima! – se u inozemstvu nezaustavljivo širi, Vatreni igraju svoj najbolji nogomet u posljednjih nekoliko godina.
S neuspjehom bismo se znali nositi – ne bi, uostalom, bilo ni prvi ni zadnji put. Ali, može li Hrvatska preživjeti uspjeh?
